2000: Nova avantura argonauta

2000: Nova avantura argonauta

Jedan je od temeljnih mitova mediteranske kulture i nasljeđa, bez ikakve dvojbe, mit o argonautima, podoban za raznolika čitanja i tumačenja. Prodiranje argonauta do azijskih obala Crnog mora podsjeća nas na orijentalne korijene grčke kulture, izražene na slikovit način kroz Dionizijev kult i mit o Medeji, kolhidskoj princezi koja je izdala svoje baš zbog toga da bi se priključila argonautima.

Tumačenje toga kulturnog susreta, prikazana s jedne strane u nasilnu činu — krađi zlatnog runa — i s druge strane u ljubavnom činu — Medejinoj strasti prema Jazonu — omogućuje interpretaciju mnogih stoljeća povijesti. Povijesti koja sjedinjuje svoju čistu političku dimenziju i međusoban odnos mnogih zemalja i naroda koji se poistovjećuju s tom epizodom.

Iz toga proizlazi odabiranje mita kao teme ove predstave koju su realizirali stvaraoci iz osam mediteranskih zemalja: pet integriranih u Europsku uniju (Španjolska, Francuska, Grčka, Italija i Portugal), jedna sa sjeverne obale (Hrvatska), druga otvorena prema Crnom moru (Rumunjska) i treća s južne obale (Maroko); to je susret udaljenih kultura, i prema njihovoj povijesti i prema sadašnjoj vezi s europskom realnošću.

Putovanje argonauta iz 2000. je, kao što je bilo i u začetku, poziv na pustolovinu i otkrića, ali isto tako, i u tome je njegova suvremenost, odbijanje da ga se pretvori u nacionalnu afirmaciju jednog naroda. Susret s mitom zapravo je pobuna, nada u putovanje, gdje će Argo biti brod solidarnosti i njegovi argonauti pravi pravcati otkrivači spozanje.

S obzirom na taj cilj, bilo je potrebno ispuniti tri uvjeta:

1. Sudjelovanje umjetnika i stvaralaca iz osam spomenutih zemalja, povjeravajući pravim profesionalcima zadatke vezane uz pisanje i režiju predstave, a mladim glumcima izvedbu.

2. Rasporediti radionice u tri različita kulturna prostora koji bi omogućili istinsku integraciju, što prelazi granice narodnosti glumaca: Španjolska, kao zemlja Europske unije; Hrvatska, kao europska zemlja izvan Unije, i Rumunjska, kao zemlja koja izlazi na Crno more.

3. Javne predstave kao rezultat radionica, u Sibiuu i u Dubrovniku.

Činjenica da se projekt razvijao unutar programa rada Fundacije IITM (Međunarodni institut za mediteransko kazalište) još je jedan osnovni element utoliko što je implicirao mogućnost informiranja o karakteristikama i ciljevima akcije među brojnim kulturnim medijima sredozemnoga svijeta. Ponuda koja prelazi strogo profesionalne i merkantilne granice s kojima mnogi poistovjećuju kazališnu profesiju, podsjećajući nas tako na pravu povijesnu funkciju kazališta kao prostora ujedinjenja umjetnosti i socijalnog života, između privatnog života i kolektivne imaginacije.

Izbor mjesta pokusa i izvedbi zasnivao se također na potrebi da se približe područja gotovo bez međusobna dodira i vrlo udaljena, kako u geografskom tako i u sociokulturnom smislu; mjesta koja pripadaju zemljama čija je moderna povijest vrlo različita, kao što je slučaj sa Sevillom, na europskom zapadu, koja je iskoristila ekonomski prosperitet i godine stabilnosti; Dubrovnik, gdje se još osjećaju posljedice sukoba u bivšoj Jugoslaviji; Hvar, otok na kojem su, prema legendi, Jazon i Medeja proslavili svoje vjenčanje ili Sibiu, grad u Transilvaniji, toj periferiji Europe, s ozbiljnim ekonomskim ranama, stečenim za vrijeme duga razdoblja totalitarizma. Blizina između Seville i Maroka, sličnosti koje su preživjele još iz maurskoga doba, dodjeljuju tom španjolskom gradu slikovitu vrijednost mosta između Europe i arapskog svijeta.

Prisutnost Grka, Talijana i Francuza objašnjava se dvama razlozima: njihove važnosti u povijesti mediteranske kulture, njihove moći i, u slučaju Grčke, činjenice da je ona kolijevka argonauta. Uključivanje Portugala objašnjava se njegovim smještajem na Iberskom poluotoku, gdje je bio izvrgnut istim kulturnim utjecajima.

Svi suorganizatori već su sudjelovali u mnogim projektima Fundacije, odnosno kulturnim udruženjima, kompanijama, kazalištima ili školama dramskih umjetnosti, koji kombiniraju svoju osobnost i važnost unutar kulturnog tkiva svoje zemlje s pridruživanjem ciljevima IITM-a, stvarajući prostor za interkulturalnu suradnju, za socijalnu integraciju i rad na osposobljavanju namijenjen cjelokupnoj mediteranskoj zajednici.

Darko Lukić, dramaturg

Više od obična kazališnog projekta

Pustolovina Argonauti 2000 za mene je mnogo više od novoga čitanja jednog od najpoznatijih i najzanimljivijih starogrčkih mitova. Kao pisac, dramaturg i ljudsko biće, tumačim je kao metaforu povijesti zapadne civilizacije koja ponavlja krug otkrivanja i osvajanja novih naroda i teritorija, lišena bilo kakve namjere da upozna drugoga. Kad bi, ukoliko bismo razumjeli stvari, naglo prestao strah i potreba da ih posjedujemo, kontroliramo i napokon, uništimo...

Tijekom mog djetinjstva, godinâ rata u Bosni i Hrvatskoj i putovanja po cijelom svijetu, promatrao sam kako se igra ponavlja: putujemo, osvajamo i, nadasve, uništavamo. To se uništavanje usredotočuje na razlike. U našoj se civilizaciji borimo protiv svega i svih što se razlikuju od nas... Zbog toga, u potrazi za zlatnim runom — kakvo god bilo značenje koje mu svatko od nas želi dati — ima toliko nesporazuma, sukoba i ratova.

A postoji vrlo jednostavan način da se postigne bolji život. Da bi se prekinuo taj začarani krug, potrebno je samo razumjeti i poštivati razlike.

Zbog toga je Međunarodni institut za mediteransko kazalište pogodan prostor za taj projekt putovanja i avanture. Prostor za prijateljstva i suradnju, ljudske vrijednosti i umjetničku solidarnost koja razumije i poštuje razlike, štoviše, uživa u njima i upotrebljava ih za stvaranje svijeta u kojem se različiti jezici, religije, kulture, narodi i tradicije pretvaraju u zajedničko blago svih nas. Nas koji živimo na Mediteranu...

Tako je ruta argonauta, kružno putovanje po našem moru, osnova za stvaranje naše zajedničke priče, polazeći od različitih jezika, glazbâ, plesova i iskustava... Živeći i putujući zajedno, radeći na grčkom mitu i stvarajući od njega nešto više od obična kazališnog projekta. Jer Argonauti 2000 imaju namjeru dokazati da je moguć svijet solidarnosti i prijateljstva, ljubavi i poštovanja, sklada razlika. Sklada koji će postići samo oni koji ga slijede.

Pedro Alvarez-Ossorio, redatelj

Putovanje prema utopiji

Kazalište je mjesto susreta, traženja, kolektivna sudjelovanja u novom iskustvu, kao i putovanje, i kad kažem putovanje, mislim pri tome na ono što znači naći se u drugim zemljama, s ljudima iz drugih kultura, upoznati se, raditi zajedno, naročito ako je tema tog posla, putovanje argonauta, koje je napisao Apolon s Rodosa ili Darko Lukić. Putovanje u Dubrovnik, na Hvar, u Sibiu, ali također i nadasve putovanje prema utopiji.

Mi, muškarci i žene iz osam zemalja, naći ćemo se da bismo radili zajedno na novoj predstavi koja se usredotočuje na kolektivno traženje nečega novog. I što želimo naći? Bolji svijet? Bolje mjesto gdje će različitost biti vrlina a ne rastanak? Pokušaj da se premoste granice koje jezik postavlja u kazalištu? Ili, jednostavno, naučiti gledati drugoga, upoznati ga, jer, kako kaže Darko, da bi otkrio nešto, prvo ga trebaš tražiti. A zatim ga trebaš razumjeti i vjerojatno, kad ga upoznaš, više nećeš osjećati potrebu da ga osvojiš.

Ova priča počinje otvorenim tekstom, pozivom na suradnju. Glumci izlaze na scenu u Dubrovniku, Hvaru ili Sibiuu, govoreći različitim jezicima, s namjerom da postave priču o argonautima. Kazališni komad u kojem se govori i u kojem je jezik prva prepreka za komunikaciju. Kako ćemo to učiniti? Kako ćemo uspostaviti kontakt s publikom, na različitim jezicima, ako svatko govori svoj? U kazalištu se prikazuju gotovo uvijek likovi čije želje nailaze na različite prepreke. Dakle, ako želimo komunicirati, a problem je u jeziku, pretvorimo to u dramsku situaciju i upotrijebimo ga kao polazište. To su osnovne ideje našega posla. Krenut ćemo od nas samih, od našega vlastitog projekta kao scenskog djela i uplovit ćemo u svaku od naših scena koju dotaknemo. Scena je kao brod, s vlastitim pravilima, ali zajedničkim svim brodovima, svim pozornicama. Putovati na pozornici je kao pristajanje u svakom mjestu.

Putovanje je već započelo kad smo počeli s projektom prije nekoliko mjeseci. I ako Jazon i njegovi putuju na Argu prema Kolhidi u potrazi za zlatnim runom, mi smo se već ukrcali potaknuti zajedničkim ciljem: napraviti predstavu na osam jezika, u traženju, u nalaženju, u razumijevanju razlika, nešto što se, napisano na papiru, može smatrati utopijom, ali se, u slučaju Argonauta 2000 već počelo ostvarivati. Tako kazalište opet počinje pokazivati svoju transformaciju zbilje, počevši od želje i iluzije svojih pomoraca, nakon putovanja preobraženih u mudrije muškarce i žene.

To ja naša pustolovina. Ostatak ćemo vam ispričati kroz predstavu, a ako nešto bude ostalo neizrečeno, obećajem vam ispričati kad se vratim.