Putokaz prema sintezi

Nenad Moačanin, Turska Hrvatska, Matica hrvatska, Zagreb, 1999.

Autor je u knjizi obradio neke važne elemente društvenoga razvoja hrvatskih i bosanskih prostora u ranom novom vijeku. Prvi dio knjige, u kojem se autor bavi općim okvirom društvenoga razvoja, više je u funkciji boljeg upoznavanja čitateljstva s našoj široj publici relativno slabije poznatim dostignućima suvremene svjetske osmanistike. Posebno su analizirane središnje osmanske institucije te razvoj osmanskih vojnih i upravnih struktura na našim prostorima. Dio teksta posvećen je praćenju kretanja strateških odnosa u promatranom razdoblju, na glavnim bojišnicama dvaju najvećih protivnika i ključnih aktera povijesti naših prostora, Habsburškog i Osmanskog Carstva.

Iz središnjega dijela teksta posebno bi valjalo izdvojiti, prema opsegu, značenju i važnosti donesenih zaključaka, autorove rasprave o gradskim središtima osmanske Slavonije, Požegi i Osijeku, među kojima autor ustanovljava temeljnu razliku, detaljno obrazloženu u tekstu. Dok je, prema Moačaninu, u slučaju Požege riječ o gradu sa svim funkcijama, od upravne, sudske, vojne, trgovačke, obrtničke do vjerske, drugo najvažnije gradsko naselje, Osijek, bilo je ponajprije prometni i poslovni centar.

Iznimno je važna autorova rasprava o islamizacijskim procesima na selu u Bosni, u čijem podnaslovu stoji riječ demistifikacija. Moačanin priznaje važnost već poznatih i naglašavanih motiva i oblika za prelazak na novu vjeru među bosanskim stanovništvom, poput nade u uspon na društvenoj ljestvici prema statusu vojničke kaste, prelaska oslobođenih ratnih zarobljenika na islam ili novonaseljenika u gradovima, koji od seljaka postaju obrtnici ili trgovci. No tvrdi da do masovne konverzije seoskog stanovništva ne bi došlo da bosansko stanovništvo, napose poljodjelci i stočari, nije bilo izrazito siromašno hranom, često na rubu gladi prema sačuvanim podacima, te su im porezni tereti posebno teško padali.

Autorova rasprava o Vlasima na analiziranom području u ranom novom vijeku važan je prinos toj nedostatno istraženoj, a za povijest svih južnoslavenskih naroda prevažnoj tematici, koja je često za sobom povlačila nedvojbene političke konotacije, u mnogim aspektima neugodne prevladavajućim nacionalnim mitologijama. Autor utvrđuje tri faze u evoluciji društvenoga statusa Vlaha na osmanskim granicama od 15. do 19. stoljeća. Prvih pedeset do sedamdeset godina njihov je status bio zapravo vojničkoga reda. Potom, do oko 1620, status im se mijenja u nešto što u bitnome odgovara statusu klasične raje, s time da vjerojatno tek manji dio daje desetinu, dok neki dospijevaju u istinski kmetski položaj. Nakon 1620. nastupila je treća faza, završena u 18. stoljeću. Tada Vlasi gube ulogu pomoćnih vojnih odreda i od tada se nazivaju jednostavno rajom.

Moačanin knjigu zaključuje raspravom o Bosni u 18. stoljeću. Kao i u ostatku Osmanskog Carstva, to je stoljeće doba ajana, mjesnih oligarhija i feudalizacije, jačanja regionalnih svijesti što će negdje postati podlogom nacionalnih integracija, a negdje neće, pri čemu će intenzitet, broj i redoslijed pojedinih faza biti vrlo različiti. Bosna siromaši: pritjecanje velikog broja muslimanskih izbjeglica iz ugarsko-hrvatskih habsburških i mletačkih »novostečevina«, iseljavanje velikoga broja katoličkoga življa 1697. i ekspanzija vlaškoga srpsko-pravoslavnog življa pojačava socijalne razlike i militarizira društvo još više. U specifičnom položaju Bosne kao zemlje tvrđave na granici, navodi autor, osim ajana ključnu su ulogu još igrali kapetani i janjičari, te su posebni interesi svake od triju skupina nasuprot ostalima pridonosili održavanju stanovite ravnoteže.

Može se zaključiti da je knjiga Nenada Moačanina Turska Hrvatska važan prinos hrvatskoj historiografiji ranoga novog vijeka i osmanistici. Cilj koji si je autor zadao u predgovoru knjige; bolja, slojevitija i potpunija percepcija mjesta, uloge i značenja »turskog« čimbenika u hrvatskoj povijesti, najvećim je dijelom ostvaren. Objektivnih ograničenja i nedostataka ponajprije je bio svjestan sam autor. On u predgovoru izrijekom navodi gotovo pionirski aspekt svoga rada na proučavanju područja Republike Hrvatske pod osmanskom vlašću te metodološku nesuvremenost dijela historiografske produkcije o osmanskoj vlasti u Bosni i Hercegovini kao objektivna ograničenja i uzroke stanovitih neujednačenosti vlastitoga teksta. Da bi se moglo govoriti o sintezi, potrebno bi bilo, što sam autor opravdano napominje, obuhvatiti i mnoge druge elemente koji nisu dotaknuti u knjizi. Autor smatra da je za takvu sintezu, s obzirom na današnji stupanj istraženosti, još prerano. Moačanin vidi svoje djelo u funkciji vodiča kroz teme i probleme s glavnom svrhom ispravljanja i dopuna najkrupnijih netočnosti te putokaza prema sintezi, uz uvažavanje dostignuća suvremene osmanistike. Navedenu je zadaću Turska Hrvatska nedvojbeno ispunila. Osim toga, autorova stajališta odaju kritičkog intelektualca i znanstvenika od formata, koji je u svakom trenutku svjestan da njegova vlastita istraživanja predstavljaju samo pokušaje približavanja spoznaji istine, ali nikada i nju samu. U tom samokritičnom i samozatajnom pristupu, koji uz najveću akribičnost i znanstvenu utemeljenost svakog suda resi Moačaninovo djelo, upravo i jest njegova vrijednost te poticaj koji pruža daljim istraživanjima osmanističkih tema u hrvatskoj historiografiji.

Borislav Grgin