Što je slikar nama, a što smo mi njemu ili slučaj slikara Bassanija

Žalosno je i za umjetnika i za sredinu pa naposljetku i samoga pisca ovih redaka kada slučaj zakloni kulturni događaj, kada se sudbina čovjeka i slikara nametne važnijom temom od njegove retrospektivne izložbe i kada se razgovor o samoj izložbi, pored žalosne i sramotne sudbine umjetnika, piscu čini manje važnom zadaćom. Jer retrospektivna izložba Quintina Bassanija u galeriji Fortezza Klovićevih dvora zasluživala bi svaki obzir i iziskivala bi pomno sagledavanje polstoljetnog rezultata jednog slikara kojeg je krasila analitička i tragalačka volja, ali i istinski poriv slikarskog i kolorističkog vjernika. Kod njega je svaka slika bila zasebna zadaća i novo promišljanje o oblicima, odnosima elemenata, kompoziciji, boji, prostoru. Ono po čemu će Bassani biti zapažen u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti originalna je sinteza i analitički osjetljiva korespondencja krajolika i slike. U rasponu od geometrizma do enformela to je umjetnik koji je iskušavao široke mogućnosti samoga jezika i pristupa slikarskoj zadaći. Prema zaokupljenosti jednim problemom po logici sažimanja i istodobno odvraćanja od narativno-opisne potke, slikar spekulativnih i lirskih preokupacija, analitičkih i poetičkih, gestualnih i znakovnih, reljefnih i lazurnih aglomeracija, znao je i svoj istarski krajolik dovesti do slikarstva i sva pejzažna svojstva shvatiti likovnim i strukturalnim, a ne topografskim lekcijama.

Relativno malen broj radova plodom je načina njegova analitičkoga rada i pristupa, a plodom i onoga što bismo mogli s mnogo prava zvati sramotom ove sredine i o čemu se smatram potaknut nešto reći. Zadivljujuće je pritom da umjetnik ustrajava na svojoj slikarskoj zadaći usprkos nevoljama koje su ga sustizale i koje do dana današnjega nije riješio. Vrhunac njegovih nevolja dolazi u 1994. godini, kada je deložiran iz atelijera na Starčevićevu trgu br. 6, koji je sam adaptirao i od zapuštena tavana svojim snagama (i svojim novcem) stvorio svoj radni prostor, potpisavši i ugovor sa HDLU-om o trajnoj uporabi (inače je tavan u vlasništvu grada).

Kratko (premda ovdje nimalo neobičajeno) drsko pismo te ga 1994. godine izvješćuje da je »dužan poslovni prostor (!?) osloboditi od osoba i stvari do 21. 4. 1994 do 15 sati... jer u protivnom Grad Zagreb će biti prisiljen silom uvesti...« itd. (potpisuje se izvjesni B. S. dipl. ing. v. r. jer netko, uostalom, mora obaviti taj žalosni posao).

Prividna pravda stiže u obliku rješenja za uporabu maloga mračnog prostora na istočnom rubu grada (Volovčica) s niskim stropom, bez svjetla, udaljen tek šest autobusnih i osamnaest tramvajskih postaja. A kako je naš slikar i čovjek sa stopostotnim tjelesnim invaliditetom i kako spletom okolnosti stanuje na drugom kraju grada (Prečko), od stana do toga nazoviatelijera put je dug kao iz Zagreba u Karlovac. Ipak, prostor služi za skladištenje djela. Barem nešto!

Kao već sedamdesetogodišnjak, s invaliditetom tzv. II. grupe, Bassani sam pronalazi inače godinama prazan atelijerski prostor u Križanićevoj 5 i iznovice saznaje, usprkos obećanjima, da je za njega i taj prostor nedostupan. Prostor je i nadalje jednako prazan, umjetnik jednako tako i doslovno na ulici, a slike u skladištu.

U međuvremenu svi umjetnici koji su s njim dijelili tavanski prostor na Starčevićevu trgu br. 6 rješavaju svoj problem, samo se Bassanijev slučaj rasteže i metastazira. Iskru nade budi gradonačelnica 1997, koja ga, prema povjerljivim glasinama, ima na savjesti. Problem će ona prvom prigodom riješiti na zadovoljstvo umjetnika i pravedno. Nije se, dakako, riješilo ništa, niti je poznato da je savjest ovdje nekoga izgrizla. Bassani naposljetku upućuje ljubazno pismo gradonačelnici sa željom da je što prije smijene i da »na vaše mjesto dođe kompetentna osoba odgojena u humanizmu i smislu za pravdu«. Bassaniju više nije ni do kakve diplomacije i taktičnosti.

I sve je i danas na svojemu mjestu.

Eto, to je kronologija životnoga puta odličnoga hrvatskoga slikara i stopostotnoga invalida i uzoritoga odnosa grada prema svojem stanovniku. Obziran, kultiviran, ponosan, duhovit i naposljetku ojađen Bassani nije se služio teškim topništvom i rovokopačima niti je širio problem ili nedajbože politizirao svoj slučaj na temelju (istrijanskoga) rodoslovlja i izvoda iz matične knjige rođenih prijetio, recimo, autonomijom. A punih pedeset i tri godine života u Zagrebu nije bilo dovoljno za bokun prostora i malu osjetljivost za ljudsku i umjetničku sudbinu slikara Bassanija, koji nije tražio ništa što drugi nisu dobili.

Paradoksalnost i nakaznost situacije koju s jedne strane (kao da je sve u redu) kruni retrospektiva u Klovićevim dvorima, a s druge njegovo umjetničko beskućništvo, slika je i prilika ceremonijalne kulture, napirlitane torte izložbe s jedne strane i gliba neosjetljivosti za čovjeka i umjetnika s druge. To je lažna slika uresa na debelom mesu svekolike ravnodušnosti i nakaznih rasporeda moći po kojima se ljubavnice, sinovi dužnosnika i svaka politička šuša, podobnik i poslušnik dokopa luksuznoga stana, a slikar i invalid ne može ni do svojega radnog prostora za posao od kojeg, a još više — za koji — živi. I, naposljetku, žalosna je i prilika pisca koji se ne bavi jednom zanimljivom izložbom i opusom, nego elementarnim bitkama koje ne bi trebao voditi hvalevrijedan slikar koji u ozbiljnim godinama i pred slikom svoje retrospektive otvara pitanje svojih bespuća u zagrebačkoj i hrvatskoj zbiljnosti i koji s gorčinom ispisuje tužne stranice svojega beskućništva.

Odličan slikar, dobitnik brojnih nagrada, autor nekoliko spomeničkih rješenja, suosnivač Porečkoga annala, Ars Histriae, Likovne galerije Motovun, Mediteranskoga kiparskoga simpozija u Labinu, poznaje u — kako sam kaže — zrelim godinama samo molbe, gorčinu i ignorantski odnos sredine kojoj je više davao nego od nje uzimao.

Ive Šimat Banov