U susret Porinu

Pokušat ću ovdje iznijeti neka svoja razmišljanja i viđenja gdje se naša glazbena scena nalazi, s naglaskom na glazbi koju voli mlađa populacija. Zlatna mladež metropole i metropolica ima svoje favorite koji se probijaju, održavaju svoje pozicije, pokušavaju izići na vanjsko tržište... Dakle, nekoliko primjera o tome što se u Hrvatskoj među glazbenicima koji sviraju glazbu, a nije takozvana ozbiljna (brrr), zbiva. Ograničio sam se na one koji imaju ploče. Ima i drugih koji su također zavrijedili svoje prve mačiće (od kojih se većina u vodu ne baca), ali o njima drugom prigodom.

Počet ću prikaz razmišljanjem o producentima, koji su rak rana naše glazbe. Na zapadu, u posljednje vrijeme, a možda je tako bilo i prije, samo nismo zapažali, producent preuzima glavnu ulogu u stvaranju diskografskog projekta. Skladatelj i tekstopisac pali su u drugi plan. Najvažniji razlog za to je silna hiperprodukcija i inflacija pjesama, koje se, ipak, trebaju razlikovati. Kako su obično u valovima glazbe za veselje skladatelji manje glazbeno pismeni negoli producenti, onda drugi preuzimaju cjelokupnu stvar, veliku ili malu, u svoje ruke i kroje je onako kako oni žele i čuju. Ovo je najbitnije — čuju.

Sada dolazimo do usporedbe nas i njih. U nas producenti znaju posao, poznaju studijske mogućnosti, odlično sviraju barem jedan instrument, ali čuju li baš najbolje... Sigurno je da će ispraviti svaki falš, ugoditi instrumente, dodati malo svjetskog aranžmana (nije važno od koga), i to bi trebao biti dobar posao. No opet se pitam čuju li najbolje? Naime, jedna od stvari na koju ne obraćaju pozornost, jest bilo sastava. (Naravno ovdje govorim o ljudima koji sviraju i nastupaju uživo, a ne o plejbekašima koji su ionako i tako proizvod s tekuće vrpce.) U nas je producent previše zaokupljen time da ploča zvuči savršeno, blizu svjetskih standarda, a pri tome zaboravlja na ono najvažnije, a to je što bend svira. I kako to čini. Tek kada potpuno shvati njihov osjećaj, žestinu ili mlakost, toplinu ili hladnoću, može napraviti dobru produkciju. A kada se dogodi da je producent jedan od pokretača i svirača u sastavu, a to ne prenese na nosačicu zvuka, onda stvari postaju nejasne...

Šo!Mazgoon, Šo!Mazgoon (ovo bi trebao biti rock), Aquarius Records, 12 pjesama/43 min.

Većina ljudi s kojima sam razgovarao tvrdi da Šo!Mazgoon uživo zvuči sjajno. Energično, veselo, razigrano, ludo, a ploča... Samo na rijetke trenutke. Čuo sam da se i sam Žan Jakopač, spiritus movens projekta, odriče ploče i uživa u živoj svirci. Šo!Mazgoon sastav je ili projekt koji će možda doživjeti još jednu ploču. Čini mi se da je to još jedna usputna postaja tandema Juričić/Leiner koji nakon nekoliko stvari nastavlja u svom stilu. Ima tu malo rundekovštine, reggea, vještičarenja, pa i južnoafričkih zvuka koji su preko Paula Simona došli do Braca (pjesma Črčojak).

Da se razumijemo, drago mi je kada se njeguje vlastiti jezik, drago mi je kada se to svidi mladoj publici, drago mi je kada postoje entuzijasti (jer samo takvi mogu danas svirati rock u bilo kojem obliku) koji se drže svoga puta i drago mi je da ljudi odlaze na njihove koncerte. Čini mi se pak da svi ljudi koji su surađivali na ovoj ploči nisu pokupili onu energiju koju je Žan ponudio. A najteže mi je reći da Max Juričić kao gitarist koji trenutačno radi trenutno u Šo!Mazgoonu nije izabrao prave ljude, možda mlađe i lošije svirače, koji bi dobre vibracije koje samo u mrvicama nalete na ploči pretočili u rado slušanu ploču. Ovako, tek pokoji dobri zvuk, zanimljivost bracanskog i jedino što im preostaje, dobar snimatelj koji bi snimio album uživo. I bez miksanja, molim. Točno onako kako je bilo.

Valerija, The Bright Side of the Blues (Live in Aquarius), Aquarius Records, 13 pjesama/72 min.

Mayales, Svima želim raj za sve, Aquarius Records, 18 pjesama/71 min.

Ova dva albuma svrstavam zajedno pod nova zabavna glazba. Iznenađeni? Objasnit ću. Možda bi bolji naziv bio pop-jazz-zabavna glazba, ali radi kratkoće zadržat ću se na novoj zabavnoj glazbi kao opisu glazbe koju proizvodi gotovo ista skupina glazbenika. Dakle, najeksponiraniji predstavnici te nove zabavne glazbe su Valerija i Mayales. U posljednje vrijeme oni dobivaju dosta veliku potporu medija i uspjeli su skupiti vrlo profiliranu publiku koja im je, gotovo fanatično, vjerna. Drugi dio publike na ovom prostoru okrenuo se pojednostavnjenu obliku zabavnjaka, a taj eufemizam možete pročitati kako god hoćete... Valerija na svome albumu snimljenu uživo u klubu Aquarius nudi svoje viđenje svjetlije strane bluesa. Tu bih najradije zastao, ali idemo dalje. To jest njezino viđenje bluesa i njezin izraz iz kojega se vidi da se iskoprcala iz zagrljaja primadona Josipe Lisac i Zdenke Kovačiček. Ona pjeva glatko i čisto, iako ponekad pretjeruje u bravurama i virblovima. Najljepši, a što je najbolje i najzahtjevniji, pogodak albuma jest velika pjesma Lady Sings the Blues još veće Billie Holliday. Uz tu pjesmu valja spomenuti i hit koji je snimila s Mayalesima Mogu i sama (ne?) i tu se stvari počinju isprepletati. Naime, klavijaturist Valerijina benda je Viktor Lipić Lipa koji bolje funkcionira kada sluša svoga gazdu iz Mayalesa Petra Beluhana negoli kada sam vodi stvari i aranžira pjesme. Mayalesova verzija spomenute pjesme ima druk, ima potentnost, što koncertna Valerijina verzija nema. Pogledajte malo više što sam napisao o Šo!Mazgoonu pa ćete vidjeti kako se stvari lako mijenjaju. (Producent.) Slična je stvar i s ostalim pjesmama snimljenim u studiju na albumu Mayalesa: Ono sve, Svima želim raj za sve i drugima. To je jednostavno dobro napravljeno i studijski uredno zakopano da zaslužuje pozornost i prvenstvo u ovoj zabavnoj glazbi. Još se ipak, vrag mi ne da mira jer mislim da je sve trebalo ispasti bolje, vraćam Valerijinu pratećem bendu. Oni nikako da dodaju potrebnih znoja, suza, krvi i jaja da ponesu Valeriju u nebeske visine. Tako cijeli album ostaje mlak. Lipić jednostavno nije ni jazzer ni funker, a o bluesu da i ne govorimo. Njegovi roots sežu, čini mi se, do grupe King Crimson. Poslušajte obradu (joj, to im nije trebalo) Hendrixove Little Wing u kojoj cijeli pasus vuče na klasik Crimsona Cadance and Cascade. Dakle, nije dovoljno samo uvježbati repertoar. Treba ga i interpretirati. A tu sastav posustaje. I još nešto što me zaista smeta kad je riječ o domaćim sastavima. Kada pišu vlastite tekstove na engleskom. A ako je i gotovo cijeli album opremljen engleskim objašnjenjima, onda ga obično ne slušam. U ovom slučaju načinio sam iznimku. Opraštam samom sebi. Napomena: na oba albuma pojavljuje se gomila gostiju, što su opet isti ljudi. Mislim da je to i najveća kvaliteta. Konačno su glazbenici počeli surađivati.

Cinkuši, Zeleni kader (etno ili ethno), Hrvatska naklada zvuka i slike poznatija pod imenom Croatia Records, 12 pjesama/45 min.

Ako me išta smetalo u posljednje vrijeme to je taj pretenciozno nazvani etnozvuk kojega su se uhvatili i naši glazbenici. I dok je Legen više kazalište nego glazba, a Lidija Bajuk (Moram, vjerujte mi, moram spomenuti intervju u kojem je Lidija Bajuk izjavila da ide u Kanadu izvoditi naše pjesme po sveučilištima, dakle ne našijencima, i usput održavati predavanja o mitološkoj pozadini stihova koje pjeva. Niti jedan naš etnolog nije se usudio o tome dati neki jači sud, a gospođa Bajuk već održava tumačenja i predavanja. Da je drsko — jest. Ili sam ja, kako to obično ispadne, krivo pročitao njezine riječi.) i Dunja Knebl preludiraju nemušto po gitarama kao Joan Baez prije sto godina i pjevaju međimurske pjesme ne uspijevajući se pomaknuti ni za milimetar prema nekom modernijem pristupu, Cinkuši su prvi za koje mi se čini da su na dobru tragu. Pjesme su iz sjevernih krajeva Hrvatske i poneke su obrađene baš kako treba. Instrumentarij je, doduše, više primjeren raznim keltskim pjesmama (zašto mandolina, a ne bisernica ili brač), ali to im opraštam. Mislim da imaju dobru zamisao kako narodne pjesme približiti mlađem svijetu, jedino bi pjevač mogao potražiti vlastiti način pjevanja, a manje slušati Zadrugu. Čini mi se, prvi pomak prema pravom folku u Hrvata. Nadam se da će sljedeći album biti bolji i da neće imati dvije katastrofe (što im je to trebalo?) U divljaka luk i strijela i Stari Pjer. Obje su pjesme bez ikakva opravdana razloga gurnute na album.

Tram 11, Čovječe ne ljuti se (Hrvatska repka ili repanje), Menart, 18 pjesama/78 min.

Repere iz Dubrave ne treba glazbeno opisivati. Oni svoj Bronx i Zagreb opisuju sami u svojim tekstovima gdje je glazba, odnosno ritam, tek podloga za ispucavanje svega što ih muči, smeta ili, kako bi oni rekli — jebe. Zato evo malo tekstova: Sad od Vrapča do Sopota klinci bježe od drotova; Trešnjevka je najveća, Dubrava je najluđa, Vrapče je ludara; Dolazimo iz Zagreba; Znaš da Zagreb ima ludi ugled, mrze te di god dođeš ako veliš da si purger, al' mislim da samo briju na ljubomoru, digni ruke ako voliš metropolu; Ne zaboravi odakle sam, Vukovar-Dubrava, nemoj zajebavat jer će glava biti krvava; Hrvatski velikani, Da mi kompa bude Mažuranić, frend Stjepan Radić, kao buraz Ante Starčević... I još mnogo, mnogo, mnogo teksta... U svakom slučaju predlažem da, ako dođe skoro — a ja se nadam da neće i tu sam tvrdoglav kao mazga, ali kažem — ako, jer to ne ovisi o tome što ja mislim — do razmjene između hrvatskih i srpskih bendova, koja je zapravo već počela, i to s njihove strane, u Beograd treba poslati Tram 11, pa neka im oni onda...

Parni valjak, Zastave (rock srednje struje i napona), Hrvatska naklada zvuka i slike poznatija pod imenom Croatia Records, 10 pjesama/47 min.

Vraćam se početnoj temi i prognoziram: Iduće godine deset Porina pokupit će Parni valjak. Ne zato što je album izniman, imao je Valjak i boljih, nego zato što stručno glasačko tijelo glasa kao što bi glasovala i publika. Po popularnosti i inerciji. Na ovom albumu ima pjesama uz koje će na koncertima gorjeti upaljači (Romansa), ali glavno mu je obilježje da se Hus jako vratio u prošlost i kao da je htio obnoviti drugi album Grupe 220 Slike (pa sad Zastave) u kojoj su osim njega svirali i Jura Pađen, Nenad Komad Zubak i Piko Stančić. Građa pjesama je arhaična, ali ima zanatski tako dobro pogođenih mjesta i hitova da za Valjak zime neće biti. Hus se u tekstovima i dalje bavi ljubavlju kao osnovnim životnim credom jedino mi nije jasno otkuda stih: Život je lutrija... Pa stvarno? Album je dobar, a naslovna je pjesma i najbolja.

Kao što ste vidjeli, u ovom presjeku ima svega. Jedino nema rocka, o čemu ova rubrika treba donositi podatke. A zašto? Zato što rocka, trenutačno, u Hrvata nema. Dot.

Krešimir Blažević