Sjaj i bijeda naše baštine

Sjaj i bijeda naše baštine

»Vijenac« otvara novu temu: Kakva nam je zaštita kulturne baštine

Teško je razumjeti naš odnos prema baštini. Dok cijeli svijet ne samo čuva i obnavlja svoju baštinu nego od nje ima i znatnu materijalnu korist, u nas se neprestance događaju nove štete i saniraju njihove posljedice. Tome kao da nema kraja. A da ratne štete i ne spominjemo...

Nema dvojbe da je zaštita spomeničke baštine i restauracija umjetničkoga blaga jedna od najvažnijih, ali i najskupljih djelatnosti u kulturi. Ali, o njoj se u nas, nažalost, govori i piše samo onda kada izbije neka nova afera, dogodi neka nova devastacija koja tada više pripada stranicama crne kronike negoli onima za kulturu. I kad smo već pomislili da se, prema novim, znatnim proračunskim izdvajanjima, naš odnos prema starini uvelike mijenja, najnoviji primjer devastacije ponukao nas je da potaknemo raspravu o tim ozbiljnim problemima s kojima se u nas gotovo svakodnevno suočava konzervatorska struka ili je, možda, za određena stanja i sama odgovorna. U ovoj prigodi zamolili smo za razgovor dr. Joška Belamarića, odgovornoga konzervatora u splitskoj Upravi za zaštitu kulturne baštine pri Ministarstvu kulture. Pitanja je mnogo, ali je problema, očigledno, još i više.

Ministar za kulturu Antun Vujić nedavno je izjavio za službu zaštite da je glomazna i troma, iako ne poriče potrebu za još većim brojem konzervatora i restauratora. Kako je ona danas ustrojena?

— Nakon uspostave samostalnosti godine 1991. dotadašnji Republički zavod za zaštitu spomenika kulture ulazi, kao svojevrstan centralni servis, u sastav Ministarstva kulture, a četiri regionalna uz općinske zavode pridružit će im se 1994, ali će se iste godine cjelokupna služba ustrojiti kao samostalno tijelo državne uprave u čiji će djelokrug ući stručni i upravni poslovi zaštite kulturne i prirodne baštine. Godine 1996. konzervatorska služba ponovno se vratila u okrilje Ministarstva kulture kao Uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine sa središnjicom i s devet područnih konzervatorskih odjela koji bi, u načelu, trebali imati razgraničenje djelatnosti prema granicama županija. Prema istom konceptu centraliziranja stručnih službi, sve restauratorske radionice objedinjene su unutar Hrvatskoga restauratorskog zavoda.

Prema Registru nepokretnih spomenika kulture dosad je pod preventivnom zaštitom 327 povijesnih cjelina i 4.451 pojedinačni nepokretni spomenik kulture, uključujući i više poznatih cjelina upisanih u Listu svjetske baštine za koju se upravo kandidira još nekoliko spomeničkih sklopova. Povijesna jezgra Dubrovnika bila je upisana tijekom ratnih razaranja 1991/92. i u Listu ugrožene svjetske baštine. Pod pravnom je zaštitom 1.058 zbirki i pojedinačnih predmeta izvan muzeja i galerija (ukupno oko 50.000 predmeta). U 140 muzeja i galerija čuva se više od pet milijuna predmeta, od toga više od 800.000 evidentiranih predmeta spomeničkog značaja. O tako vrijednu spomeničkom fondu brine se oko 300 stručnjaka raznih profila, administrativnih i pomoćnih djelatnika, kojima treba pribrojiti još stotinjak djelatnika u Hrvatskom restauratorskom zavodu te djelatnike Gradskog zavoda za zaštitu kulturne i prirodne baštine Grada Zagreba, ustanove koja je iz stanovitih razloga izdvojena od ostale konzervatorske službe, i Zavoda osnovana da koordinira radove na obnovi Dubrovnika nakon potresa 1979.

Ma koliko vam ti brojevi izgledali veliki i koliko se velikim činilo samo Ministarstvo, problem je u tome što u Hrvatskoj, kao i u većini zemalja koje su se našle u post-komunističkoj tranziciji, nema koncentričnih prstenova pojedinaca, ustanova i društava koji bi se bavili zaštitom spomenika na lokalnom, regionalnom ili nacionalnom planu. Stoga je omjer broja konzervatora i restauratora prema broju zaštićenih spomenika veoma nepovoljan. Situacija je još dramatičnija kada se zna da su ti popisi spomenika još daleko od konačnog inventara, a popisani spomenici još dalje od odgovarajućega konzervatorskog zahvata.

Dokle sežu granice djelovanja vašeg Odjela danas i kako ocjenjujete ukupno stanje zaštite na tom području?

— Nakon što nam je ukinut atribut regionalnoga zavoda, naše ingerencije obasežu granice splitsko-dalmatinske županije, a stanje se, po naravi stvari, ne može u mnogome razlikovati od ostalih hrvatskih prostora, iako se, vjerujem, može zapaziti da konzervatorska paska nad spomeničkom baštinom tu kontinuirano postoji od sredine 19. stoljeća, kada je bečka Centralna komisija imenovala Vicka Andrića (učenika A. Canove) za prvoga počasnog konzervatora s djelovanjem u splitskom i zadarskom okrugu. Često s ponosom ističemo kako je splitski Zavod osnovan odmah nakon bečkoga te je tako druga konzervatorska institucija u Europi.

Postoji li u nas kategorizacija spomeničke baštine prema kojoj se određuju prioriteti u financiranju njihove obnove?

— Bojim se da smo još daleko od toga da se konačno dogovorimo oko toga kojih je to stotinjak spomenika nulte nacionalne kategorije čije bi održavanje u cijelosti trebalo biti na skrbi državnoga proračuna. Ističem riječ održavanje, a ne pojmove obnova, konzervacija, restauracija — koji su u nas sinonimi za zaštitarski posao iako bi on u prvom redu trebao biti vezan uz tisuću malih poslova svakodnevnog održavanja spomenika da nije užasnih kataklizmi i dugogodišnje zapuštenosti.

Kako mislite riješiti, i je li to sada uopće više moguće, najnoviju devastaciju terena uz Meštrovićev Kaštelet na Marjanu? Zar ne bi Marjan trebao biti, baš kao i stara gradska jezgra, pod posebnom zaštitom vašega Odjela?

— Novi marjanski slučaj ne bi trebao ulaziti u domenu građevinskih ili konzervatorskih inspektora. Uokolo Marjana službenom se voljom oblikovalo (počelo je u vrijeme Mediteranskih igara kada je iz zemljine utrobe izvučeno na tisuće tona građe) niz umjetnih rtova, uvala, lučica. Marjan nestaje ne metar po metar, nego hektar za hektarom. Slučaj s rovanjem padine i nasipanjem obale pod Kašteletom samo na očevidniji način ocrtava bezvlašće koje na južnoj strani Marjana traje više desetljeća. Unatoč svemu, inače ne bih bio konzervator, mislim da je još moguće uništeni dio Marjana rehabilitirati, jednako kao i povijesnu jezgru Splita, prostor između Trogira i Omiša... Za početak bi trebalo Marjan proglasiti, kao što predlaže dr. Ivo Šimunović, nacionalnim parkom. Postoji li itko, a da nema vlastita računa na Marjanu, tko bi se oko toga smio sporiti?

Zar doista mislite da je moguće spasiti uništen prostor između Splita i Omiša i unatoč desecima tisuća divlje izgrađenih kuća? Kako?

— Da, mislim da jest. Sve što je nicalo i niče duž naših magistrala, uz povijesne gradove i zaštićene arheološke zone, nije ništa ružnije od onoga što vidite po svijetu. Razlika je u tome što su kuće u nas uglavnom nedovršene, bez krova i žbuke, bez okućnice i prilaznoga puta, bez ikakva hortikulturnog okvira. Za mene, na primjer, problem Salone nije toliko arheološki problem koliko urbanistički i hortikulturni. Rekao bih da Saloni i prostoru u kojemu ona još postoji hitno treba sto tisuća stabala s kojima bismo zaštićenu zonu vizualno okolčili i učinili čitljivijom s Marjana i s mora, s Klisa i iz zrakoplova (nevjerojatno je koliko podcjenjujemo tu vizuru, a gledaju je i pamte svakodnevno tisuće ljudi). Zamislite četiri stabla na četiri ugla svake od tih užasnih kuća u selendri koja se razvukla pod Kozjakom poviše Salone; zamislite redove stabala duž Dioklecijanova i salonitanskog akvedukta, naposljetku — od zračne luke do Splita i Trogira. Divlja izgradnja unutar zaštićene arheološke zone poput Salone počet će vas stvarno živcirati tek kada ono što štitite okolčite, ali ne žicom nego prostornim, hortikulturnim uređenjem lokaliteta unutar kojeg bi iskopine trebale biti prezentirane tako da ih možete razumjeti i vi, a ne samo arheolog koji ih je istražio.

Za očuvanje spomenika vi, očigledno, prednost dajete prostornoj dimenziji...

— Nema strašnijega pogleda od pogleda na prostor trogirskoga polja prema kraljevskim Bijačima i plodnom zaleđu Kaštela. Pojedinac je tu nemoćan. Dr. Ivo Babić ispisao je brojne stranice analizirajući procese u tom prostoru, potrošio čitavu mladost uzaludno se boreći protiv ravodušnosti planera, gradskih vlasti i stihije investitora, koji jedan od najplodnijih dijelova hrvatske obale pretvaraju u skladišta second-hand robe (pogledajte samo ušće Žrnovnice) i pauperske industrije. Ne zagovaramo restriktivne planerske mjere zbog njih samih, ali ukazujemo na to da bi planeri — da su tješnje i iskreno surađivali sa zaštitarima — vjerojatno došli do jasnije vizije zaštite prostora. Zona Pantane s renesansnim fortificiranim mlinicama pred Trogirom, primjerice, štiti se u prostornim planovima uobičajenom frazeologijom, a u kartama nije ucrtano ni čitavo ušće tog unikatnog biotopa. Štoviše, prostor Pantane ne može se promatrati odvojeno od Divulja (bez obzira na to što danas tamo postoji vojna baza) i Resnika, nego bi morao biti predmetom jednog integralnog prostornog plana. Tada bi postalo jasno da, bez obzira na avione, na Divuljama nema mjesta za industrijsku zonu. Nažalost, institucija koja se brine o zaštiti okoliša uglavnom smatra da se može štititi samo pustoš Velebita, a ne i ušće Cetine, zapadni dio Kaštelanskoga polja. Za ilustraciju spomenimo da je u Hrvatskoj pod određenim oblikom zaštite samo 7 posto državne površine prema 40 posto u golemoj, valjda ljepšoj, Poljskoj.

Vaša služba čini se određenijom i restriktivnijom od one koja se bavi prirodom?

— Osobno sam se borio, primjerice, s urbanisticom Dijanom Gunjača, protiv gradnje marine u zapadnom dijelu rogozničkog fjorda uz prethistorijsku Gradinu sa Zmajevim jezerom, u plitkoj uvali preko koje su o Velikoj Gospi procesije plivale (!) i gdje je postojala rimska solana (muljevito blato koje nastaje na napuštenim solanama moglo je idealno služiti lječilištu). Nismo bili protiv marine, nego smo nudili, sada je svima jasno, bolju lokaciju, što ju je istočno od naselja, bliže magistrali, testirala ratna mornarica. Rogoznički prostor prema neobičnoj, apstraktno-geometrijskoj ljepoti svojih uvala, cjelovit je prirodni rezervat koji je, da je bilo senzibiliteta u prirodnjaka, trebalo zaštititi.

No, vraćajući se pitanju odgovorit ću: subjekti nove demokratske svijesti hrvatskog društva legitimirat će se ne samo po svom odnosu prema zaštiti ljudskih prava nego i prema svom stajalištu prema cjelokupnoj ekološkoj problematici u kojoj je zaštita spomeničke baštine — i kulturne i prirodne — jedan od najvažnijih dijelova.

Koje su najveće opasnosti od buduće komercijalizacije baštine u nas?

— Ponovit ću ono što često govorim. Čini se da će najviše kritike u budućnosti biti upućeno novim trendovima — komercijalizaciji gradskih jezgri, pseudoromantiziranju trgovine, iskorištavanju već artikuliranih prostora koji imaju privlačnost povijesne dubine i kontinuiteta, gdje ulice drevnih gradova postaju često hodnici supermarketa ili hotela... Osim toga, trgovinu i turizam, refunkcioniranje općenito, više zanimaju pojedinačni spomenici negoli njihov kontekst. Izumiranje života u starim gradskim jezgrama, prepad bogatijih privatnih i javnih korisnika na atraktivnu povijesnu arhitekturu i lokaciju — iskustva su s kojima će se i Hrvatska, zacijelo, uskoro bolno suočiti. Projekti koji su od Gruža, dubrovačke povijesne gradske luke, trebali načiniti luksuznu marinu stanovitog Monsieur Rayona, vjerojatno su samo odloženi. To dokazuje i neshvatljiva upornost kojom se, unatoč svim upozorenjima, i dalje kane izdavati koncesije za korištenje jadranskih svjetionika, napuštenih nakon uvođenja automatske regulacije svjetlosne signalizacije. Svi odreda stoje na točkama netaknute prirode, a sami su prvorazredni spomenici arhitekture 19. stoljeća. Kad kažemo — svjetionici, mislimo na čitave otoke, na Palagružu, Sušac... Ne bi li oni morali ostati pod izravnom društvenom paskom? Riječ je o kontrolnim, simboličkim točkama naših voda. Možete li shvatiti da se jedna Blitvenica, usred nacionalnog parka Kornati, također iznajmljuje umjesto da u njoj živi obitelj njezina kustosa koji će vam objasniti kako je funkcionirao mehanizam austrijskoga svjetionika.

Očigledno je jedan od najozbiljnijih problema u vašoj struci pitanje prostornoga planiranja, kao i pitanje nadležnosti?

— Dosadašnje planiranje bilo je zasnovano najčešće na nerealnim demografskim i gospodarskim predviđanjima koja su trebala maskirati nemoć tadašnje politike da na uistinu racionalan način štiti i razvija prostor, a time i kulturnu i prirodnu baštinu u njemu. Konzervatorska poglavlja urbanističkih planova nalazila su se u njima najčešće da se zadovolji bonton pseudointerdisciplinarnosti. Naša disciplina je pak, sama, svojim često nerealnim, kvaziintegralnim, sagledavanjima spomenika graditeljskog nasljeđa ponekad blokirala mikrozahvate u prostorima zapuštenih jezgri. Znakovito je stoga da su se u okvirima prostornoga planiranja povijesne urbane jezgre najčešće zaobilazile kao svojevrsne sive zone. Bilo je lakše graditi oko njih negoli se prilagođavati postojećima. Rijetko je koja povijesna jezgra dobila revitalizacijski plan. Većina ih je ostala izvan domašaja planske urbanističke regulative, gomilajući tako strukturalne i infrastrukturne probleme.

U posljednje vrijeme sve manje saznajemo o stanju spomeničke i umjetničke baštine stradale u ratu?

— Bojim se da su kiše i zime već izjednačile ruševine ovog i onog rata. Sporost u obnovi spomeničke baštine u Hrvatskoj može se objasniti razumljivim gospodarskim teškoćama, ali i psihološki: u naravi je svakoga bića, pa i kolektivnog, da pokušava zaboraviti nesreće i brazgotine. Najčešće je lakše graditi novo negoli obnavljati ruševine. Teško je u sredini koja je desetljećima navikla na zapušteno stanje kulturne baštine dokazati da je ulaganje u spomenik investicija, a ne trošak, da je kulturna baština sastavni dio životne infrastrukture.

Rat kroz koji je Hrvatska upravo prošla i u kojemu su spomenici svjesno bili ciljani jer su bili shvaćeni — dosljedno ratnoj doktrini iz Drugoga svjetskog rata — kao jednadžbe kulturnog, odnosno nacionalnog identiteta (više, dakle, kao povijesni dokument negoli artefakti; kao svojevrsne krštenice) na paradoksalan način pomogao je da se uoči sav raspon vrijednosti nacionalne kulturne baštine, nakon više desetljeća posvemašnje zapuštenosti ukupnoga spomeničkog fonda. Uništavanje hrvatskoga spomeničkog nasljeđa dalo je jedan od snažnih argumenata i djelovanju međunarodne zajednice na pomoći Hrvatskoj. Identifikacija baštine i baštinika (dobra sintagma Miljenka Domijana) trajala je, nažalost, koliko je trajao rat. Ratne štete utvrđene na više od tri tisuće registriranih nepokretnih spomenika kulture procijenjene su na oko 400 milijuna njemačkih maraka. Štete na pokretnom spomeničkom fondu bit će osobito teško procijeniti iz jednostavna razloga — nedostatka cjelovitih inventara.

Da stvar bude gora, rat je ostavio najteže ožiljke upravo u prostoru koji je bio više desetljeća demografski, gospodarski i kulturno zapušten. Rat je zatekao većinu povijesnih gradova u degeneraciji njihovih izvornih urbanih potencijala. Poslijeratna industrijalizacija, kao univerzalni proces, može se u svojim posljedicama najzornije ispitivati upravo u zaleđu hrvatske obale, u Lici, u dijelovima Slavonije. Dovoljno je kazati, ukazujući na konzekvencije višedesetljetne politike, da je u Hrvatskoj i 1997. godine čak tristo tisuća hektara neobrađenih oranica. Istodobno s tim procesom svi oblici kulturnog, religijskog, gospodarskog i općenito svakovrsnog tradicijskog kontinuiteta bili su razvrgnuti. Konzervacija je bila prirodan nusprodukt tradicionalnoga življenja. U nešto boljem stanju bile su sačuvane crkve jer postoje kao institucije. Feudalnu baštinu, na primjer, u Hrvatskoj nije više imao tko čuvati. Otud posvemašnja degradacija dvoraca u sjevernoj Hrvatskoj i ljetnikovaca dubrovačkoga plemstva. Jednako je bio degradiran, zapušten pa i svjesno uništavan cjelokupan korpus hrvatske etnobaštine.

Što je od svega toga uopće popravljeno?

— Dubrovački krovovi, poneka palača. Situaciju u Slavoniji ne poznajem dovoljno, ali se bojim da bi tvrdnje kolege Ive Maroevića o problematičnim zahvatima na obnovi nekih vukovarskih spomeničkih zgrada mogle biti točne. Ipak, određeni broj teže stradalih sakralnih spomenika (osobito u zaleđu Zadra) restauriran je na primjeran način. Hrvatski stručnjaci uspjeli su obnoviti određeni broj spomenika, osobito onih sakralnih, među njima i renesansnu kupolu katedrale u Šibeniku iznimno zahtjevnim restauratorskim zahvatom.

Činjenica je, međutim, da za obnovu ratom oštećenih spomenika nije bio načinjen sustavan program niti je otvorena zasebna stavka u državnom proračunu. Ministarstvo obnove i razvitka bilo je, prirodno, zaokupljeno isključivo povratkom progranih osoba, pri čemu je obnova ratom pogođene kulturne infrastrukture, zbog nedostatka novca, ali i vizije, ostala izvan njegovih ciljeva. Nije formirana krovna stručna instancija za obnovu ratom oštećenih spomenika, iako je bilo očito da se relativno malen broj konzervatora iz Uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine može izdvojiti za tako veliku i zahtjevnu zadaću. Očekivana pomoć inozemnih institucija također je izostala.

Sve to zvuči posve obeshrabrujuće...

— Možda je višedesetljetna nezainteresiranost društva da u spomeničkoj baštini vidi nešto više od smetnje suvremenom razvoju ili malo više od sirovine za turistički lunch-paket, ili predmeta za povremenu promociju nacionalne mitologije, zatvarala govor konzervatorima prema javnosti. Osim spomenika koji su bili dezintegrirani duhovnom i materijalnom neimaštinom pojedinaca, nadugo bismo mogli popisivati sklopove i spomeničke cjeline koji su svjesnim društvenim zahvatima prekrojeni, zapušteni, napušteni, unakaženi. Dovoljno je spomenuti istarske gradiće, zagorske i slavonske barokne dvorce i perivoje, dubrovačke renesansne ljetnikovce, niz feudalnih burgova širom Hrvatske, arhološke zone Salone, Isse, Narone, Stobreča, samostane poput Badije pokraj Korčule, pored tolikih drugih.

Zadaci obnove poslije rata uistinu su nesagledivi. Godine 1996. Dubrovačko primorje zadesila je, nakon velikih ratnih oštećenja, i serija potresa koji su prouzročili užasne štete, osobito na srednjovjekovnom i renesansnom stambenom fondu u Velikom i Malom Stonu, poznatom po kilometarski dugim fortifikacijama. Osim toga, mnogi su prostori oko naših povijesnih jezgri već ranije zaposjednuti nerazumnom izgradnjom. Dovoljno je reći da usred Trogira, na Pasikama, imamo čitavu gradsku četvrt koja je do danas ostala gotovo netaknuta nakon bombardiranja još iz 1944.

Kako riješiti pitanje financiranja potrebne obnove kad dobro znamo kakve su nam mogućnosti i u kakvu je stanju naše gospodarstvo? Krug je, čini se, zatvoren?

— Zvučat će čudno, ali godinama se restauriraju (nedvojbeno prvorazredne) crkvice na horizontu, a socijalni aspekt zaštite gotovo je nepoznat. Termini — održavanje, rehabilitacija povijesne kuće, palače, ljetnikovca — u nas su gotovo nepoznati. Sugestivni su podaci da je gotovo 40.000 m2 i više stotina praznih stanova unutar trogirske povijesne jezgre danas izvan funkcije (prazne su povijesne palače obitelji Cega, Andreisa, Berislavića, Statilea...), a podatak bi bio još sumorniji kada bismo znali egzaktne podatke o stanju nastanjenih stanova i kada bismo analizirali stanje čitave komunalne sfere u povijesnim gradovima. Pamtim da sam jednom pročitao da Hrvatska ima više od četiri milijuna stanova. Gradit će se i novi umjesto da se rehabilitiraju postojeći. Split će se zadužiti za dvadeset milijuna dolara u Svjetskoj banci. U povijesnoj jezgri ima devet stotina stanova, a samo polovica ima sanitarni čvor. Mislite li da će ijedan od tih stanova dobiti kredit? Ne bi li bilo bolje da povoljan kredit dobiju vlasnici stanova koji će tako ne samo popraviti uvjete življenja nego i rehabilitirati gradsku jezgru u kojoj žive kao u slamu. Uz to bi kredit vraćali oni, a ne porezni obveznici. Za korčulansku, hvarsku i višku zračnu luku predviđao se vladin dar od po stotinjak milijuna, a da se malo tko upitao na kojem bi mjestu prioriteta ona bila kada bi im se, u obliku kredita, stavila na raspolaganje ista svota.

Ipak, ne treba zaboraviti da je u ovogodišnjem proračunu za zaštitu spomenika izdvojeno gotovo dvostruko više novca negoli u prošloj godini.

— Neshvatljivo je da se prethodne vlade nisu dosjetile da jedan posto manje nekom od važnijih ministarstava čini sto posto više kulturi. Ipak, da vam se slika ne bi učinila ružičastom, dat ću vam podatak da se za zaštitne radove na spomenicima kulture (u što ulazi i briga za šest nacionalnih parkova) iz državnog proračuna izdvaja tek nešto više od tri dolara per capita, a državna je potpora najčešće jedini izvor financiranja. U poslijeratnim uvjetima štednja na baštini može se doimati logičnom, ali je, s obzirom na to da je riječ o proporcionalno malo važnim uštedama, obeshrabrujuća za konzervatorsku disciplinu. Čak i u slučaju Dubrovnika, gdje se rado ističu prihodi iz vanjskih fundacija i donacija, udio državnoga novca u financiranju obnove spomenika doseže 85 posto. Mecena među novim kapitalistima nema (svaka čast Zagrebačkoj banci i još ponekome), možda i stoga što ih na davanje kulturi zasad ne potiču nikakve porezne olakšice, makar su bile gromko najavljivane. Tendencija da se skrb za obnovu spomenika prenese u okrilje privatnih inicijativa, u društvu koje je u tranziciji i k tome opterećeno svim efektima poslijeratnog oporavka, u ovom času ne može uspjeti.

Može li konzervatorska struka uspješno odgovoriti na sve te izazove i snositi punu odgovornost u ovakvim okolnostima?

— Čini se da je pitanje stručnih kadrova u hrvatskoj konzervatorskoj službi najotvorenije pitanje. Slobodno se može reći da dobar broj ljudi koji obavljaju poslove oko konzervatorskih zahvata i zaštite spomenika nije dokraja profesionalno izučen. To se posebno očituje kada se vezuje s općom nekompetentnošću službi (osobito na mjesnoj razini) koje na svoj način desetljećima prate čitavu konzervatorsku problematiku te kada se zna na koje sve načine raznorazni privatni i društveni investitori spomeničku baštinu koriste.

Scientistički rigoroznija, kompleksnija istraživanja spomenika kulturne baštine još nisu svakodnevna praksa, kao i sve rafiniranije tehnologije nedestruktivnih i reverzibilnih restauratorskih zahvata na umjetninama, koje su donedavna restauratorsku praksu činili posve anakronom, često i problematičnom. Uz to treba podsjetiti da se poslije Drugoga svjetskog rata tako reći preko noći ugasio niz svakodnevnih ljudskih vještina koje su uspijevale održavati spomenik — arhitekturu prije svega — u njegovoj povijesnoj ravnoteži. Obrazovanje kadrova za potrebe zaštite nacionalne kulturne i prirodne baštine nije do sada bilo sustavno programirano. Stare radionice jedva da još negdje postoje. Iz istih razloga u poslijeratnim potrebama obnove spomenika nedostaje specijaliziranih zanatskih poduzeća.

Za Biškupićeva mandata uradilo se veoma mnogo na gradnji i uređenju adekvatnih prostora za konzervatorsko-restauratorske ustanove — od Dubrovnika i Splita do Zadra, Rijeke, Poreča, Zagreba i Osijeka. U znatnoj mjeri se radilo na stručnom obrazovanju kadrova. Određeni broj mladih stručnjaka iz konzervatorske službe prošao je specijalizaciju u inozemstvu; osnivani su restauratorski studiji pri likovnim akademijama u Zagrebu i Splitu; uvedeno je u praksu više mladih restauratora pri radionicama koje su se osovile u Dubrovniku, Splitu, Zadru i u zagrebačkim laboratorijima Hrvatskog restauratorskog zavoda. Osobito se mnogo učinilo na informatičkom opremanju i izobrazbi kadrova te na mnogovrsnim oblicima suradnje sa srodnim inozemnim ustanovama. Upravo se radi na uređenju liste specijaliziranih tvrtki i osoba koje bi bile ovlaštene za konzervatorsko-restauratorske poslove.

Prema mišljenju konzervatorske struke, koji su arheološki problemi najakutniji?

— U našoj arheološko-konzervatorskoj djelatnosti tek sazrijeva svijest o tome da takozvana zaštitna istraživanja postaju dominantnom arheološkom temom. Gama problema urbane arheologije, na primjer, nije definirana već i stoga što u Hrvatskoj tek poneka povijesna jezgra ima izglasan općinski zakon o obvezatnim zaštitnim istraživanjima pri adaptacijama prizemlja postojećih građevina. Mi smo, na primjer, u Trogiru u posljednjih petnaestak godina takvom odlukom dobili mogućnost da istražimo osamdesetak točaka u parteru grada, otkrivši pri tome čitav perimetar helenističkog i rimskog Traguriona, s forumom, gradskim vratima, nizom izvanredno važnih spoznaja o genezi srednjovjekovnog Trogira.

Međutim, broj dostojno prezentiranih iskopina nakon dovršenih istraživanja još je zanemariv, iako su se stvari posljednjih godina počele razvijati nabolje, što dobro ilustrira više lokaliteta (Ščitarjevo, Varaždinske Toplice, Nezakcij, Pharos, bračke ranokršćanske bazilike, uskoro Narona). Nadamo se da ćemo uz pomoć Gettyjeva instituta, zajedno s kolegama iz Arheološkog muzeja i s Gradom, uskoro moći pristupiti izradi plana upravljanja arheološkim arealom Salone primjenjujući drugdje uvriježena, a u nas nepoznata iskustva.

A što je s podmorjem?

— Pod morem je zaštićeno tek oko 5 posto hrvatskog akvatorija, a sada imamo više od milijun zaronjavanja pod punom ronilačkom opremom tijekom ljeta. Po našem dubokom uvjerenju trebao bi biti osvojen cjelokupni jadranski akvatorij uz donošenje propisa kojim bi se odredilo da se ronjenje može obavljati samo organizirano, s osposobljenim i legaliziranim centrima i klubovima. Ne znam koliko ćemo uspjeti s prijedlogom, što ga iz Splita uporno ponavljamo, da umjesto kolektivne odgovornosti i uzaludnih apela izdavanjem svojevrsnih koncesija lokalnim ronilačkim centrima uvedemo nadzor i zaštitu nad pojedinim arheološkim lokalitetima i zonama koje bi se prije i poslije sezone inspekcijski pregledavali. Odgovornost za eventualna oštećenja snosili bi tada centri koji bi ih zacijelo štitili u suradnji s policijom, lučkom kapetanijom, ribarima. Bez takva lokalnog ekonomskog interesa teško se može ostvariti zaštita podmorja.

U kojoj vam mjeri u svakodnevnim poslovima pomaže novi Zakon o zaštiti kulturnih dobara?

— U legislativnom smislu hrvatska spomenička baština živjela je godinama u gotovo neizvjesnu položaju koji joj je određivao zastarjeli Zakon o zaštiti spomenika kulture iz 1967. te zamršen, a istodobno neuspješan način financiranja njezina odražavanja. Mreža profesionalne konzervatorske službe nije bila domišljena prema hijerarhiji spomeničkih vrijednosti na terenu, niti je bila jasna koncepcija njezina razvoja (prema centralizaciji visokostručnih institucija koje bi teren opskrbljivale analitičkom aparaturom i teorijskim ključevima za konkretno djelovanje; ili prema decentralizaciji na niz patuljastih konzervatorskih jedinica vezanih uz lokalne upravne službe).

Novi Zakon posebno obrađuje pitanja vezana uz vlasničke odnose. Prvi put određuje se da svaki spomenik mora imati vlasnika. Spomenici koji nemaju utvrđena vlasnika, a bili su u društvenom vlasništvu i nisu u međuvremenu postali vlasništvo grada ili općine, postaju državnnim vlasništvom. Naglašavaju se ekonomska pitanja, izvori i načini financiranja obnove spomenika. Posebno se uređuje hipotekarni odnos i založno pravo, kada država intervenira ulažući u nepokretni ili pokretni spomenik u privatnom vlasništvu. Pokušava su uspostaviti novi pravni i gospodarski sustav zaštite i očuvanja kulturne baštine. Upozorava se ponajprije na moguće korištenje rente, koja se do sada izvlačila iz spomenika i urbanih spomeničkih cjelina, odlijevajući se u druge društvene potrebe. Propisuje se i inspekcijski nadzor. Zakon predviđa verifikaciju stručnosti u konzervatorsko-restauratorskoj disciplini, što dosad nije bilo uređeno zakonom.

Ostaje, međutim, veliko pitanje u kojoj je mjeri niz postavki novog Zakona u stvarnosti ostvariv, pa čak i u kojoj će mjeri moći preživjeti sadašnji položaj čitave konzervatorske službe unutar Ministarstva kulture. Rekao bih da je riječ o hibridnom rješenju kojim je služba koncipirana zapravo kao državna uprava unutar Ministarstva umjesto da bude postavljena poput arhivske službe, poput muzeja, restauratora — decentralizirana u terenskom djelovanju, centralizirana u registru spomenika, standardizirana u metodama djelovanja.

Ali, što je s privatnim investiranjem?

— Na državnoj razini mnogo se polaže na privatno investiranje u nadi da bi se proračun mogao rasteretiti. U takvoj situaciji pomalo se bio zamaglio i raniji investicijski mehanizam. Teško je očekivati da se u bliskoj budućnosti na znatniji način izmijene proporcije državne skrbi za spomenike prema udjelu različitih privatnih ulagača. Realnije je očekivati da se, uz državu, postupno jave novi investitori koji bi osim prestižnih spomenika željeli ulagati i u lokalne spomenike i manje projekte, koji će se brinuti o održavanju spomenika, a ne samo o većim restauratorskim zahvatima.

Hrvatskoj u ovom času, nažalost, nedostaju policymakers, koji na uvjerljiv način mogu ilustrirati u kolikoj mjeri investiranje u spomeničku baštinu može koristiti ekonomskom razvoju, turizmu, komunalnom standardu.

U ovom trenutku velik dio energije konzervatorske službe ulaže se u sprečavanje vulgariziranja spomeničke baštine koju privatni investitori veoma često žele koristiti kao puku sirovinu. Ne bi li oni što prije vratili uložen novac, niz spomeničkih sklopova isprekrajan je u interijeru, nerijetko i na vanjštini. Uistinu je, međutim, premalo učinjeno da se pitanja baštine prikažu kao stvarno obvezni dio urbanističkoga planiranja na svim razinama, odnosno da vlast i potencijalni investitori shvate u kolikoj mjeri spomenička baština čini infrastrukturu gradova i regija.

Stvar otežava, ponovit ću, i centraliziranje konzervatorske službe, proces započet prije nekoliko godina kojim se lokalni konzervatorski odjeli u dobroj mjeri svode na činovničko protokoliranje zahtjeva za radove na spomenicima. Non-for-profit ustanove i fundacije nacionalne, regionalne i lokalne razine (neke utemeljene s ambicijama da preslikaju praksu britanskoga National Trusta ili Italia Nostra) redovito su kratka daha, osim ponekih iznimki (poput Društva prijatelja dubrovačkih starina). Pokušaj uvođenja poreznih olakšica također zasad ne polučuje ikakvih bitnijih poboljšica u sustavu financiranja. Nije, na primjer, zabilježen slučaj vrijedan pozornosti da neka strana kompanija, koja je u međuvremenu postala vlasnikom ili suvlasnikom poduzeća u Hrvatskoj, ulaže u lokalnu spomeničku baštinu. Može se pretpostaviti da će se te kompanije zainteresirati za ulaganje u lokalne spomenike tek kada to bude zahtijevao senzibilitet mjesnoga pučanstva, koji se brže budi tek u Istri i dijelovima sjeverozapadne Hrvatske.

Konačno, niz zahvata izveden je i zahvaljujući novčanoj potpori inozemnih fundacija.

— Istina je da se, kao pozitivni nusprodukt ovog rata, povećalo zanimanje niza inozemnih kulturnih institucija za suradnju s hrvatskim konzervatorima, muzealcima, arhivistima... Inozemnom potporom popravljeni su spomenici, uređen stanovit broj restauratorskih radionica. Uspostavljena je mreža svakodnevnih kontakata, rekao bih na mnogo zdraviji način nego u bilo kojem drugom segmentu društvenoga života u Hrvatskoj. Ovih dana svečano će se otvoriti radionica Hrvatskog restauratorskog zavoda u dvorcu Bacsany u Ludbregu — potporom bavarske vlade, World Monuments Fund financira popravak spomenika u Dubrovniku, Splitu, Zadru, niz osoba poput kolega Domijana i Medera u Zagrebu, poput Lady Jadranke Beresford Peirse u Londonu, da spomenem samo neke, uložili su nevjerojatnu energiju da animiraju inozemni kulturni i financijski forum za djelotvornu pomoć hrvatskoj kulturnoj baštini. Nakon Uskrsa u Trogiru ćemo zamašnom potporom jedne američke fundacije započeti restauraciju renesansne kapele bl. Ivana u trogirskoj katedrali. A u kulturi se privatni kontakti lako institucionaliziraju, pretvaraju u trajno dobro.

Znamo li mi uopće što sve posjedujemo, što je uništeno, a što ukradeno? Kako je moguće da, osim pojedinačnih pokušaja katalogiziranja, tomu poslu još nismo ni planirali sustavno prići?

— U Hrvatskoj do danas nije bila provedena i javnosti predstavljena ni jedna zaokružena kampanja katalogiziranja spomeničke baštine koja bi rezultirala sustavnim konzervatorskim zahvatima, premda su ponegdje obavljene akcije cjelovitih kunsttopografskih reambulacija i detaljna arhitektonskog inventariziranja nekih povijesnih gradskih jezgri (Dubrovnik, Split, Šibenik, Karlovac, Varaždin, Koprivnica...) i pokretnog inventara (slikarstvo u Dalmaciji). Karakteristično je tako da nam ni pedesetak spomenika koji su u godinama nakon potresa 1986. obnovljeni, ni rat 1991-95. u kojemu su ponovno oštećeni, pored nekoliko stotina novih, uključujući i rušenje čitavih urbanih i ruralnih cjelina, nisu pomogli da dokraja otkrijemo svu punoću spomeničke baštine Dalmatinske zagore — od starohrvatskih nekropola, gotičkih i turskih utvrđenja, mlinica, do samostana i manastira. Ipak, moram istaknuti da su dani novi poticaji možda najbolje koncipiranoj akciji ranije konzervatorske službe — mikrofilmiranju arhitektonske dokumentacije koja se odnosi na kulturnu baštinu (bez obzira na instituciju ili zbirku u kojoj se originalna dokumentacija čuva).

Suvremena konzervatorska praksa, zasnovana na antropološkom shvaćanju, pokazala je da je područje spomeničke baštine praktički neograničeno i da treba štititi ne samo iznimne spomenike već i svaki objekt koji predstavlja tip nekog ukusa u autentičnom izvornom obliku. Stoga je definiranje granica zaštite u praksi jedan od značajnijih problema. Niz pozitivnih pomaka bilježimo posljednjih godina. Pod vodstvom kolege Ukrajinčika načinjen je temeljit popis i klasifikacija ratnih šteta na kulturnoj baštini, uz niz konkretnih projekata obnove. Neki od njih, vezani i uz ekološku rehabilitaciju određenih prostora, čekaju na internacionalnu potporu. Nažalost, u provinciji nismo u dovoljnoj mjeri bili obaviješteni o prijavama za programe Pakta stabilnosti, pa više dobro razrađenih projekata nije dobilo priliku da budu razmatrani i prihvaćeni). Registracija spomenika postala je u svakom slučaju u programu sadašnjeg ministra kulture uistinu prioritetan posao konzervatora.

Koliko će poslovi predloženi na kreditiranje Svjetskoj banci poboljšati stanje u povijesnoj jezgri Splita?

— U petogodišnjem razdoblju (s kreditom od 15 milijuna dolara — koji bi se otplaćivao kroz 15 godina s šest posto kamata i 2 godine počeka) poduzeli bi se brojni zahvati koji bi trebali uvelike povisiti standard života u povijesnoj jezgri, ali i standarde spomeničke prezentacije i same konzervacije. Tom novcu valja pridodati i iznos nepovratne participacije Ministarstva kulture koja se procjenjuje na dodatnih 6 milijuna dolara u sljedećih šest godina. U prijedlozima Svjetskoj banci osobito se podcrtavaju programi obnove Dioklecijanovih »podruma« i obnova lakomisleno srušena jugoistočnog kvadranta Palače unutar kojeg bi se izgradio novi Etnografski muzej te niz drugih javnih sadržaja. Kredit bi se koristio i za popravak Jupitrova hrama i niz restauratorskih radova na katedrali, za rekonstrukciju bivše gradske vijećnice na glavnom trgu. Zadovoljni smo i stoga što će unutar projekta snažniju potporu dobiti i problemi održavanja gradskih pločnika i čitave opreme te što je uređenje Peristila postalo zaokruženim projektnim zadatkom. Jednako je važno što su restauratorski radovi na Peristilu, Dioklecijanovu mauzoleju i Jupitrovu hramu također shvaćeni kao zaseban program i što postoji načelna suglasnost da se osnuje manja ekipa restauratora koji će se o tome svakodnevno brinuti, pa za to biti i adekvatno opremljeni.

Cijeli projekt priprema se već dvije godine u začudnoj tišini!

— Istina je, dok se oko spomenutih programa tek očekuje razrada konzervatorskih stavova, javna rasprava u regionalnom dnevniku »Slobodna Dalmacija« već se s dosta žuči dotaknula prijedloga da se u okviru sklopa Stare bolnice i bastiona Cornaro ugradi multimedijalni centar s Galerijom umjetnina i Gradskom knjižnicom. Povik kako konzervatorski uvjeti za prezentaciju baroknoga bastiona Cornaro mogu omesti planove o gradnji suvremene galerije za Vidovića, Joba i naše suvremenike, mogao bi, bojim se, biti pogrešno shvaćen. Oni boljeg pamćenja možda će se sjetiti rasprava vođenih oko Mimarine zbirke zbog koje je svojedobno nepromišljeno uništena spomenička supstancijaa isusovačkog samostana na zagrebačkom Gornjem gradu. Konflikt u takvim slučajevima, dakle, može postojati, makar na prvi pogled iznenađivao. U splitskom slučaju riječ je o posljednjem cjelovitom bastionu unutar impozantne zvijezde baroknih bedema, koji je i danas jedan od najmarkantnijih urbanističkih elemenata u povijesnoj jezgri. Programskom osnovom za urbanističko-arhitektonski natječaj za bastion Cornaro predviđeno je oblikovanje otprilike deset tisuća četvornih metara prostora rezervirana za Galeriju umjetnina, Multimedijalni centar i Gradsku knjižnicu, ali i za podzemno parkirališe s dodatnim skladišnim prostorom. Konzervatori ne mogu prihvatiti korištenje prostora unutar bastiona za namjene koje nisu izravno u funkciji kulturnih sadržaja koji se u njega unosi. Spomenik kulture najviše vrijednosti ne može se tretirati kao rezervni, pomoćni, odnosno utilitarni prostorni resurs grada. Graditi se može u sredini bastiona poštujući izvorni oblik terena na bastionu, dok ukupna površina novog objekta, odnosno broj podzemnih razina, može ovisiti o potrebama novoga sadržaja. Točna dubina ukopavanja može se pak odrediti tek nakon arheoloških istraživanja kojima će se utvrditi eventualno postojanje ranijih građevina. Dostatno je upozoriti da se na ovom mjestu još od 19. stoljeća, od V. Andrića i F. Bulića, pretpostavljao položaj rimskog postrojenja za distribuciju vode (castellum aquae) na kraju Dioklecijanova akvedukta.

Mislite li da je lokacija novog Etnografskog muzeja uistinu dobro pogođena?

— Položaj je oktroiran voljom Grada. Otvoreno govoreći, smatram da bi prostor Stare bolnice i bastion trebalo u cjelosti posvetiti Sveučilišnoj ili Gradskoj knjižnici, a sklop Galerije umjetnina s Multimedijalnim centrom (nije li logično da srastu?) da uđe u jugoistočni kvadrant Palače, na mjesto nekadašnjeg samostana sv. Klare. Mnogi smatraju da bi mjesta za brzopleto razbaštinjen Etnografski muzej moglo biti na slikovitoj, pučkoj, a također dereliktnoj Carrarinoj poljani, blizu Muzeja grada. Međutim, cjelovitu analizu uloge muzejskih kuća u povijesnoj jezgri grad bi tek trebao napraviti misleći i na njihovo svakodnevno održavanje, nakon što im zajam podigne zgrade. U svakom slučaju, priprema međunarodnog natječaja za cjelovito urbanističko-arhitektonsko rješenje tog jugoistočnog kvadranta Dioklecijanove palače, kao i prostora baroknoga bastiona, sigurno je najodgovornija zadaća naših službi.

Sretan sam osobito što će se konačno razriješiti zla sudbina jugoistočnoga kvardanta Palače. Nije mi, naime, lako objašnjavati da moje konzervatorske ingerencije u Palači počinju tek 1997. Sve što je rečeno podsjeća nas na činjenicu da je većina današnjih konzervatorskih rješenja nužno prejudicirana više nesretnim negoli sretnim arhitektonskim i istraživačkim intervencijama, a veoma često i problematičnim restauratorskim zahvatima. Govoreći o zadnjemu — ponovit ću nešto što sam vam već kazao — moramo imati na umu da je Split, s Dioklecijanovom palačom u središtu, stoljeće i pol bio svojevrstan poligon suvremenih konzervatorskih doktrina — od romantičnih, bioloških do soc-realističke aktivne zaštite, koja je u najužoj gradskoj jezgri proizvela takav učinak da je jedan strani konzervator gledajući sa zvonika Sv. Dujma prema nekadašnjem rezidencijalnom dijelu careve građevine mogao tužno konstatirati: Nisam znao da je Split toliko stradao u ratnom bombardiranju. Kada sam prije nekoliko godina izložbi o Splitu, priređenoj u pariškom sjedištu UNESCO-a, dao ime »od Palače do grada« želio samo jasno naznačiti da će naš program biti upravo suprotan višedesetljetnim nastojanjima da se od grada načini palača. Srećom, konzervatorski poslovi danas se vode javno i s promišljanjem punoga kruga kulturnog i socijalnog konteksta.

Nerijetko devastacijama spomenika kumuje vlast kojoj struka stoji na usluzi. Još teže izgleda kada je struka u samoj vlasti. Sjetimo se samo iskustva sa solinskom zaobilaznicom, hotelom nad Issom, do nedavna slučaja s Dioklecijanovim akveduktom. S druge strane, tko je zaslužan za današnji izgled promenadne Marmontove ulice u Splitu, koja s trgovinama neprilagođenim njenoj novoj svrsi i svojom ikonografijom više odgovara nekim drugim prostorima nego tipičnom mediteranskom gradu?

— Ne sjećam se da smo, barem ne mi u Splitu (neugodno mi je što se moram pozivati na kontinuitet djelovanja nekadašnjeg Regionalnog zavoda u kojemu sam od 1979), baš tako podlijegali pritisku vlasti. U slučaju Isse moj prethodnik Davor Domančić odbio je na primjer potpisati dozvolu za gradnju na viškom Prirovu, usprkos pritisku tadašnjeg ministra koji ju je na koncu osobno sam izdao. Popis onoga što su toliki investitori s vlastima iza leđa, arhitekti i urbanisti od nas tražili, a što smo uspjeli spriječiti, zapanjio bi vas. U slučaju hvarskog agera ili Dioklecijanova akvedukta, netko će se sjetiti i omiškog mosta, mnogi su me kolege upozoravali da je borba uzaludna. Imamo, međutim, mnogo prejudiciranih, naslijeđenih rješenja spram kojih se pragmatički podešavamo ne bismo li spasili što se može. Takav je bio slučaj Dioklecijanova akvedukta na solinskim Bilicama, čija je razgradnja bila odobrena od ondašnjeg splitskog Zavoda za zaštitu spomenika 1989, uz pozitivno mišljenje čak petorice arheologa. Usput ću vam reći da smo pregledom dokumentacije ovih dana ustanovili da su slična rješenja izdana prije šest godina i za segmente istog akvedukta na Smokoviku i čak na Mostinama. U međuvremenu je, slijedom tih rješenja, načinjena zamašna urbanističko-planska dokumentacija, pa pokušajte zamisliti koju energiju trebamo sada uložiti da iznađemo povoljnije rješenje.

U slučaju Marmontove ulice, unatoč već ovjerenom projektu, uspjeli smo pomoći da u naravi izvedba dobije manje srednjeeuropski štih, kako vi kažete, a više mediteranski. Ali moramo reći da je Marmontova rijedak primjer, ako ne i jedini pokušaj, da se u Splitu urbanistički i arhitektonski higijenizira jedna ulica, te da je ona na pozitivan način potakla transformaciju niza lokala u neposrednoj blizini povezavši u logičnu pješačku cjelinu prostor povijesne jezgre unutar zaštićene zone.

Unatoč tome, mogli su se čuti glasovi da će se zbog naše neadekvatne brige o spomeničkoj baštini Split, Trogir i Plitvice izbrisati iz popisa UNESCO-a. Je li to točno?

— Takva opasnost zaista ne postoji. Malo je poznato da Trogir zamalo nije ušao na Listu — ali samo zbog stanja naokolo povijesne jezgre — odnosno da je upisan ponajprije zbog dobro pripremljene dokumentacije i upućenih konzervatorskih poslova, ali i na temelju uvjerljivog zauzimanja Miljenka Domijana na odlučujućim komisijama. Aktualni plan gradnje improviziranog pontonskog mosta pred gradom, između kontinenta i Čiova, mogao bi, bojim se, izazvati negativne reakcije UNESCO-a. Što se Splita tiče, današnje stanje u Palači zaista prikazuje grotesknim deklaracije njenih istraživača koji su godinama radili baš pod štitom raznoraznih međunarodnih autoriteta. Uvjeravam vas da konzervatorski poslovi koji se upravo tu provode ili pripremaju okreću novu stranicu. Naš program restauratorskog zahvata na Jupiterovu hramu baš ovih dana dobio je zamašan grant od uglednog World Monuments Fund-a, a projekti koji će se izvoditi kreditom Svjetske banke morat će biti na najvišoj razini našeg vremena.

Što vaša služba planira za novo desetljeće?

— Programi obnove — u sadašnjim financijskim mogućnostima — morali bi ciljati u prvom redu na popravak onih spomenika koji funkcioniraju stvarno kao kulturna infrastruktura određene lokalne i regionalne sredine te na održavanje najugroženijih spomenika. Javnost bi trebala biti senzibilizirana prije nizom manjih zahvata negoli ma koliko spektakularnim, ali izoliranim primjerima restauracije. Konzervatorske zahvate trebalo bi podupirati pogotovo kada se oko njih angažira privatna inicijativa. Valja istaknuti da smo u posljednjih nekoliko godina imali nekoliko izvanredno dojmljivih restauratorskih zahvata, na primjer u sklopu biskupije porečke Eufrazijane, na crkvi i zvoniku Sv. Ivana u Rabu, na statičkoj konsolidaciji baroknoga kora splitske katedrale, u samostanu trogirskih benediktinki, na Sigurati u Dubrovniku, na konzervatorsko-restauratorskim radovima na alkarskom ruhu u Sinju, na romaničkom (gotiziranom) raspelu iz porečke Eufrazijane, na nizu umjetnina koje su bile izložene na vatikanskoj izložbi, na obnovi orgulja u čitavoj Hrvatskoj — što je još jedna višegodišnja uistinu inteligentno vođena djelatnost, na konzerviranju i restauriranju isprava na pergameni iz Kaptolskog arhiva Trogira, da nasumce nabrojimo samo neke od kompleksnijih zahvata.

U svakom slučaju, ono što nam se danas čini imperativnim prioritetom jest planiranje veoma postupna ali kontinuirana niza malih rehabilitacijskih zahvata, ponajprije u povijesnim jezgrama i u prostoru oko njih.

Razgovarala Ivana Mandić Hekman