Velika ekološka psina

Velika ekološka psina

Duboko modro more (Deep blue sea), red. R. Harlin; Plavetnilo donosi smrt (Shark attack), red. B. Misiorowski; oba 1999.

Prije nekoliko tjedana u moru u blizini Poreča viđena je velika bijela psina. Srećom je i fotografirana pa nije bilo prilike da različiti smutljivci posumnjaju u njeno uprizorenje, da kriknu kako se zapravo radi o psini Lige za borbu protiv turizma ili novom sabotiranju turističke sezone i demokracije. Protivnici euroatlantskih integracija vjerojatno su primijetili da je psina stigla s Amerikancima, prateći njihov brod, te da se tomu nikako nije za čuditi, jer dobili smo što smo tražili, pa bi bilo što drugo, zapravo, bilo čudo, što ovo čudovište u novostvorenim okolnostima nikako nije. Umjereniji izolacionisti se nisu mogli načuditi što to radi veliki bijeli u našem moru, pitajući se valjda kako je prošao pored carine i graničara, je li platio sve ulazne takse i pristojbe.

Svinjarije u moru

Činjenice, za sada, kažu da je veliki bijeli, očito nehotice, na smrt preplašio ronioce školjaka, u nekoliko navrata pozirao fotografima i potom nestao kao led u vodi. Svejedno, digla se sasvim solidna histerija, mimo pravne države u koju se svi kunu, mimo optužbe, presuđeno je morskom psu da je kriv što je morski pas, tražilo se veliko bijelo zubalo, preventivni osvetnici pretrpljenog straha krenuli su u lov, Obalna straža je nekoliko dana bacala krvavu svinjetinu u more, a nije isključeno ni da su im se na svoju ruku pridružili različiti ribari-avanturisti. Riječ je o sceni masovne histerije već viđenoj u Spielbergovim Raljama, ovaj put bez krvavog povoda, koja završava pogibijom nekolicine ribara.

Srećom, veliki bijeli ovom prilikom lov na sebe nije nikome uzeo za zlo — povukao se. Nije se branio. No, više od njegove morske pasivnosti treba brinuti to što ga nitko, ama baš nitko, nije branio: ni predsjednik Republike, ni ministar ekologije, ni zeleni, ni kakav lokalni Lautreamont. Borges je davno primijetio da ubiti tigra zapravo znači ubijati cijelu vrstu, ciljajući pritom na to da je svaka životinja reprezentant vrste, a ne individualnost. Isto vrijedi i za morske pse. Ubiti velikog bijelog znači počiniti veliku ekološku psinu.

Ralje u glavi

Kada se radi o morskim psima jasno je koji Hrvati film vrte u glavi: već spomenute Spielbergove Ralje, megahit star četvrt stoljeća. U međuvremenu Peter Benchley, autor romana po kojemu su Ralje snimljene, postao je gorljivi zagovornik prava morskih pasa na život dostojan morskog psa. Čovjek je shvatio da je, dobrim dijelom zahvaljujući njegovu filmu, u mnogim morima svijeta ta vrsta dovedena do istrebljenja. Osim toga, zna da se životinjama još od srednjeg vijeka ne sudi, jer netko je još tada nekako shvatio da, po svemu sudeći, nisu samosvjesna bića. Benchley je shvatio da morski pas, posebice najozloglašeniji, veliki bijeli, ipak preferira tune, tuljane i ostale morske plodove, a da samo beskonačna narcisoidnost može pretpostaviti kako je ljudsko meso osvježenje na učmalom jelovniku morskih pasa.

Pogledamo li stvar pak racionalno, ekonomično, iz perspektive ribara, neizmjerno veće štetočine su dupini, ti heroji new agea, privjesci mnogih lančića. Budući da nije opasan za ljude nego za ostali morski svijet — uključujući tu i činjenicu da napada omrznute morske pse kako bi im pojeo jetru, to samo sjedište životne sile — dupin je lako doživio potpunu revalorizaciju. Glasanje dupina višestruko je uglazbljeno u različitim ambijentalima. Set filmova, od onih u kojima se te inteligentne ribe prikazuju kao žrtve ljudskih interesa — kao minirane dresirane (pod)morske kamikaze — do onih u kojima prerastaju u najdražeg druga Willyja i polukućnu životinju tajkuna tajfunom simpatije i razumijevanja poharao je kontinent. U čemu je pak bitna razlika između dvije ribe — dupina i morskog psa — svejedno ostaje nejasno.

Morski pas protiv raka

Skrenuti je zato pažnju na dva filma snimljena prošle, 1999. godine: Duboko modro more (Deep blue sea) R. Harlina i Plavetnilo donosi smrt (Shark attack) B. Misiorowskog. Oba su neusporedivo slabija od Spielbergovih Ralja, a to što obadva govore o istom — sofisticiranim eksperimentima na morskim psima kako bi se pronašli lijekovi za bolesti, za rak tj. za Alzheimerovu bolest — govori da je tu riječ o trendu, o holivudskoj konfekciji. No, ono što je u Hollywoodu konfekcija za nas je, na žalost, avangarda. Oba su izričita u svom stajalištu: eksperimentiranje na živim bićima dovodi do katastrofe, ljudsko upletanje u Prirodu, a povod tomu je nesumnjivo genetski inženjering, treba prestati.

Morski pas je više nego zahvalna metafora za plasiranje tih, ne predubokih, teza. Radi se o savršenoj životinji koja nema potrebu evoluirati, pa se njegova jednostavnost ispostavlja nadmoćna složenim problemima suvremenosti s kojima se suočava sofisticirana medicina. Osim toga, taj paleozoik koji ždere i probavlja, kako nas je izvijestio popularni tisak, otporan je na kancerogene supstance.

Idejna skica tih filmova, posebice eksplicirana u Dubokom modrom moru jest, poput cijelog new agea, neotradicionalistička: odgovori se nalaze zapisani u prošlosti Knjige Svijeta, u iskonu, u živim fosilima poput morskih pasa. Dokučiti je nije suđeno čovjeku, jer nije na njemu da se miješa u posao Tvorca koji će se, kako bi opet uspostavio red, objaviti na mala vrata unošenjem zrnca kaosa u naizgled dobitnu jednadžbu. Posljedično, kad se kaos razmaše, filmski negativci bit će kažnjeni simetrično, po poetskoj i višoj pravdi, zubima onih na kojima su eksperimentirali, kojima su mijenjali Prirodu — filmski atraktivnim proždiranjem na kraju priče.

Čuvajte nas, mi smo ajkule

No, cilj nam nije upozoriti na, uostalom, odavna već prepoznate arhetipske i blokbasterske potencijale morskog psa, ocjenjivati potrebitost (neo)konzervativnosti ili globalizma inspiriranog ekologijom, nego skrenuti pažnju na činjenicu da su u oba filma morski psi žrtve čovjeka, a ne obrnuto, kao u Raljama, da se konačno, ali na žalost kao i uvijek s nenadoknadivim zakašnjenjem, uspostavlja nova paradigma.

Ne dakle krik s obale: »Morski pas!«, nego krik s pučine: »Čovjek na vidiku«, i povlačenje u dubinu, što dalje od ronilaca, mreža i turista, u more koje nitko neće svojatati. Oba su filma i značajna samo po tome što vraćaju stvari na svoje mjesto: morske pse iz noćne more u duboko modro more.

Kruno Lokotar