Trostruko raspeće

Andrew Lloyd Webber / Tim Rice, Jesus Christ Superstar, redatelj Vlado Štefančić, Gradsko kazalište Komedija u suradnji s Two Knights Rights Ltd., premijera u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, 5. travnja 2000.

Postavljanje bilo kojeg Webberova glazbenoscenskog djela nedvojbeno je kulturni i kulturološki događaj čije značenje, u kontekstu mnogobrojnosti izvedbi svih njegovih mjuzikla ne treba posebno naglašavati. Postavljanje mjuzikla Jesus Christ Superstar u produkcijskom smislu velik je zalogaj, s kojim bi se mogle zagrcnuti i veće kazališne kuće nego što je to Komedija. Oznake koje bi trebale pratiti svaki Webberov mjuzikl vrhunska su pripremljenost izvođača, izvedba kojoj se ništa ne može prigovoriti i dinamizacija svake pjevne scene svim sredstvima izraza što ih performativne umjetnosti (opera, opereta, mjuzikl, balet, suvremeni ples, drama, performans, artističke i cirkuske točke) poznaju. Komedija je, osim kazališnoga doživljaja desetljeća, proširila svoja nastojanja i na estradu, uključivši u podjelu popularne pjevače i estradne zvijezde u usponu (Giuliano, Ervin Baučić). Trostruka podjela glavnih uloga (Isus — Giuliano, Ivan Mikulić, Đ ani Stipaničev i Juda — Ervin Baučić, Neven Palaček i Dejan Cvijetnić, Magdalena — Jasna Bilušić, Mila Elegović Balić i Nikita) i dvostruka sporednih omogućuje producentima Niki Pavloviću, Jánosu Römeru i Sabini Kaštelančić nesmetano odvijanje svake predstave, bez mogućnosti otkazivanja zbog obveza neke zvijezde.

Ocjena takvog događaja polazi od nekoliko osnovnih postavki; (1) Kada se već poduzima takav pothvat, u produkcijskom smislu ostvarenje nečijeg sna, trebala bi na njemu raditi vrhunska ekipa. (2) Kako bi zapravo trebalo izgledati uprizorenje trideset godina stare rock-opere na početku novoga milenija, sigurno bolje zna netko rođen u doba nastanka glazbe i libreta nego doajeni, koji su svoju stručnost već imali priliku pokazati na znamenitim Komedijinim mjuziklima kao što su Gubec-beg, Jalta, Jalta, Grička vještica i Crna kraljica.

U prilog prvoj postavci govori činjenica da su glasovne mogućnosti izvođača, unatoč povremenom otkazivanju zvučne tehnike, posve solidno prošle sito i rešeto glazbene kritike. S boljkama scenske postave posve je drugi slučaj. Naime, teško prohodna i efektna scenografija Ive Knezovića nije pružala dovoljno sigurno uporište za finese scenske izvedbe. Izostanak mašte u redateljskom dijelu predstave uvjetovao je nedorečenost cjelokupne produkcije, a ta se nedorečenost sastojala uglavnom u upućenosti svih izvođača na zauzimanje dobra položaja pri izvedbi pjevnih brojeva, bez imalo osvrtanja na glumačku interpretaciju. Iznimka je silazak Jesusa niz desnu skelu na premijernoj izvedbi u kojem je u glumu, ne vlastitom krivnjom, neupućeni Giuliano, pokazao kako se nešto ipak dalo učiniti, a druga je iznimka odličan Vid Balog u ulozi kralja Heroda koji je jedini uspio kompletirati glazbenoscensku cjelinu kakvu zahtijeva mjuzikl. Cjelokupna interpretacija Ervina Baučića u ulozi Judasa mogla bi se shvatiti kao uputa za količinu energije koju je trebalo pokazati na sceni pri uprizorenju rock opere, energiju koja uglavnom nedostaje cjelini Komedijina Jesusa Christa Superstara.

Ikonografija što je predstava nudi pojednostavnjeno je tumačenje vrlo ozbiljna dramskog djela kojeg su Webber i Rice zamislili kao provokaciju cjelokupnoga zapadnog kulturnog kruga. U vrijeme svog nastanka, Jesus Christ Superstar nudio je novu vizuru na povijesnu i religijskim tumačenjima otežalu osobu Isusa Krista, s naglaskom na okretanje odnosa između Isusa i Jude (zbog toga su Judine glazbene dionice mnogo snažnije i naglašenije). Vlado Štefančić svojom redateljskom vizijom nije ponudio gledatelju pronalaženje izvorne intencije ovog mjuzikla, nego Webbera protumačena djeci s mnogo masovki koje, neosmišljene i neizrežirane, uz potpun izostanak dosljedno provedena scenskog pokreta, gube moguću funkciju. Scenski pokret nije isto što i koreografija, za koju je bila zadužena Tihana Škrinjarić. Ta se činjenica odlično ogleda u načinu na koji njezini plesači ulaze na scenu, postavljaju se na pozicije za plesni broj i zatim izlaze sa scene kao da se njih cijela predstava zapravo uopće ne tiče i kao da su upravo skinute kamere te ih televizijska publika showa u kome nastupaju više ne može vidjeti. Izvedba uživo vrlo je nemilosrdna, a prijelazi između potpunog nezbivanja na sceni i plesnih brojeva odveć su oštri, a da bi ih se moglo previdjeti.

Kostimografkinja Barbara Bourek prihvatila se opsežne zadaće i odjenula ansambl od sto i pedeset izvođača vrlo transparentno, u skladu s redateljskom scenskom interpretacijom, a u njezinim se kostimima osjećaju utjecaji filmskog uprizorenja toga mjuzikla, kao i rad starijih kolegica u hrvatskim kazalištima. Kulminacija tragike u Isusovu raspeću mnoge je mogla podsjetiti na rad Dimitrija Popovića kojega Štefančić i Knezovićčini se jako cijene. Je li taj citat likovnih umjetnosti, u namjeri pojednostavnjenja cijelog mjuzikla koji nije otišao dalje od korektne izvedbe glazbenih partitura, bez solističke interpretacije i emocije, bio namjeran ili je samo jedna od marketinški dobro aspektiranih scenskih slika trebalo bi pitati autore. Ovako ostaje gromoglasni pljesak premijerne publike kao izraz prepoznavanja važnosti ovako megalomanskog projekta, bez obzira na njegove scenske nedostatke.

Lidija Zozoli