Putopisac kao povjesničar umjetnosti

Jakov Pletikosa, Putovanje k Jerozolimu god. 1752. (prir. Josip Lisac i Mirjana Šokota), Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«, Šibenik, 2000.

Napokon je književnoj publici, pogotovo onoj koja s veseljem prati izdanja naših starih pisaca, omogućen nesvakidašnji užitak — upoznavanje s prvim hrvatski pisanim putopisom, Putovanje k Jerozolimu god. 1752, koji potpisuje Jakov Pletikosa, franjevački svećenik i misionar.

O životu našega prvog putopisca (uz napomenu da su brojni hrvatski pisci ranoga novovjekovlja svoja putovanja ovjekovječili u latinskom jezičnom mediju; primjerice, o putu u Svetu zemlju svoja su latinski pisana svjedočanstva u 16. stoljeću ostavili Bartol Đ urđević i Bonifacije Drkolica) postoje tek oskudni podaci: rođen u šibenskom zaleđu, školovao se na Visovcu i u Italiji, a od 1752. do 1756. boravio u Svetoj zemlji gdje je bio gvardijan samostana sv. Ivana in Montana u blizini Jeruzalema. Poznato je da je Pletikosa bio poliglot, osim latinskog i talijanskog znao je francuski, portugalski, španjolski i arapski jezik. Rukopis, koji je najvjerojatnije nastao 1753, čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Kompozicijski, putopis bismo mogli podijeliti u dva dijela. Prvi je zamjetno kraći i govori o samom putovanju u Jeruzalem prateći slijed putničkih postaja, vremenske uvjete, prohodnost putova, načine prijevoza.

Za razliku od prvoga dijela koji je pripovjedno razvedeniji zbog niza nepredviđenih zgoda (kuga, trgovina, bolesti, kašnjenja pri ukrcavanju na brod, nepovoljnih vjetrova, visokih valova), drugi je dio svojevrstan biblijski atlas Svete zemlje, a u tom dijelu dolazi do izražaja poznavanje historiografske i biblijske literature putnika. Očitava se izniman interes za kulturnopovijesne znamenitosti (osobito za crkve, samostane i različite memorijalne objekte) te za svakodnevni ritam života (napose vjerski) kršćana i hodočasnika na tim prostorima. Prikaze pojedinih objekata Pletikosa je pregledno razvrstao prema gradovima i mjestima gdje se ona nalaze (Jeruzalem, Jošafatska dolina, Maslinska gora, Put od Jeruzalema k Betlehemu, Od Betlehema do Ebrona, Putovanje k Jordanu, Putovanje iz Jeruzalema u Emaus, Putovanje iz Jeruzalema na dan sv. Ivana u Betlehem). Opise je obogatio motivima i pričama iz Evanđelja i citiranim podacima preuzetim od raznih povjesničara, kroničara, teologa, među kojima je svoje mjesto našao i putopisac iz 16. stoljeća Ivan Zvallardo. Pletikosa je svakoj važnijoj građevini pristupio kao povjesničar umjetnosti iznoseći podatke o njezinim dimenzijama, ukrasima, profinjenu ukusu nekadašnjih stanovnika i sl. Ponegdje se potkrala i kakva putopiščeva osobna bilješka ili zapažanje, primjerice ona o stubama »niz koje silazit, dobar valja imat korak« ili o stupovima za koje kažu da oplakuju Kristovu muku i smrt, a zapravo su rezultat vlažnih vrućih dana i jugovine.

U vrijeme kada su se nefikcionalni pripovjedni žanrovi kao što su autobiografija, putopis ili dnevnik pomaknuli s rubova književnopovijesnog interesa putopis Jakova Pletikose mogao bi biti pravi interpretacijski izazov.

I na kraju treba odati priznanje priređivačima Mirjani Šokoti i Josipu Liscu, koji je ujedno autor predgovora. Bez njihova vrsnog tekstološkog priređivanja putopisa, opširnog rječnika te kazala osoba i mjesta koja se spominju u tekstu naše bi putovanje prvim hrvatskim putopisom bilo znatno otežano.

Andrea Jukić