Prozori

Kad se približi kakav blagdan, počinje panika oko prozora. Kamo god da čovjek pogleda hodajući ulicom, svuda zapaža žene gdje stoje na dasci i trljaju stakla krpama, polijevaju ih deterdžentima i huču u njih, sve balansirajući iznad pločnika kao cirkuski akrobati. Lijepo se vidi da i ne pomišljaju na opasnost, a i kad bi pomišljale, opet bi to radile. Važno im je da prozori budu čisti, pa nema te žrtve koju radi toga svetog cilja ne bi mogle podnijeti. To je, reklo bi se, u cijeloj gužvi oko blagdana zapravo najvažnije, i nema ničega što bi se s prozorima moglo mjeriti.

No, zašto je tako? Zašto su prozori iznad svega? Doduše, valja priznati, čisti se pred blagdan i sve drugo u kući: odmiče se pokućstvo, peru se zastori i navlake na foteljama, briše se prašina s vrha kuhinjskih elemenata. Ali, u sveopćoj žurbi, poneki od tih poslova može se i preskočiti, na ponešto se može i zažmiriti, kao što se može dogoditi da se ne ispeku svi planirani kolači ili da se ne kupe svi darovi. Samo se prozori moraju temeljito oprati, i tu pogovora nema. Bez toga se ne smije dočekati blagdan.

Moglo bi se na razne načine nagađati zašto je to tako. Moglo bi se, recimo, kazati kako se prozori od svega u kući najbolje vide, jer kroz njih dolazi svjetlo, pa zato stakla u nekom smislu reprezentiraju kuću kao cjelinu. Ako ona nisu čista, neće ništa vrijediti što je čisto sve ostalo; i, s druge strane, ako se ona cakle, previdjet će se možda ponešto drugo što nije u redu.

Pri tome, dakako, mogu postojati različiti razlozi te brige oko prozora u različitim kućama. Jedni će svoja stakla tako pažljivo ribati zato što im dolaze gosti, pa je red da oni nađu sve kako spada, i da o obitelji misle dobro. Drugi će se opet oko prozora truditi radi susjeda, zato da bi oni (bez obzira na to volimo li ih ili mrzimo) mogli jasno uočiti kako kod nas sve štima, i kako smo blagdan dočekali u skladu s najboljim tradicijama i s najvišim standardima. Treći će, napokon, prozore oprati radi sebe, zato da bi se u trenutku slavlja bolje osjećali, da bi im se činilo kako je sve oko njih u redu i da bi tako u blagdanu što potpunije uživali. Ali, vara se tko misli da su time svi razlozi iscrpljeni. Jer, ako se bolje pogleda, ti su razlozi zapravo pomalo banalni, pomalo prizemni, i tiču se sitnih računica što ih svi mi u životu vodimo: lijepa slika u očima gostiju, inat prema susjedima, vlastita udobnost. A ima svakako ljudi koji su kadri takve razloge prezrijeti, uzdići se iznad njih i odmahnuti rukom na takve besposlice. Moralo bi, dakle, biti i osoba koje ne peru svoje prozore za blagdan, nego to čine prije ili poslije, kad na to dođe red. A ipak, takvih osoba nema, ili ih barem ja ne poznajem. Svi oko mene — bez obzira na naobrazbu, imovno stanje, spol i dob — navaljuju na svoja stakla upravo pred praznik, i nikad ne propuštaju da to učine. A to me uvjerava da u svemu tome mora postojati neki dublji, skriveni razlog, koji ljude tjera da se upravo tako ponašaju.

Ne mogu odlučno tvrditi da taj razlog znam, ali mislim da ga naslućujem. Vjerujem, naime, da je riječ o simboličnom značenju prozora. To možda jest malko maglovito, ali dobro je poznato da simbolika uvijek djeluje dublje i dalekosežnije od opipljivih razloga i interesa.

Evo u čemu se simbolika ovdje sastoji. Prisjetimo se najprije kako prozor funkcionira kao prispodoba, što se njime kao slikom opisuje. Prva nam tu na um pada uzrečica kako su oči prozori duše. A ako je tako — ako oči doista jesu prozori — onda su možda prozori oči. Možda ne baš oči duše, ali zato oči kuće. A kuća se, kao što znamo, ionako često doživljava kao živo biće, kao nešto što je nerazdvojno vezano uz osobe svojih stanara.

Ako su prozori doista oči, onda je i prilično razumljivo zašto ljudi peru stakla pred blagdan: zato što te oči moraju biti čiste baš kao i prave, doslovne oči. Čovjek na blagdan mora biti umiven, uredan, a to se najbolje vidi baš po očima. Pa kao što se svatko potrudi da opere vlastite oči, tako se potrudi i da opere oči svoje kuće, onda kad se praznik stane bližiti: tako zna da je toga blagdana dostojan.

Ali, ni to još nije sve. Vratimo se načas očima i duši. Ako su oči prozori duše, onda duša proviruje kroz oči, onda se ona kroz te oči vidi ili makar naslućuje. Ako su, s druge strane, prozori oči kuće, onda se i njezina duša nekako vidi kroz te oči, onda ona kroz njih progovara. Onda je, dakako, potrebno da oči budu oprane, kako bi se duša kroz njih vidjela. Tek kad su one čiste može se vidjeti da je i duša čista. Dapače, tek kad su oči čiste, može i duša biti uistinu čista. Može biti spremna da se suoči s blagdanom, i sa svim onim što blagdan od duše traži.

I, eto vam odgovora na pitanje zašto to s prozorima dolazi do izražaja najviše baš oko Uskrsa, dok prigodom ostalih blagdana ima nešto manji intenzitet. Očito, razlog je u tome što Uskrs i jest takav događaj koji ima osobito mnogo veze s dušom, koji traži da duša bude čista, i pripravna na ono što joj Uskrs nosi. Dapače, taj se događaj i može doživjeti (osjetiti, ili čak i razumjeti) samo uz pomoć čiste duše. I, ljudi se za njega pripravljaju: kao što čiste svoju dušu, tako čiste i svoju kuću, i njezine prozore, koji otvaraju vidik u tu dušu. Predblagdansko je pranje prozora, eto, za kuću ono isto što je za njezine stanovnike ispovijed.

One žene što balansiraju nad ulicom perući prozore, dakle, koliko god da naoko rade sasvim fizički posao, zapravo imaju posla s dušom.

A to objašnjava zašto su tako neustrašive pa se ne boje da će pasti, kao što objašnjava i zašto im muškarci u tom teškom poslu ne pomažu. Stvar je jednostavna: za razliku od muškaraca, žene dobro znaju da za dušu — za njezinu čistoću i ljepotu — vrijedi ponešto i riskirati.

Pavao Pavličić