Prosvjećenje proljeća

Prosvjećenje proljeća

Travanj u KSET-u

KSET, već dugo apsolutno najagilniji glazbeni klub s apsolutno najintrigantnijim programom i skromnim, ali odabranim posjetom, klub u koji zadivljen programom navraća direktor ljubljanskoga Cankarjeva doma, punom parom odrađuje planirani program za travanj.

Već prvoga dana travnja pred na žalost malobrojnom i neadekvatnom publikom nastupili su Old Time Relijun (SAD). Glazbeno pripadaju između Captain Beffhearta, Jona Spencera i ranih Devo, a zapaža se i utjecaj Davida Thomasa (Pere Ubu) na pjevača. Nastup im se odlikovao srčanošću i iskričavošću, a spomenuti pjevač uzneseno se trzao savijajući tijelo i proizvodeći glasove vrlo slične onima s glasovitog albuma Modern dance Pere Ubuja. Budete li u prilici tu furioznu trojku (kontrabas, gitara, bubanj) čuti, nemojte to propustiti.

Četiri dana kasnije, također Ameri, The Melted Man, ponudili su nešto sasvim drukčije. Počeli su prikazivanjem 20-minutnog c/b filma, očito iz kućne radionice, koji se na apstraktan i eksperimentalan način bavi problemom ženske seksualnosti. Kako takvi uradci prije spadaju u MMC, a ne u klub za svirke, prisutni se audi(o)torij potpuno zbunio. U drugom dijelu Irena, jedna od članica grupe, ulazi među gledatelje i drži predavanje o manje poznatim svojstvima žohara. U trećem dijelu nastupa svjedočili smo raspomamljenu i deformiranu rave partyju, a prostorom KSET-a migoljila su čudna, čak čudovišna stvorenja, umjetnici maskirani u lutke. Najuočljivija od lutaka bila je glomazna purica na štulama, eksplicitna sprdnja na Dan zahvalnosti. Sve u svemu, ne pretjerano duboko, ali bizarno i zabavno.

Sedmoga travnja svirao je Georg Graewe Octet. Renomirani američki akademski muzičari disciplinirano su ponudili razmjerno poznato avangardno gradivo koje se prije tridesetak godina moglo čuti kod Cagea, Pendereckog, Lunačarskog... Dakle, ono cijukanje i mijaukanje što za nekog ima, a za nekog i nema veze s glazbom. Pristup im je vrlo tih, uljudan i profesionalan, a vodu je uzburkao jedino perkusionist koji je nalijegao na bubanj, lupkao po drvenim pločicama postavljenim na plastike, bacao na njih razne predmete, ukratko, svirao onako kako se ne svira. Dio je publike to pozorno osluškivao, dok se ostatak dosađivao, a jedna je djevojka dobacila: »Dečki, dosta drkanja, mogli biste nešto normalno odsvirati.« Bilo kako bilo, oktet su ostavili solidan dojam. Glazba im je malo zastarjela za 2000. godinu, odveć konzervativna i beskrvna, ali korektna. Jedino ne razumijem kakve to ima veze s jazzom.

Devetoga travnja dogodio se najveći gaf. Silnom njemačkom upornošću Coiner Miau su kao nitko do sada udavili posjetitelje. Coiner Miau su dva njemačka DJ-a iz Potsdama, a priključuje im se i treći član na flauti, odnosno, sopran-saksafonu. Sviraju moderniziranu verziju Tangerine Dreama, s ponešto spacea i ravea, a nije im stran ni noise, ni Kagel ni Kraftwerk, no što to vrijedi kad zmešarija ne daje rezultate. Miješa se sol i šećer, a elektronika je važnija od čovjeka. Uglavnom su ne komorni nego mrtvi, a povremeno prelaze u usiljenu zaigranost mjerljivu šarmom stare šlape. Duhači to pokušavaju oplemeniti, kombinirati klasično i moderno, ali je stvar u temelju pogrešno postavljena, pa je debakl neizbježan. Ima tu uložena rada, ali pjesme ostaju dezorijentirane. Naime, i u muzici se moraju zabijati golovi, zar ne?

Gotovo bez pauze na scenu izlaze basist (nalik likovima Cronenbergovih filmova) i muškobanjasta bubnjarica. Zovu se Sabot, Ameri su, žive u Češkoj, u dvorcu u mjestu Tabor. Kruži priča da njihovo djelovanje financira američka vlada, valjda zato što se bubnjarica zove Hillary. Od 1989. objavili su pet ploča. CD-ove preziru. Sabot su, otprilike, punk koji se s godinama zakomplicirao te fuzionirao sa širokim i nepreciznim pojmom postrocka. Najbliža asocijacija su No Means No. Nađe se tu i hladnih ambijentalnih pasaža, gdjekada i mrvica jazza, ali ti ljudi su ponajprije strastveni udarači, skloni naglim promjenama tempa i ritma, eksplozivnim počecima, nenadanim prijelazima, naglim stišavanjima, sinkopama i sl. S radošću priređuju vruć tuš, a slušalište prepoznaje srčane borce i nagrađuje ih aplauzom.

Od 18. do 22. travnja, u doba kada ovo budete čitali, u punom će jeku u KSET-u biti festival suvremene glazbe: 18. Acezantes Dubravka Detonija, kojeg ne treba posebno predstavljati; 19. ponovo domaće snage Lunar i Rujan (postrock); 20. Billy Tipton Memorial Saxophone Quartet, ženski jazz-oktet; 21. će John Butcher & Philipe Durrant (UK) izvesti svoj elektroeksperiment, a 22. The Rootsman (UK) svoj dub ethno party.

Dobrodošli!

Zlatko Hunjić