Vrijeme i glumac

Gavella, umjetnički pokretač mladoga teatra, često je režirao predstave ne misleći na trenutačni rezultat i uspjeh predstave, nego na teatar nekoliko godina unaprijed i na njegove glumce

Kada smo prije pola stoljeća na Sterijinu pozorju u Novom Sadu dobili Sterijinu nagradu — Branko Gavella za režiju Kir Janje, a ja za Kir Janju, Gavella je u svom govoru nakon svečane podjele nagrada, govoreći o susretu generacija prošlosti i budućnosti u tadašnjoj kazališnoj sadašnjosti, relativizirajući apsolutnu zaslugu nagrađenih slavljenika, rekao da je on, Branko Gavella, nagrađen za prošlost, a Pero Kvrgić za glumačku budućnost.

I eto, nakon pola stoljeća, moja glumačka budućnost već je postala prošlost, a još je i sadašnjost. Naime, i danas igram, glumački me vrag još nije odnio.

Unoseći dimenziju Vremena u svoju glumu, glumac izvodi čudnu igru, šašavi ludizam s remenom, ne pokoravajući se slijepo osipanju pijeska u njegovoj pješčanoj uri, suprotstavljajući se kalendarskom vremenu. Protivno kronološkom slijedu i linearnoj protežnosti on čini vrijeme zavojitim i zakrivljenim, približavajući svojom igrom stoljeća, glumeći suvremenika Aristofanova ili Shakespeareova vremena, sugerirajući sebi i publici da su Shakespeare i Aristofan naši suvremenici, da je njihova prošlost naša sadašnjost i da ne postoji apsolutna prošlost, nego sadašnja prošlost.

Glumac se uživajući uživljava u iluzionističku igru s Vremenom, sa svojim godinama i svojom smrću, glumeći je nekoliko puta. U Krležinu Kraljevu, kao nesretno zaljubljeni Janez, dvaput sam umro. Glumcu je veliki problem uvjerljivo umrijeti na sceni sjećajući se čuvena epitafa nepoznata glumca: »Toliko puta sam umro, ali nikada tako dobro kao ovaj put.«

Često sam igrao svoje buduće godine: iako mlad, morao sam biti star preuzimajući godine autorovih staraca glumačkom intuicijom iznutra, koja u mladosti anticipira starost, vlastitu budućnost. To mi je bilo omogućeno silom prilika, jer u mladom novom teatru, u Zagrebačkom dramskom kazalištu, danas Kazalište Gavella, nije bilo starijih glumaca te smo bili prisiljeni, na moju radost i užitak, preobražavati svoje godine i glumiti svoju budućnost. Bio je to svojevrstan eksperiment otkrivanja mogućnosti mladih glumaca. Gavella, umjetnički pokretač mladoga teatra, često je režirao predstave ne misleći na trenutačni rezultat i uspjeh predstave, nego na teatar nekoliko godina unaprijed i na njegove glumce. To je stvaralo česte nesporazume s kritikom, koja nije znala čitati namjere predstave i kazališta očekujući samo rezultat. Pozivao nas da kopamo po sebi i na strpljenje, da ne jurimo za vremenom da nas vrijeme ne bi najurilo. Imali smo vremena za vrijeme, za razliku od današnjeg vremena, kada više nema vremena za mukotrpan rad na probama. Otvoren prema modernosti što je donosi novo vrijeme, Gavella je smatrao da je izvor nepatvorene modernosti u klasičnim autorima.

Ne znam kada se pojavio moj unutarnji dvojnik, stari ludički histrion koji se kao sjena uvlačio u moje uloge iz različitih stoljeća, u moje snove, često i s pokojnicima, mijenjajući maske i likove, unoseći u tragiku komiku i u komediju tragediju, s histrionskom batinom kao Scapin koji je u vreću strpao staroga Gerontea pa ga nemilice udara (jedan se smije, a drugoga boli), izigravajući mudraca i lakrdijaša. Vodili su me prema izvorima teatra i prema klasici, upozoravajući me da ne vjerujem u njihovo slovo, u doslovnost, nego u njihov duh, da unesem sebe od pankreasa do nožnoga palca. S druge strane, potrebna je i distanca (ha, ha, ha — paradoksi, moj kume), a riječi, riječi, riječi nisu u početku kako nas uči Biblija. I tu se šeretski prekriži, bože mi prosti, nego ništa, šutnja, tišina, krik. A propos modernoga teatra nije sve moderno što se modernim čini. Oscar Wilde, estet i umjetnik paradoksa rekao je o modi: »Napokon, što je moda? S umjetničke točke gledišta to je obično izraz ružnoće, toliko nepodnošljiv da smo prisiljeni mijenjati je svakih šest mjeseci.«

A evo što kaže značajni mislilac suvremenosti Peter Sloterdijk, autor Kritike ciničnog uma u jednom razgovoru: »Kad pogledate autore koji su pisali prije vas, postanete svjesni da kroz njih progovaraju visoke napetosti, kulturne atmosfere, činjenice, oniričke sile širine i visine kakve stanovnik ovoga entropijskog stoljeća teško više i može zamisliti. Upravo su zato po mom mišljenju klasični autori danas toliko važni, a dobre knjige iz davnine su — da govorim poput dobrog oca i građanskog intelektualca — poput svjetionika usred velike bijede koja se obrušila na ljude.« Pametnom dosta, a herostratima i herostraticama moj parodistički reverence, i tu se moj histrion kao Moli#reov Sganarelle zavrti oko sebe i pokloni do zemlje.

Pero Kvrgić