Uskrsno maskiranje

Uskrsno maskiranje

Naoružane čuvare u kostimima rimskih legionara koji prije Uskrsa u crkvi čuvaju Božji grob u Metkoviću i Vodicama još i danas zovu žudije!

Počnimo navodom iz prve knjige Povijesti hrvatske književnosti S. P. Novaka (1996: 284):

Najokrutnije srednjovjekovne ophodnje priređivale su se u Dubrovniku, i to već tijekom 12. stoljeća. Zvale su se džudijate. U tim je teatralizacijama na volovskim kolima gradom povlačena i zlostavljana figura Židova odjevena u bijedne prnje. Gomila je masku tog jadnika ritualno mučila, zadirkivala i gađala trulim voćem, a na kraju i ritualno ubijala. Nema potvrda da je i jednom prigodom jadnik na tim volovskim kolima bio i stvarno ubijen ili da bi on bio stvarni Židov, ali s obzirom na neke okolnosti ni takva mogućnost nije potpuno isključena.

Taj je prizor nazvan džudijatom i smješten u Dubrovnik dvanaestog stoljeća, a opis se poziva na dubrovački Statut s kraja 13. stoljeća. Novak piše da je »posvema logično što dubrovački statut iz 13. stoljeća o džudijatama govori jedino iz kaznene vizure«. Međutim, uzalud ćemo u Statutu tražiti pojam džudijata i ne znam odakle Novaku podaci o maskiranju u dvanaestom stoljeću. Kad bismo bar imali još koju vijest iz 13. ili 14. stoljeća o maskiranju na hrvatskom prostoru, možda bismo mogli lakše protumačiti o čemu je zapravo riječ. Začudo, takva vijest postoji, i to baš iz 1272. godine, dakle iz godine dubrovačkog Statuta!

Dvadesetih godina našega stoljeća nađen je u trogirskome gradskom arhivu zapisnik parnice vođene 30. travnja 1272, a uzrok parnici bilo je ranjavanje pri igri mačevima. Branitelj optuženoga rekao je u tome sporu kako je običaj u Trogiru da ljudi među sobom biraju kraljeve (reges) i gospodare (dominos, što može značiti velikaše, ali i careve) te se igraju oružjem o Uskrsu i nekoliko dana nakon uskršnjeg slavlja. Trogirski podatak govori o mačevnom plesu u sklopu običaja biranja kralja. Tragove tog već gotovo nestalog običaja (koji se kraće naziva još i biranj) možemo prepoznati u brojnim karnevalskim vojskama na hrvatskom Jadranu, ali i u ansamblu paške Robinje, u moreškama te ponajviše u običajima korčulanskih kumpanija. Običaj biranja kralja pretkršćanskog je značaja i povezuje se s koledama, Januarskim kalendama i Saturnalijama.

U oba je slučaja riječ o uskrsnom, a ne pokladnom maskiranju. Danas je maskiranje vezano uz poklade i o Uskrsu je gotovo nepoznato, pa nas koledni (poganski novogodišnji) elementi u kršćanskome Uskrsu srednjovjekovnoga Trogira i Dubrovnika zbunjuju. Ipak, kristijanizacija je dugotrajan, višestoljetan proces — praslavenska je Nova godina bila poganski praznik kojim se završavala veljača i počinjao ožujak. Uskrs, kao vremenski najbliži i ujedno najveći kršćanski blagdan ima značaj novoga početka i mogao je preuzeti ostatke poganskih novogodišnjih tradicija Hrvata.

U dubrovačkom se Statutu ne spominje džudijata, čak se ne spominju ni maske Židova: spominju se (u 97. glavi osme knjige) samo neki karbonosi (s inačicom krabanosi): Dubrovčani su ogrtali gunjeve od grube tkanine zvane skjavine, služili su se i drugim stvarima preobražavajući se u odurne i sramotne likove, a knez Petar Justinijan zabranio je svako maskiranje o blagdanu Uskrsa i u bilo koje drugo vrijeme, pod prijetnjom kazne od 50 perpera, da bi tako stao na kraj svađama, sablazni i tučnjavama.

Napraviti se Židovom

Maske zvane Židovi spominju se tek u 14. stoljeću, u nizu odredaba dubrovačkih vlasti o maskiranju prije Uskrsa. Godine 1319, 1320, 1323, 1329. i 1335. bilo je zabranjeno »sebe ugljenom ocrniti ili se preobličiti ili se napraviti Židovom«, ali je npr. 1331. takvo maskiranje bilo dopušteno. Za 1347. godinu maskiranje je prvo bilo zabranjeno, a onda dopušteno uz niz ograničenja; 1349. godine maskiranje je bilo sasvim zabranjeno, a prije Uskrsa 1381. Malo vijeće strogo zabranjuje maskiranje u karbonose i Židove na Veliku subotu, ali ga dopušta na Uskrs i nakon Uskrsa s ograničenjem da ni jedan karbonos ili Židov po gradu ne smije nositi oružje ili drvene i kamene toljage! Za nas, koji smo upravo pročitali Novakov opis mučeničke uloge anonimnog Židova na volovskim kolima, takva je odredba prilično čudna. Čini se da je židovskih maski bilo više, a ne samo jedna, i da su bile sklone nošenju oružja po gradu. Kakvi su to naoružani mučenici? U kakvu su međusobnom odnosu karbonosi i Židovi? Začuđuje i to što im je odredbom izrijekom zabranjeno nošenje oružja samo po gradu, ali ne i drugdje! Čini se da su karbonosi i Židovi ipak negdje smjeli biti naoružani, a ako jesu, postavlja se pitanje zašto i gdje? Izvan zidina, ili u zatvorenim prostorima, možda čak i u crkvi?

Zaboravimo li na trenutak ona Novakova volovska kola iz dvanaestog stoljeća i pokušamo li razriješiti zagonetku naoružanih Židova u četrnaestom stoljeću, zbunit će nas i njihovo pojavljivanje. Otkud tako često maskiranje u Židove u četrnaestom stoljeću, kad u 13, 14. pa ni do samoga kraja 15. stoljeća (do 1498) nema nikakvih odredbi vlasti koje bi regulirale status Židova u Dubrovniku? Bernard Stulli u knjizi Židovi u Dubrovniku (1989) piše da je samo malen broj židovskih liječnika ili poslovnih ljudi boravio u gradu. Tek od posljednjega desetljeća 15. stoljeća Židovi se počinju masovnije nastanjivati, što je izazvano progonima iz Španjolske (1492) i Portugala (1498).

Vijesti o maskiranju u Židove u 14. stoljeću uočio je i Stulli, ali ih krivo smješta u pokladno, a ne uskrsno vrijeme. On spominje i glasinu koja se provlači starim dubrovačkim kronikama, po kojoj su epidemiju »kuge« 1348. godine trovanjem uzrokovali Židovi. Ipak, malo je vjerojatno da bi rijetki susreti sa stvarnim Židovima mogli izazvati skupno maskiranje u Židove na Uskrs. Prihvatljivijim mi se čini pojašnjenje koje je nedavno dao Maren M. Frejdenberg u knjizi o Židovima na Balkanu na kraju srednjovjekovlja (1996). On piše:

Stereotip Židova u poimanju Dubrovčana pretrpio je određenu evoluciju. Značajno je što je taj stereotip nastao već prije pojavlijvanja prvih Židova i mnogo prije stvaranja židovske općine. Njegovo stvaranje nije u svezi sa zbiljskim Židovima, nego je potaknuto novozavjetnim reminiscencijama, a posebno uskrsnim kazališnim predstavama na gradskim trgovima. Te su se predstave priređivale na Veliki četvrtak ili Veliki petak, a Židovi su u njima nastupali s obilježjima »Arapa«, kao što je to bilo u danas rasprostranjenoj viteškoj igri »alka« — predstavljači su mazali lica čađom.

Frejdenberg je na pravom tragu, ali griješi kad ocrnjivanje lica (umjesto moreškama i drugim mačevnim plesnim običajima) pripisuje viteškoj igri alka. On isto tako poistovjećuje likove karbonosa i Židova — a za to, po mome mišljenju, u pisanim izvorima nemamo dokaza. Dalje u tekstu on dubrovačke maske Židova izjednačava i s problematičnim džudijatama, ustvrdivši (mislim netočno) da je giudiata talijanski naziv za neke od venecijanskih kljunatih maski.

Odakle džudijate?

Ali, odakle te džudijate i volovska kola, ako se ne spominju u dubrovačkim dokumentima?

I džudijate i volovska kola izmislio je Miroslav Pantić, koji je u članku Jevreji u dubrovačkoj književnosti u prvoj knjizi Zbornika Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu (1971) nedopustivo slobodno interpretirao oskudne arhivske podatke, dopunivši ih »kreativnim« čitanjem kapitalnoga djela Paola Toschija Le origini del teatro italiano (1955: 180, 226-227, 333-340).

Oslonivši se na knjigu Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII stoljeća Jorja Tadića (1937), Pantić je izdvojio već spomenute vijesti o dubrovačkom maskiranju u Židove u 14. stoljeću, nazvavši ta maskiranja džudijatama. Riječ je o srpski pisanoj talijanskoj riječi giudiata — uostalom, u dubrovačkome govoru bila bi to žudijata. Pantić je termin preuzeo od Toschija, potpuno zanemarivši značenje te riječi kod talijanskoga autora. Naime, giudiatu Toschi prati u njezinu razvoju od grotesknog i okrutnog rimskog karnevalskog prizora do kazališnog, komediografskog žanra koji se održao u Rimu sve do 1871. godine.

Pantić je hladnokrvno prepisao Toschija i rimski karnevalski podatak drsko pripisao dubrovačkom Uskrsu:

U isto to vreme, ali i dugo posle njega, u Rimu su pred Uskrs, na Veliki četvrtak ili na Veliki petak organizovane bučne i šarene povorke s Jevrejima kao nevoljnim protagonistima; one su i Dubrovčanima poslužile kao uzor. Nekoga između svojih sugrađana maskiranog kao Jevrejina, Rimljani su, prema odavno utvrđenom scenariju, stavljali na volujska kola i vukli ulicama grada, daveći ga, vešajući i uopšte mučeći ga na razne načine; na kraju, umoren nekom sramotnom smrću, »Jevrejin« je bivao prinuđen da u predsmrtnim časovima diktira svoju komičnu oporuku.

Tako smo najzad locirali zagonetnoga židovskog mučenika na volovskimn kolima — ali ne u Dubrovniku, nego u Rimu! Držić bi rekao: »para li vam ovo malo mirakulo Rim iz Dubrovnika gledat?« Pritom Pantić neobjašnjivo krivotvori i vrijeme radnje u Rimu, premješta ga na Veliki četvrtak ili Veliki petak, iako Toschi izričito piše o rimskom karnevalskom prizoru.

Giudiata je rimska posebnost čak i unutar Italije. I kao kazališni žanr giudiata je isključivo rimska, ali Pantić je neumoljiv. Namjerio je sve Židove iz cijele Toschijeve knjige potrpati u giudiatu i iskrcati u Dubrovniku! Tako su se u rimskoj pokladnoj giudiati nevini našli i Giudei iz San Fratella na Siciliji, prerušeni pastiri koji sudjeluju u uskrsnom ophodu na Veliki četvrtak i petak. To su tipične manističke grube maškare, divljim izgledom i ponašanjem slične našim didima, zvončarima, bušama, repašima iz Mokošice (i karbonosima iz Statuta), koje upadaju u kuće, crkve i vrtove, bučeći lancima i trubama.

Vratimo se rimskome karnevalu. Cesare Poppi je u tekstu The Other Within: Masks and Masquerades in Europe (tiskanu 1994) naglasio da je dramatski vrhunac izdvajanja ljudske žrtve na kraju karnevala postignut upravo u Rimu, da je to najdrastičniji primjer u nizu sličnih postupaka vezanih uz maskarade diljem Europe. Rimski slučaj on opisuje ovako:

Međutim, sve do polovice devetnaestoga stoljeća u Rimu se pogubljenje kriminalaca obavljalo posljednjega dana karnevala, na Pokladni utorak, i to prije završne godišnje priredbe pod maskama. Ako bi ih bilo, toga su dana pogubljivani židovski kažnjenici. Tijekom karnevala, kao dio agona, priređivana je posebna pješačka utrka u kojoj su rimski Židovi bili izvrgavani poruzi i zlostavljanju pomahnitale svjetine. Osim toga, židovska je zajednica služila i kao financijski žrtveni jarac cijele fešte. Čelnik židovske zajednice bio je primoran osigurati veliku sumu novca i tako omogućiti rimskome Senatu sponzoriranje karnevala — tu je praksu ukinuo tek papa Pio IX. 1848. godine.

Žudije u Vodicama i Metkoviću

Rezimirajmo. Najokrutniji europski karnevalski primjer Pantić je 1971. godine potpuno neargumentirano ubacio u dubrovački Uskrs 14. stoljeća. U Novakovu inače izvrsnom članku »Logika tijela i retorika ideologije u hrvatskom religijskom kazalištu rimska pokladna volovska kola uvukla su 1985. godine izmišljenog dubrovačkog Židova-mučenika u povijest hrvatskoga srednjovjekovnog kazališta, a zatim se taj jadnik pojavio u još nekim Novakovim radovima i u trima mojim knjigama o folklornom kazalištu i karnevalu. Godine 1996. dobio je čak posebno poglavlje u Novakovoj Povijesti, probivši se u prošlost sve do dvanaestog stoljeća. Bilo bi vrijeme da se taj Židov vrati u Rim. Dubrovačko uskrsno maskiranje u Židove može se i bez njega protumačiti.

I zaista: naoružane čuvare u kostimima rimskih legionara koji prije Uskrsa u crkvi čuvaju Božji grob u Metkoviću i Vodicama još i danas zovu žudije! O stražarima koji su u hrvatskom priobalju i na dalmatinskim otocima (odjeveni u različite odore, često nalik na rimske, ili u stariju nošnju) sudjelovali u obredima Velikog četvrtka, petka i subote i koji su osim čuvanja Božjega groba prikazivali i panični bijeg Rimljana u trenutku Isusova uskrsnuća čitatelji će više podataka naći u knjizi Jasne Čapo Žmegač Hrvatski uskrsni običaji (1997).

Zaključujem, dakle, tezom da dubrovački prizor sa Židovom na kolima nije mogao biti prefiguracijom Kristove muke u svim novijim hrvatskim prikazanjima kako to misli Novak, i to zato jer toga prizora u Dubrovniku nikad nije ni bilo. Umjesto nezaštićenoga židovskog mučenika iz 12. stoljeća naziremo dvije skupine koje su u 14. stoljeću sudjelovale u uskrsnim zbivanjima: karbonose s drvenim ili kamenim toljagama i naoružane Židove. Te su (suprotstavljene?) skupine vjerojatno ostaci poganske Nove godine, kolednih običaja i biranja kralja. Oružje su karbonosi i Židovi smjeli nositi samo u crkvi, gdje su (možda) u kršćanskom prizoru uskrsnuća glumili novozavjetne nevjernike (kao žudije u Metkoviću). Smjeli su se pojavljivati samo na Uskrs i nakon Uskrsa, da svojom pretkršćanskom bukom ne bi (kao Giudei na Siciliji) smetali Dubrovčanima u tuzi kršćanskoga Velikog tjedna. Zabrana nošenja oružja po gradu trebala je spriječiti izvođenje poganskog oružnog plesa na Uskrs.

To su samo pretpostavke, ali su ipak pouzdanije od Pantićevih volovskih kola.

Ivan Lozica