Sa svakom vlasti novi pravopis?

Sa svakom vlasti novi pravopis?

U trenutku kada se očekivalo da će hrvatski jezikoslovci napokon sjesti za zajednički stol i združenim snagama pokušati razmrsiti hrvatsko jezično i pravopisno klupko, kao prvorazredna senzacija odjeknula je vijest o novome izdanju Pravopisnoga priručnika hrvatskoga jezika Vladimira Anića i Josipa Silića. Izdavač je Novi liber Slavka Goldsteina, a knjiga bi se imala pojaviti u studenome ove godine

Riječ je o oživljavanju pravopisnoga priručnika kojega je sudbina tipična za hrvatsku pravopisnu knjigu posljednjih desetljeća. Nakon otkazivanja Novosadskoga dogovora i zabrane Hrvatskoga pravopisa Babića, Finke i Moguša iz 1971, nastala je u Hrvatskoj višegodišnja pravopisna praznina, koju je Komisija za jezik ondašnjega Komiteta za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu SR Hrvatske htjela domjestiti novim pravopisom. God. 1977. Obratila se Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu s prijedlogom da se prihvati izradbe toga projekta. Katedra je prijedlog prihvatila i povjerila ga profesorima Aniću i Siliću. Pravopis je napisan 1981, a onda se godinama vukao po ladicama Komiteta zbog hrvatskoga imena u naslovu, iako je rječničkom građom pokrivao i srpsku sastavnicu (bezmalo, bespristrasnost, bezbjedan, biočug, bjekstvo, buđav, čaršav, časovničar, čeze, čigra, čioda, čiviluk, ćilibar, ćurčija, dovitljivost, đubre, đurđevak, ekserčić, fabrika, fioka, fudbal, grnčar, isljednik, jednoobrazan, ljubopitljiv, podozrijevati, prevazići, prijemčiv, snabdjevati, zvaničan itd.), ali i zbog prosvjeda beogradskih jezikoslovaca poradi pravopisnoga i jezičnoga separatizma hrvatske strane. Autori su na kraju popustili zahtjevima Komiteta i objavili ga 1986. pod promijenjenim naslovom Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Već 1987. doživio je drugo izmijenjeno izdanje, a 1990. treće.

On je u dijelu hrvatske javnosti primljen kao hrvatska pobjeda nad unitarnom jugoslavenskom jezično-pravopisnom politikom jer je simbolizirao republičku jezično-pravopisnu samostalnost, koja je izvirala iz državnoga i republičkoga Ustava 1974. Drugi dio javnosti zamjerao mu je što je u rječniku izjednačio standardnu i supstandardnu razinu, odnosno pripisao mu je svjesno miješanje hrvatskoga i srpskoga leksika kako bi se utopila hrvatska književna sastavnica. U stručnome pogledu isticala se njegova znanstvena akribičnost, preglednost (tablice prefiksalnih i sufiksalnih morfema, tablice jatovskih alternanata), dosljednost izvedbe i novina sadržaja, koja je obogatila hrvatsku pravopisno-jezičnu literaturu (transkripcije za 40-ak jezika).

Uspostavom hrvatske države 1991. Školska ga je knjiga povukla s tržišta i domjestila pretiskom Hrvatskoga pravopisa Babića, Finke i Moguša iz 1971. Taj je pravopis poslije objavljen u još trima promijenjenim izdanjima. Dio promjena autori su unijeli nakon ankete provedene u javnim i stručnim ustanovama, a dio na svoju ruku (pisanje polusloženica). U javnosti je autorima najviše zamjerki upućeno zbog nedosljednosti u samoj provedbi (nesuglasja između pravopisnih načela i rječničke građe) te zbog povećanoga broja pravopisnih dvostrukosti, koje su unijele zbrku i u onako krhko tkivo hrvatske pismenosti, napose školske, i dovele nastavnike hrvatskoga jezika u nezavidan položaj. Zbog djelomična čuvanja suglasničkih skupina dc i tc u pismu, pridan mu je pridjevak korijenskoga, a kada se čulo da se autori u novo izdanje spremaju uvesti pisanje dvoglasnika ie na mjestu nekadašnjega jata u dugim i produljenim slogovima, diskvalificiran je kao onaj koji naginje endehazijskim rješenjima. Time mu je definitivno bila zapečaćena sudbina, a, poznavajući naše prilike, očekivalo se da će s padom HDZ-a i on biti povučen kao jedan od simbola hadezeovske vladavine.

Goldsteinova odluka da izda Anić-Silićev pravopis to potvrđuje. Na novinarskoj konferenciji 13. travnja u Zagrebu nije bio uvjerljiv kada je tvrdio da nije riječ o političkome potezu već o nastojanju da se objavljivanjem knjige prekine s nasiljem i zbrkom u hrvatskome pravopisu. Da je to napravio 1995, povjerovali bismo mu, ovako je njegova argumentacija ostala na slabašnim nogama. Nije bio uspješniji ni kada je razlagao da ovaj pravopis želi samo ravnopravno mjesto s postojećim. Ne mogu istodobno postojati dva službena pravopisa. Pet rječnika — da, ali pravopis mora biti jedan. Već su u postojećem zbog dvostrukosti, na žalost, dvije norme, tj. dva pravopisa. Sa Silić-Anićevim bit će tri. Što ako se sutra još netko sjeti objaviti svoj pravopis? Riječ je, nesumnjivo, o političkome potezu koji je, u staroga izdavačkoga lafa, skopčan i s misli na profit. Knjiga je za naše prilike astronomski skupa — 200 kuna, u pretplati 160, a izbori li joj Goldstein status školskoga priručnika, ostvarit će milijunsku dobit. U tom su smislu već povučeni potezi prema Ministarstvu prosvjete i športa i Uredu predsjednika.

U Goldsteinovu promidžbenome letku pravopis se najavljuje kao najiscrpniji i najpraktičniji hrvatski pravopisni priručnik, kao onaj koji poštuje i slijedi tradiciju hrvatskoga pravopisanja, koji izbjegava neprirodnosti, nametanja i dvostrukosti. Zvuči primamljivo, ali teško je povjerovati da bi se preko noći u nas mogao pojaviti tako savršen pravopisni priručnik. Gledajući letak, odmah sam zapela kod riječi »tradicija«. Što zapravo znači slijediti tradiciju hrvatskoga pravopisanja? Zašto je međašnica Broz? Možda bi se i u Partaša našlo štogod zanimljivo? Smije li se preko prozora baciti dobrozovska pravopisna tradicija? Možda bismo svi skupa bili mnogo opušteniji kada bi nam hrvatski pravopis ponudio članak u kojem bi stajala rečenica: »Hrvatski je pravopis utemeljen na fonološkome načelu, a morfonološkim zapisom bilježe se sve one riječi kojima se značenje može razabrati samo iz takva zapisa.« Duboko sam uvjerena da bi Slavko Goldstein manje oštrio zube na korijenskome pravopisu kada bi takvu rečenicu i primjere poput prstni: prsni, predtisak: pretisak, odtok: otok pročitao baš u Anić-Silićevu pravopisu.

Svaki je pravopis na određeni način nametanje. Ono što je jednomu neprirodno, drugomu je posve naravno. Brjegovi sam pisala spontano kao devetnaestogodišnjakinja na prijamnome ispitu, nemajući pojma o toj problematici ni desetljetim polemikama o fonološkoj vrijednosti raslojenoga jata. Strjelicu, pogrješku i crjepove možemo naći u hrvatskim tekstovima u kontinuiranome rasponu od najmanje četiriju stoljeća (dakako u odgovarajućim grafijama), pa i u velehvaljenome Cipra-Guberina-Krstićevu pravopisu, kojemu je recenzent i jedan od naših pravopisaca. Zašto onda trošimo teške riječi poput neprirodnosti i nametanja?

Ne vjerujem Goldsteinovu letku da će ovaj pravopis biti bez dvostrukosti. U toj me misli učvršćuje i autorska uvodna besjeda u izdanju iz 1987, koje imam pred sobom. Tamo stoji: »Gdje god je to bilo moguće, tj. gdje god je to bilo u njegovoj kompetenciji, Pravopisni priručnik iskoristio je gramatičke i leksičke višestrukosti, pa onda i pravopisne višestrukosti. Kao što su gramatičke i leksičke višestrukosti pretpostavka razvoja gramatičkih i leksičkih normi, tako su i pravopisne višestrukosti pretpostavka razvoja pravopisnih normi.« I još: »Pravopis koji je otvoren prema višestrukostima ne priječi izbor iz tih višestrukosti, pa onda ni mogućnost utvrđivanja njihova stilističkog statusa.«

Zapleli smo se u pravom vražjem krugu! Babić-Finka-Mogušev pravopis upravo je zbog pravopisnih dvostrukosti najviše kritiziran, a sad nam se nudi pravopis koji pjeva odu načelu pravopisne višestrukosti, podižući je na najvišu razinu. Njegov nas izdavač istodobno uvjerava kako će upravo taj pravopis ukloniti dvostrukosti! Naravno da će ih ukloniti: nepoćudnice pogrješka, strjelica, sprječavati, dodatci, otpatci nestat će netragom, ali će zato ostati izmiješan leksik i oblici tako da ih ni rođena majka više neće moći razmrsiti.

Hrvatskoj ne treba pravopis koji će liječiti Goldsteinove ili Vukojevićeve komplekse, sa čijih će se stranica uzdisati za ovim ili onim vremenima. Ne treba nam pravopis na kojemu će se izmjenjivati komiteti, povjerenstva, političke opcije ili individualne improvizacije iza kojih će stajati tronutost vremenima i priručnicima kada se na cijelome srpskohrvatskome prostoru propisivao futur pisaću. Treba nam pravopis koji će korespondirati sa suvremenim povijesnim činjenicama, sa stručnim kroatističkim spoznajama, sa činjenicama drugih struka i jezika te sa zahtjevima publike, kojoj je, najposlije, i namijenjen. Treba nam posve drugačija knjiga: pravopis koji će nadživjeti sve ideologije i sve vlade, pravopis za sva vremena. Jeftin, kratak i jasan, znanstveno čvrsto postavljen, pisan i sročen sa što manje ostataka da u nj mogu ući nove spoznaje i utemeljen na činjenicama hrvatskoga književnoga jezika kao sociokulturološke pojavnice.

S obzirom na narav, važnost i ulogu pravopisnoga priručnika u razvijanju pismenosti, zadatak izradbe pravopisa treba povjeriti kompetentnoj instituciji. Mislim da su vremena kada se izradba pravopisa povjeravala trojici ili dvojici ljudi iza nas. Kao ključna knjiga pismenosti svakoga modernoga naroda i opće dobro pravopis je priručnik na kojem trebaju surađivati stručnjaci iz svih znanstvenih područja. Hrvatski je pravopis posljednjih stotinjak godina redovito izdjelak kroatista s vrlo skromnim, gotovo zanemarujućim angažmanom drugih strukovnjaka. Njegova smrtonosna salta nisu se kretala samo u okviru stalnih hrvatsko-srpskih fonološko-morfonoloških i leksičkih natega nego se njegova porabna vrijednost lomila i na nedovoljnome poznavanju ostale stručne problematike: u rijetkima su od njih na zadovoljavajući način riješene mjerne jedinice, kemijske i matematičke formule, pisanje fizikalnih veličina, naziva organskih kemijskih spojeva itd. itd. Na slovenskome pravopisu, primjerice, surađuje nekoliko stotina ljudi, a u nas da pet sijedih glava znade sve!

Organizaciju izradbe pravopisa trebalo bi povjeriti Hrvatskoj akademiji, odnosno njezinu razredu za filološke znanosti, a u njegovoj izradbi trebali bi surađivati svi njezini razredi te naši vodeći kroatisti. Za istim stolom trebaju se naći Anić i Silić, Katičić i Brozović, Moguš, Babić i Pranjković, Težak i Samardžija i svi oni iza kojih stoji odgovarajući znanstveni rad na pravopisno-jezičnoj problematici. Treba uskladiti stajališta, probrati najbolja poglavlja iz naših pravopisa i sa stranica znanstvenih radova te složiti nov i moderan priručnik. Većih otvorenih mjesta nema mnogo — jatovska raslojenost, sastavljeno i rastavljeno pisanje — i ona se mogu, uz malo dobre volje i praktičnosti, uspješno domisliti i dobro riješiti, kao i problem opsega korpusa. Iz primjera rasutih po pravopisima vidi se da u njima preteže beletristički korpus, koji je tek jedna od desetak visoko razvijenih stilizacija hrvatskoga standardnoga jezika. Kada se proširi korpus, i pravopisna će rješenja biti obuhvatnija. Posao treba i vremenski ograničiti (do 12 mjeseci), kako se ne bi otegnuo poput rječničkih trakavica.

Srljanje iz jednog u drugi pravopis bez promišljanja pravih okvira takve knjige i bez predodžbe o krajnjim porabnicima zgrozuje hrvatsku i slavističku kulturnu javnost. Takvim postupcima zaista pokazujemo da smo primitivci i da nam je odnos prema kulturnoj baštini bestidan. Političke manipulacije privatnih izdavača s profiterskim ambicijama ne idu uza znanost niti uz društvenu važnost takvih projekata. Ako svaku promjenu vlasti budemo plaćali novim pravopisom, onda i nismo zaslužili drugo nego da budemo predmetom prezira uljuđenoga svijeta.

Nataša Bašić