Repeticija, repeticija, gradacija...

Repeticija, repeticija, gradacija...

Školovanje naših glazbenika vrlo je kvalitetno, ali kad dosegne neku razinu, dalje se ne pokreće. Ne mislim da oboist nužno mora izvoditi skladbu Karlheinza Stockhausena ili neko eksperimentalno djelo, ali je neobično ne odsvirati nešto iz opusa Igora Stravinskog, Paula Hindemitha ili bilo kojega drugog skladatelja 20. stoljeća koji nije slovio kao avangardist

Povod razgovoru s akademikom Stankom Horvatom, skladateljem i donedavno profesorom na Muzičkoj akademiji, bio je svečani koncert održan 11. ožujka u zagrebačkoj Preporodnoj dvorani palače Narodnog doma u prigodi njegova sedamdesetog rođendana i primanja u redovito članstvo HAZU. Uz HAZU kao inicijatora koncerta, punu potporu pružili su Hrvatsko društvo skladatelja i Koncertna direkcija Zagreb, kojima je slavljenik izrazio zahvalnost, kao i svim glazbenicima. Stanko Horvat vezan je uz Muzičku akademiju od 1961. godine, a od 1976. do 1999, kada je umirovljen, bio je redoviti profesor. Od 1977. do 1981. bio je dekan Muzičke akademije, od 1974. do 1979. predsjednik je Hrvatskoga društva skladatelja, od 1975. predsjednik Savjeta, a od 1985. do 1989. umjetnički je direktor Muzičkog biennala u Zagrebu. Za svoja djela odlikovan je Nagradom grada Zagreba, Nagradom Vladimir Nazor i Nagradom Josip Slavenski.

Hrvatski suvremeni skladatelji javni su sugovornici uglavnom u razgovorima s povodom. Koje su to prigode, teme ili situacije u kojima bi skladatelj trebao biti nezaobilazni glas kulturne javnosti?

— Neki kažu kako glazbenici ne bi smjeli biti odveć pametni, jer to smeta njihovim djelima ili sviranju. Imam o tome mišljenje, iako je istina da ponekad možete pročitati zadivljujući tekst o nekoj skladbi, koji postane manje lijep nakon slušanja djela. Ne treba iz toga izvoditi posebne zaključke. Sjećam se zgode kad su maestra Borisa Papandopula na okruglom stolu jedne od opatijskih tribina zamolili za komentar neke njegove kantate napisane na čakavske tekstove. Bila je izvedena dan prije i jako dobro primljena. Neponovljivi Boris, predragi čovjek, na duhovit je način ispričao faktografski kratku priču od koga je i kako dobio tekst koji mu se učinio dobar materijal i, kad je donio odluku što hoće, »onda sam ovo tu napisao«. Nema analize, velikih riječi i objašnjenja, djelo je predstavljeno i ono dalje govori vlastitim jezikom. Za moj koncert, koji je bio svečana i iznimna zgoda, osobno sam zamolio izostavljanje komentara skladbi u programskoj knjižnici (esej o skladateljevu opusu, uz popis djela, napisao je Nikša Gligo, op. p.). Kad je riječ o nekom pjesničkom tekstu, nije loše tiskati ga. Uostalom, ako napišem dvije skladbe godišnje, onda je to moj javni istup i vrlo određena vrsta iskaza. Ako baš hoćete, samo djelo oblik je intervjua i autor govori kroz njega.

Na koncertu je sudjelovalo petnaest glazbenika. Znate li kakav odnos umjetnici imaju prema vašim djelima? Kad pišete novu skladbu, imate li na umu određenoga glazbenika ili samo njegov instrument?

— U najvećem broju slučajeva ne samo da znam o kojem je instrumentu riječ nego znam i za koga pišem. Do toga mi je neobično stalo. Kad sam radio ciklus pjesama koje je praizvela Dunja Vejzović, pisao sam ih upravo za nju. Jako volim glazbenike, možda više nego neki drugi skladatelji, uvijek sam spreman poslušati i uvažiti njihove sugestije. Hrvatska ima darovite umjetnike, slikare, arhitekte, glumce, kao i prvoklasne glazbene ansamble koji su na svjetskoj razini, recimo Zagrebački kvartet saksofona. Za njih sam već pisao, jednostavno su sjajni. Znate, nije samo važno nešto pročitati i odsvirati, nego raditi to s guštom, kako se kaže, osjetiti radost muziciranja. Naravno, takva vrsta bliskosti odnosi se samo na soliste i komorne ansamble. Čim počnete raditi s velikim ansamblima, situacija je potpuno drukčija. To je ujedno i žalosna priča, ne za mene ili, bolje, za mene kako-tako, nego za mlade ljude. Naime, svaki od njih diplomira s dvije orkestralne skladbe, ali ne može doživjeti (pra)izvedbe. Dajem vam primjer mladoga Vjekoslava Nježića, neobično talentirana mladića koji je napisao dvije izvrsne skladbe, ali bez prilike da ih i javno predstavi.

Kao skladatelj i pedagog, kako objašnjavate aktualnu krizu stvaralačkih osobnosti, ne samo u području glazbe?

— Složit ću se s vama kako nije riječ o krizi u glazbi, nego u svim umjetnostima. Očito je vrijeme takvo. Već sam negdje rekao da sam dijete 20. stoljeća, nadasve zanimljiva upravo na planu glazbe. Imam osjećaj kako se joštridesetih godina ovoga stoljeća dogodilo sve bitno što se trebalo dogoditi. Sjetite se Posvećenja proljeća Igora Stravinskog iz 1913, Pierrot Lunaira Arnolda Schönberga, genijalnu partituru baleta Igre Claudea Debussyja, opusa Béle Bartóka... ne kanim ih sve nabrajati. Napravite paralelu sa slikarstvom, to je bio nedvojbeno fulminantan početak, a onda je sve padalo. Nažalost, također imam osjećaj, a imate ga vjerojatno i vi, da početak novoga stoljeća nije nimalo tome nalik. Gledajući povijesno, stil se razvijao i trajao, danas je to nezamisliva kategorija. Ono što je sada veliko za pet godina može se činiti kao da nije ni postojalo.

Je li to odraz opće situacije u svijetu ili jednostavno način života koji je u temelju sve promijenio? Bojim se ponavljati greške roditelja i govoriti novoj generaciji »kad sam bio mlad, onda...« i tome slično, jer to mladu čovjeku ništa ne znači. U životu se stvari ne događaju burno, one dolaze postupno, neprimjetno, i naš se život mijenja upravo na taj način, ali vremena su drukčija. Iako sam u mirovini, i dalje sam u neprekidnoj jurnjavi. Moja kći, koja je slikarica, svake godine odlazi na Venecijanski bijenale i, kad se posljednji put vratila, između ostalog rekla je da je slika praktički nestala i da sada dominira instalacija. Znači, sve može biti likovnost i sve može biti kreacija, samo je nešto uspjelije, a nešto nije. Pitali ste me za osobnost. Ona je bit umjetnosti i to je moje duboko uvjerenje. Iako sam to već izjavio, opet ću ponoviti — kad osjetim stil koji osobno ne osjećam najbližim, a priori prihvaćam djelo iza kojega stoji snažan autorski pečat. Na nedavno završenu natjecanju dirigenata obvezna je skladba bila Preživjeli iz Varšave Arnolda Schönberga, samo po sebi sjajno djelo, i savršeno je svejedno je li to dodekafonija ili nešto drugo. Svi velikani 20. stoljeća zaista su posjedovali izrazito snažnu osobnost. Najveći nas je također napustio — Olivier Messiaen, grandiozan skladatelj po opusu, sustavu, konstrukciji i snazi izričaja, što smatram nadasve važnim u njegovu stvaralaštvu, a glazbenu je umjetnost obilježio upravo onim što se zove autorska osobnost. Ne zaboravite stariju generaciju — Luciana Berija, Györgya Ligetija, Krzysztofa Pendereckog... Možda griješim, ali čini mi se da smo prije mnogo više putovali, odnosno razmjenjivali informacije. Osobno sam više puta bio na festivalu Varšavska jesen, u Parizu, Berlinu ili Pragu. Sad smo se prikovali tu gdje jesmo, usprkos Biennalu i njegovim informacijama. Prije četiri godine otišao sam u Milano vidjeti novu operu Luciana Berija. Senzacionalno ostvarenje u svakom smislu, od režije, osvjetljenja, scene, pjevača do dirigenta. Odmah sam pomislio kako tu produkciju dovesti u Zagreb, ali je za nas projekt bio nažalost jako skup. Ovdje se o tome jedva zna, a riječ je o stvarno veliku događaju. Koliko sam čuo, milanska Scala uskoro priprema sedam novih repriza. Nisam pesimist, treba se uvijek nadati pojavi novoga duha koji će stvari postaviti na svoje mjesto. Ako kažem »volim glazbu«, izjava je već sama po sebi staromodna i toga sam svjestan. Mladi ljudi danas idu drugim putevima, očarani su elektronikom, kompjutorima i svim onim što im nova tehnologija može pružiti.

Vi niste »kompjutorski« skladatelj?

— Ne, nisam siguran da je to pravo rješenje. Vidio sam praktičnu primjenu, ali svakomu prepuštam izbor po volji.

Pripadate autorskom krugu trajno vezanom uz Muzički biennale Zagreb, međunarodni festival suvremene glazbe, a dugo godina bili ste njegov umjetnički direktor. Mislite li da Biennale i dalje utječe na mišljenje i uopće poticanje stvaralačkih ambicija?

— Ako krenem od sebe, Biennale je na mene jako, jako utjecao, iako to možda nije vidljivo. U studentskim danima boravio sam u Parizu i slušao klasiku 20. stoljeća. U okolnostima potpunoga nedostatka informacija lako je zamisliti koliko su mi ti koncerti značili. Bili su to neponovljivi doživljaji za nekoga tko dolazi iz sredine u kojoj se o tome ništa nije znalo, a jednaki dojam poslije je izazvao odlazak u Varšavu, upoznavanje mlade poljske škole, avangardnih Henryka Goreckog, Kazimierza Serockog, Witolda Lutoslawskog, spomenutoga Pendereckog... Ipak, Biennale je u svemu za mene bio poseban. U stanju sam oduševiti se čak i za Johna Cagea, što me svojedobno ipak nije ponukalo na slične stvarateljske korake. Možda sam u mlađim danima imao neke kušnje ili neke sumnje, ali sve je to kratko trajalo. Nadalje, u Zagrebu je aktivno djelovao Acezantez, koji je cijele sezone održavao tonus serijom redovitih koncerata. Bio sam stalna publika. Sve to spominjem zbog dojmova, otkrića, postupaka, zvukova koji su se negdje u meni sakupljali, ali se nisu odrazili izravno, nego na neki drugi način. Evo vam nedavnoga primjera. Skladba In modo rustico za bas-klarinet i glasovir nastala je na poticaj Ratka Vojteka, koji je htio nešto minimalističko, jer sam već tako pisao. Napomenuo sam mu da to neće biti Steve Reich. Skladba je dakle krenula od repeticije, kojoj je opet slijedila repeticija, ali nisam imao živaca izdržati je dulje od minute, zato sam dodao gradaciju, pa drugu promjenu i tek onda ponovio repeticiju. To svakako nije postupak minimalista. Steve Reich zaustavio bi priču i dalje krenuo s nekom drugom zamisli.

Priznajem osobnu emotivnu vezanost uz Biennale, uostalom, na festivalu sam radio petnaest godina. Ostavio sam dio sebe, zato vrlo dobro znam kakav je to veliki posao i kakvo je zadovoljstvo kad osjetite dobar odjek onoga što radite. Biennale i dalje ima utjecaja na mlade ljude, jer uvijek treba od nečega krenuti. Mi smo imali Darmstadt ili neke druge izvore. Osobno mi je stalo do festivala, danas možda tolerantnijega nego prije.

Pojavili ste u trenutku stvaranja novih glazbenih parametara, kad su mnoga pravila bila detronizirana, a nova uspostavljena. Šezdesetih se konstituirala nova hrvatska glazba. Kako ste reagirali na stvaranje novih vrijednosnih sustava i na mogućnosti koje je novo doba otvaralo glazbenoj umjetnosti?

— Biennale, kao središte zbivanja, bio je neobično široko otvoren mladim autorima. Pojavio sam se prvi put 1963. s komornim opusom Kontrasti za gudački kvartet, a prvi festival održan je dvije godine prije. Od onda do danas prisutan sam manje-više stalno. Nije me sram reći da ta mladenačka skladba određenim postupcima pokazuje i otkriva očaranost poljskom školom. Muzički Biennale nedvojbeno je uspostavio nove odnose, iako je bilo sporno ono što se događalo između te dvije godine, između dva festivala. U takvim je okolnostima, kao i danas, bila sretna sprega skladatelja i glazbenika. Osobno nemam problema »pišem, a nemam interpreta«, moj je problem obratan. Skladbe su uvijek bile potaknute, sada, na primjer, moram napisati barem tri koje sam obećao. Radeći Biennale shvatio sam da je u suvremenoj glazbi nažalost bitno stoji li netko iza autora ili ne. Mi smo redovito bili poplavljeni reprezentativnim izdanjima nizozemske kuće Gaudeamus. Na koncu pred svim tim pokleknete, a posljedica je izbor nekog ansambla ili djela. S punom odgovoronošću izjavljujem da hrvatski autori nisu slabiji od nizozemskih, možda su i bolji. Nizozemci su možda skloniji spekulaciji, dakle cerebralnijem gledanju. No, problem je uvijek bio u potpori, tko stoji iza nas, a tko iza njih. Takozvani management mora se njegovati sustavno i ustrajno. Njegov nedostatak u nas možda pripada korpusu problema malih zemalja, iako tvrdnju osobno uzimam s rezervom.

Kako suvremeni skladatelj može proširiti granice slušanosti? Danas je uobičajena praksa da je praizvedba ujedno i posljednja izvedba djela.

— To je teško pitanje i duga priča. Što se tiče klasične glazbe, glazbeni život u svijetu cvate, opera je na primjer doživjela senzacionalni uspon, i to zahvaljujući televiziji, radiju i diskografskoj industriji. Suvremeni autor, a u našim prilikama i hrvatski skladatelj, uživa daleko manje pogodnosti. Razlozi su mnogi. Školovanje naših glazbenika vrlo je kvalitetno, ali kad dosegne neku razinu, dalje se ne pokreće. Ne mislim da oboist nužno mora izvoditi skladbu Karlheinza Stockhausena ili neko eksperimentalno djelo, ali je neobično ne odsvirati nešto iz opusa Igora Stravinskog, Paula Hindemitha ili bilo kojega drugog skladatelja 20. stoljeća koji nije slovio kao avangardist. Stvari se lome već na toj razini, koliko je onda dug put do djela našeg suvremenika. Izvodilačka praksa potpuno je zanemarila stvaralaštvo Krešimira Fribeca, Branimira Sakača, Borisa Urlicha, pa i Mila Cipre, Natka Devčića i mnogih drugih.

Jednom ste izjavili kako skladanje za vas znači »izbor na tlu već otkrivenih tema«. Možete li još jednom pojasniti tu višu razinu tradicionalnoga kojim opisujete vlastitu stvaralačku estetiku? Na čemu počiva logika tih trajnih ishodišta i koliko je ona spiritualne naravi?

— Nema tu ničega filozofskog. Znate kako je Maurice Ravel za sebe rekao — ja sam obrtnik. Osobno sam sa zanimanjem i ljubavlju prihvatio ono što se može nazvati suvremenim zvukom. Volim cluster, glissando i slične zvučne senzacije, ali kontekst u koji ih smještam pripada području tradicionalnog. Vjerujem da je moguće prepoznati taj osjećaj za mjeru, proporcije i vođenje situacija, što je u osnovi postupak koji izvire iz klasične tradicije, a u mene je očito ugrađen. U pripremama oko koncerta u Preporodnoj dvorani malo sam se pribojavao duljine, odnosno trajanja djela, no ona, mislim, nisu prešla granicu kad se počinje gubiti koncentracija. Svoje sam studente uvijek navodio na promišljanje oko oblika djela. Govorio sam im: »Ako želite stvoriti glazbenu situaciju kaosa, pokušajte ga izraziti što jasnije, u protivnom će se činiti da ste htjeli nešto drugo.« Nikada ne počinjem pisati, a da ne znam što zapravo radim. Čekam sazrijevanje ideje i izrađujem skice, nikada odmah partituru. Jedna je vaša kolegica ustvrdila kako je glazba za mene drama. Kad ste toliko stari kao ja, iako se takvim ne smatram, onda gledate na sebe s udaljenosti. Logika iskaza ima neki unutrašnji imperativ. Kao ozbiljni skladatelj današnjeg vremena ne bih smio reći »nisam ekskluzivan, jednostavno volim glazbu«. Jedan od mojih najvećih doživljaja bio je boravak u Bayreuthu na Wagnerovu festivalu. Kad bi me pitali što želim prije nego umrem, ne bih rekao Varšavska jesen, rekao bih Bayreuth, jer je to bilo magično iskustvo. Slične su i neke druge stvari koje pamtim, na primjer sjajnu izvedbu opere Turandot u veronskoj Areni, popijevke Franza Schuberta koje sam u Parizu slušao u izvedbi tada mladoga Dietricha Fishera-Dieskaua, klavirsku eleganciju Frederica Chopina. Kad si mlad, često pretjeruješ u stajalištima, a mudrost donosi sigurnost.

Koji bi i kakav koncept razvojnih programa mogao utjecati na promijenjeni odnos prema suvremenoj glazbenoj umjetnosti okruženoj novim tehnologijama komunikacije?

— Kad sam pripremao posljednji CD, u radijskom fonoarhivu imao sam na raspolaganju samo snimke nastale prije više od dvadeset godina, iz 1968, 1973. ili 1979. Kako se ni to što je arhivirano nije emitiralo, svojedobno sam pohodio sve kojih se to ticalo, svi su me ponudili kavom i ništa nisu napravili. Nisam zavidan, ali posljednjih deset godina snimala se često glazba koja to zaista nije zavrijedila, a odgovarala je duhu više okrenutu prošlosti nego suvremenosti. Iako sam ogorčen, nisam zato prestao komponirati. U međuvremenu sam napisao dvadeset i pet novih kompozicija. Iskreno se nadam da će nova vlast shvatiti što znači prezentacija kulture neke zemlje. Pogledajte Finsku, svojedobno na rubu zbivanja među nordijskim zemljama, danas potpuno izmijenjenog identiteta zahvaljujući upravo kulturnoj politici i ulaganjima u kulturu. Strategija jedne zemlje čiji je cilj postati relevantni partner i relevantno kulturno središte na međunarodnoj razini podrazumijeva stvaranje projekata i stručnih timova koji stoje iza autora, bez obzira kojemu području pripadaju. Sam autor ne može se s tim nositi. Ispričat ću vam malu pouku Reinera Marie Rilkea o jabuci. Svakoga proljeća drvo jabuke preko noći zablista prepuno cvjetova. Kad biste drvo pitali zašto je to učinilo, da znade govoriti, vjerojatno bi reklo: »Jednostavno, morao sam to učiniti«. U kreativnosti je nešto imperativno, nešto se mora napraviti i zato ona nije lako objašnjiva. Takva kreativna energija, objedinjena s dobrom strategijom, mogla bi donijeti ono što su davno otkrile, usvojile i ostvarile zemlje razvijene svijesti o vlastitim kulturnim vrijednostima.

Razgovarala Sanja Raca