Zar u žiriju moraju sjediti intelektualci?

Zar u žiriju moraju sjediti intelektualci?

Zbrke i svađe što su se zbile i još se uvijek zbivaju oko predstojećih splitskih kazališnih Marulićevih dana jedan su od mnogobrojnih tragikomičnih simptoma naše sveopće kulturološke poremećenosti. Dakle, svjetonazora što se tu i tamo smatra modernom misaonošću, onom koja se nije zaustavila na vodostajnoj razini Ivice i Marice i Dostojevskog, već leprša galaksijama sve po osam. Nije se, doduše, ni moglo očekivati da upravo na tomu području vlada zdravlje uz pomoć banalizirane pameti, kad je sve ostalo u deliričnomu stanju rasapa. Ali ipak je malko čudno da se naši ugledni intelektualci ponašaju tako netolerantno i histerično, po modelima iz povijesne prašume krcate lovcima na ljudske glave.

Dobro, možda je primarna odluka organizatora ovogodišnje kazališne smotre, prema kojoj je žiri ocjenjivača sastavljen od samih kritičara, dakle manje-više nepouzdanih osobnosti, ipak malko pretjerano izazovna, jer kao da doslovce potcjenjuje ostale profile kazalištaraca i umjetnika. Uostalom, zašto u dotičnomu žiriju moraju, uopće, sjediti nekakvi intelektualci? Zar se tu ne bi dalo naslagati nekoliko zanatlija i slobodnih zidara, koji umirovljenik, dvije-tri sobarice ili animir-dame i barem jedan političar? Zapravo, što bi to bilo toliko presudno, pa čak i važno? Kudikamo je važniji kriterij selektora prilikom izbora predstava, a pogotovu reakcija publike. Kritičari i kritika samo su nužno, možda i nenužno zlo u toj paradi prolaznosti, i što od svega toga praviti afere, odnosno izazivati ratove! Premda bismo trebali znati da su se ratovi vazda vodili i da je bezbroj ljudskih i poluljudskih glava padalo samo stoga što su jedni bili za varijantu A, a drugi za varijantu B. I što se sad tu može? Zbog takve gotovo beznačajne, a, eto, vrlo sporne sitnice, javljaju se naši teatarski i antiteatarski uglednici i nametljivci, te domaći tisak postiže noseće stanje od njihovih mudrosti.

O gospodinu Zlatku Vitezu i njegovoj intervenciji u vezi sa spomenutim žirijem sada se, na primjer, govori i piše s velikim negodovanjem, čak i s dubokim prezirom, što bi, recimo, prije dvije-tri godine bilo posve nezamislivo. Znamo li zašto? Posebno se gospodinu dotičniku zamjerava tendencija da Marulićeve dane preseli iz Splita u Zagreb. Jer Marulić je, hoćeš-nećeš, ipak Splićanin, a ne Zagrepčanin. Doduše, kazališni Marulićevi dani nemaju nikakve neposredne veze s Marulićem, a smotra izvedaba hrvatskih dramskih tekstova, o kojoj je riječ, mogla bi se izvoditi u bilo kojemu hrvatskom gradu koji raspolaže kazališnom zgradurinom i njezinim stanarima. Samo, zašto već prilično upropaštenomu Splitu oduzimati ono što je sam mudro i znalački pokrenuo i što već godinama uspješno održava?

Zapravo, naš se klazališni svijet, pogotovu ovaj splitski, u posljednje vrijeme sve više iživljava u novinama umjesto na pozornici. Nema tjedna u kojemu se ne objave nekakve verbalne ideje i novosti, kako bi se ostvario ugođaj naročita stvaralačkog intenziteta i osigurao status posjednika visokoga kriterija. Modernoga i svjetskoga. Koji ne uvažava nikakve ustaljene predodžbe već traži skok u naredna stoljeća. Kad će umjesto pameti tržištem raspolagati isključivo ludilo. Javnost ne bi trebala nasjedati tim smicalicama, već za svoj novac tražiti predstave koje joj odgovaraju, a ne one u kojima im, pred njuškama, car šeta gol pozornicom. Jer teatar i gluma služe isključivo publici, a ne obrnuto. Čemu onda trošiti živce i vrijeme oko nekakvih žirija?

Anatolij Kudrjavcev