Želim piti iz svih izvora!

Želim piti iz svih izvora!

Bruno heretik i hermetik, filozof i pjesnik, simbol je tolerancije, slobodnog, dapače alternativnog mišljenja. Rušeći temelje aristotelovsko-ptolomejske slike svijeta, znade »kako je varav um, misao nemoćna, sud neiskusan«. Svoje satitičke dijaloge piše on protiv »svetog neznanja« magareće vrste što »brblja u sjeni znanja i u svjetlu vjere«, sred političkih, vjerskih i ideoloških borbi stoljeća

I sa znatnim povijesnim odmakom traje europski duhovni dijalog s djelom jednog od najistaknutijih predstavnika renesansnoga mišljenja. Cjelokupno djelo Giordana Bruna (1548-1600) paradigma je strukture tog mišljenja, njegovih bitnih momenata, proturječnosti, aporija, kolebanja i oscilacija, zrcalo bogatstva, intelektualne energije i znanstvene znatiželje toga prijelaznog duhovnopovijesnog razdoblja. U njemu se zrcali nova otvorenost duha, optimizam i pesimizam mišljenja koje »želi piti iz svih izvora«. Usporedno s vjerom u sveopću duhovnu, kulturnu, vjersku, političku i društvenu obnovu ono u sebi čuva, modificira i transformira dugu filozofsku i teološku tradiciju.

Nolančev opus artikulira bogatu mističku, magijsku, hermetičku tradiciju, antičku grčku, orfičku i pitagorejsku, srednjovjekovno-kršćansku i humanističko-renesansnu. Inspiraciju crpe Bruno od Raymundusa Lullusa, Marsilija Ficina, Nikole Kuzanskog, Bernardina Telezija, Nikole Kopernika. Staro i novo: u starom se, piše Bruno, sluti novo, u novom je toliko staroga. Nov je to svijet u previranju u kojemu se oblikuju mnogi tipovi znanstvenog racionaliteta — magija i prirodna filozofija, astrologija i mistika broja, znanje i vjera, mašta i um, filozofija i teologija.

Bruno heretik i hermetik, filozof i pjesnik, simbol je tolerancije, slobodnog, dapače alternativnog mišljenja. Rušeći temelje aristotelovsko-ptolomejske slike svijeta, znade »kako je varav um, misao nemoćna, sud neiskusan«. Svoje satitičke dijaloge piše on protiv »svetog neznanja« magareće vrste što »brblja u sjeni znanja i u svjetlu vjere«, sred političkih, vjerskih i ideoloških borbi stoljeća.

U europskoj historiografiji vladaju podijeljena mišljenja o Brunu. Prema jednima, Bruno nije ključna figura u povijesti znanosti, poput Galileija, smatra se pretečom novog eklekticizma, drugi mu pridaju središnje mjesto u povijesti zapadnoeuropskog mišljenja, u mnogomu anticipativno (»preludij rascjepa moderne svijesti«). U kronologiji europske brunologije pokazala se primjerenom tvrdnja Francesca de Sanctisa: »Golemi Brunov lik javlja se na vratima modernoga svijeta.«

Protiv filodoksije

Radikalan i beskompromisan u svojim uvjerenjima i idejama, okrenut protiv filodoksije, »mnoštva koje lažno misli, drsko govori, podiže spomenike«, erazmovsko-rableovski sarkastičan, zaokupljen je Bruno ponajprije pitanjem obnove nove mudrosti koju iščitava iz knjige prirode, ne slova vjere. Uvjeren je kako »valja govoriti tamo gdje te čuju, razmišljati među onima koji se razumiju u matematiku, raspravljati, pitati, podučavati među fizičarima, zbratimiti se sa svima, biti sve«. Jezik Kabale pegaskog konja nosi trag spekulativno-simboličkoga govora koji će razviti, prema uzoru na Lullusa i na njegovu viziju univerzalno važećeg znanstvenog jezika, abecedu mišljenja, u umijeću pamćenja i kombinatorike, u svojoj doktrini o najvišemu znanju i putovima spoznaje, u svojim estetičkim dijalozima o herojskim bjesovima, koji odaju njegovu pjesničku i kontemplativnu narav, u svojim pjesmama — himnama kojima je oduševljen Kepler, najposlije u ideji nove filozofije, zasnovane na vjeri u obnovu znanja, filozofije, religije. Isto je načelo prirode i duha, jedno je mišljenje i bitak, mišljenje jednako zakonima univerzuma, ideja o jedinstvu prirode, akta i potencije, mikro- i makrokozmosa sabrana je u Brunovoj kozmologiji, metafizici, filozofiji prirode, antropologiji. Sve je rađanje i razvijanje, ukinuta je razlika Boga i univerzuma, a formulirana imanentnost Božja, beskonačnost univerzuma i mnoštvo svjetova. To novo već je najavljeno, valjalo ga je samo ugraditi u vlastita shvaćanja. Najviši termini Brunove spekulacije čuvaju elemente hermetičke tradicije, Cusanusove nove teodiceje i omnicentrizma Telezijeva naturalizma, Kopernikova heliocentrizma, transformiranih u Brunov nov kozmički osjećaj prirode, poimanje čovjeka, povijesti, prirode, Boga i univerzuma. Ili, u Brunovu filozofiju čovjeka (koncepcija beskonačnog napredovanja ljudskog znanja spoznaje, božanske ljudske prirode), filozofiju prirode i svijeta (ideja jedinstvene prirode, totaliteta, bezmjernosti svemira), filozofiju Boga (imanentnog Boga, prirode prirode, duše duše svijeta), filozofiju religije (prirodne religije, inkompatibilne s kršćanskim učenjem o personalnom Bogu i trojstvu).

Filozofi razumijevaju teologe

Filozof ima posebnu misiju, a sama filozofija postaje činom vjere. Kao i naš Crešanin, Frane Petrić, »jedan od najznatnijih pobornika u novovjekome pokretu umnome« (Albert Bazala), suvremenik i duhovni učitelj Brunov, koji, premda ga napada (kao i Petrusa Ramusa) kao pedanta, u svom zazoru od gramatika, logičara i filologa, preuzima niz Petrićevih ideja (učenje o Jedno-Svemu, panteizam, animizam, estetičko-poetičke ideje i dr.), i Bruno smatra kako se bez filozofije ne može biti odista pobožan, mudri teolozi nikad nisu bili neskloni filozofima, smatra Bruno, i obrnuto, filozofi su svagda razumijevali teologe.

Govor o Brunu, njegovu životu i djelu, pa i sudbini, o genezi njegova mišljenja, pripadnosti znanstvenim krugovima, o idejama i prisutnosti u duhovnom dijalogu i kulturi Europe 16. i 17. stoljeća, recepciji (priprave Galileija, Leibniza, Pascala i Spinoze, do Brunove renesanse s Friedrichom Wilhelmom v. Schellingom, Wolfgangom v. Goetheom i Friedrichom Schillerom), postaje sve aktualnijim i poticajnim suvremenom mišljenju. (Studije i radovi Eugenija Garina, Ernesta Cassire, Hansa Blumenberga, Ernesta Grassija, Frances A. Yeatesove, Aleyandre Koyrea, Wernera Beierwaltesa, Paula Richarda Bluma i dr.) Moderno doba postrelativizma, razdoblje instrumentalizacije znanja i tehnološke ekspanzije vraća se nekim dilemama i upitima mlade renesansne Europe i znanstvene slike svijeta. Vraća se i Brunu, ne utemeljitelju moderne znanosti, jer sam nije stvorio znanstvenu paradigmu, nego njezinu preteči.

Razloge sve većeg zanimanja za tu karizmatičnu ličnost (ne tek prigodničarski, u povodu 400. obljetnice njegove smrti, 1600. spaljivanjem na lomači na rimskom Campo de'Fiori, obilježene svjetskim proslavama, kongresima i novim izdanjima, romanima i dramama, npr. Nikole Milićevića, Eugena Drewermanna) leže dijelom u tragičnoj sudbini što ju je frater Ioanus, nevina žrtva dogmatizma doživio svojom antiteološkom polemikom, za ono što je pokušao naukom, a prije njega Savanarola, vjerom, doživjevši istu sudbinu. Prema mišljenju Hansa Blumenberga, jednog od najboljih poznavatelja i tumača Brunova djela, »Bruno nije umro kao sumnjivac, ni kao vještac; umro je jedne proturječnosti, usmjeren protiv središta i supstancije kršćanskoga sustava«. Daleko više, razlog Brunove renesanse leži u složenosti i dalekosežnosti njegova mišljenja, po mnogočemu moderna. Gusti interpretativni raster i prosudbe mnogo raspravljanih pitanja i aspekata njegova mišljenja, metafizičkih, fizičkih, kozmoloških, teoloških, etičkih kreće se u široku rasponu: pitanje Brunova neoplatonizma, hermetizma, atomizma, panteizma, ateizma, misticizma, animizma, naturalizma, fizikalnog, kozmološkog, metafizičkog relativizma, monadologije, Brunova kopernikanizma, najposlije dometa i zasluga te granica njegova mišljenja. Da spomenemo samo neke nove prirodoznanstvene spoznaje koje Bruno formulira, doduše bez empirijskih argumenata: novo shvaćanje zvjezdanih sfera, fenomen sploštenosti polarne osi zemlje, novih svjetova i planeta osim zemlje, koncept ontološkog digniteta univerzuma, njegove beskonačnosti i mnoštva svjetova. Premda Bruno ostaje na razini kozmoloških i ontoloških intuicija, one postaju aktualne krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kad ga smatraju pretečom pozitivne znanosti. Moguće je govoriti i o ignoriranju Bruna u modernoj znanosti zbog njegova metafizičko-kozmičkog utemeljenja fizike, nepoznavanja nebeske mehanike, fantastičko-pjesničke vizije svijeta. Na njegovu ideju jedinstva prirode i na njegove kozmološke postavke poziva se u 20. stoljeća tek Simon Kraus, dalje ih razvijajući. Nećemo mu naći spomena u filozofski utemeljenim pitanjima fizičara i filozofa znanosti, primjerice Carla F. von Weizsäckera, koji u djelu Jedinstvo prirode raspravlja i o religioznom iskustvu i prirodnoznanstvenoj spoznaji te pita nije li u zakonima fizike moguće naći odsjaj Boga, kao ni u Wernera Heisenberga, teorijskog fizičara i filozofa. To međutim i ne začuđuje, imamo li na umu Brunova stajališta o jedinstvu prirode, cjeline, jedinstvo nebeske i zemaljske fizike, kritiku apstraktnih pojmova i poimanje univerzuma nikad matematički opisiva i kvantitativno određena.

Deus absconditus, Homo absconditus

Postavlja se na kraju pitanje: Je li dokončan slučaj Bruno? Stižu li njegove poruke čovjeku 21. stoljeća? Ne govori li se i danas o reviziji slike svijeta, o novoj kozmologiji, otvorenim znanstvenim modelima, mogućnostima života na drugim planetima? Nije li to oko nas renesansa u nekim novim oblicima? Ne govore li nam danas Brunove slike, parabole, metafore i mitske prispodobe, topos zlatnoga doba, jedna od tema europske civilizacije, i Brunovo rušenje tog mita, svijest o nerazmjeru razvoja znanja i spoznaja i ljudske sreće, moralnog napredovanja, te dileme razdoblja svjetske globalizacije? Moderne travestije nepravde i zla, povreda zakona, kvarenja svijeta, plač novih stoljeća, stvaranje druge nove prirode, paralelizam Deus absconditus i Homo absconditus, Bruno nije domislio, ali je svojom pjesničko-kontemplativnom naravi naslutio i otvorio pitanja. Ne pokazuje li se stoga dalekosežnom teza Gustava R. Hockea o Brunu kao »jednom od najmodernijih, najhamletskijih likova ondašnje Europe«? Dio odgovora daje Bruno sam. U sonetu i njegovu filozofskom komentaru u IV. dijalogu Herojskih bjesova, reaktualizacijom, reinterpretacijom i resemantizacijom antičkog mita o Akteonu i Dijani — mnogo korištenoj temi, književnoj, glazbenoj, ikonografskoj: naći ćemo je u likovnim alegorijama njegovih suvremenika, Tiziana Vecellija i Andrije Medulića, »velikog starca iz Ilirije« (C. Gigli), i »jednog od najvećih lica hrvatskog starog slikarstva« (K. Prijatelj), kojeg hvali Pietro Aretino, a Giorgio Vasari naručuje od njega slike. Medulić slika mitološku scenu prema Tizijanu, ali stvara drugog, novog, izrazito svojeg, jakog, individualnog Akteona, ne ostajući pri replici, kopiji Tizijana, nego reinterpretirajući ga.

Brunov Akteon, lovac, simbol je filozofova umnoga traganja (lova) mudrosti, u čem je smisao njegova života, sve do kraja, koji posvjedočuje svu tragiku toga puta, fragmentarnost spoznaje. U času u kojem se spoznaje cjelina, ljepota, istina i božansko, u času postizanja posljednjega cilja (naga Dijana, božica lova, sjena božanskog svjetla, simbol mudrosti, istine, ljepote prirode, univerzum), lovac sam biva pretvoren u lovinu (jelena), kažnjen za grijeh, rastrgan od vlastitih pasa (misli), neshvaćanja da božansko ne treba tražiti nigdje doli u sebi samomu, u kojemu božansko prebiva. Mitska prispodoba u kojoj je sažeta sva aporetičnost mišljenja, borba tjelesnog i duhovnog, zemaljskog i nebeskog, i u kojoj je sadržana, čini nam se, i sva herojska tragika filozofa učitana u životnu sudbinu i duhovni rast Giordana Bruna.

Ljerka Schiffler