Politički esejist iz Krležine škole

Josip Šentija, S Krležom, poslije '71. Zapisi iz leksikografskog rokovnika, Masmedia, Zagreb, 2000.

Danas postoji već cijela biblioteka knjiga koje se bave uspomenama na druženje s Krležom i koje donose razgovore s njim. Pišući svojedobno u »Danasu« o Čengićevim knjigama razgovora S Krležom iz dana u dan bio sam sklon cinično podcijeniti taj žanr pripisujući mu iskorištavanje konjunkture koju izaziva ime Krležino. Vjerovao sam da je mnogo važnije istraživati njegov literarni opus, a sve te brojne knjige razgovora zapravo trivijaliziraju uspomenu na pisca. Naravno, i danas mislim da je važno tumačiti Krležin književni opus, ali istražujući Krležinu biografiju i radeći godinama na Krležijani došao sam do zaključka da je Krleža u sedamdesetim godinama namjerno vodio razgovore sa svojim privilegiranim sugovornicima zapravo očekujući da će oni te razgovore pribilježiti i jednog dana objaviti. Iako je prezirao tehnička pomagala poput magnetofona, Čengiću je čak naposljetku i dopustio da ga snima, a niz važnijih fragmenata i osobno je autorizirao. Sve to govori da je bio iznimno zainteresiran za pouzdanost svjedočenja.

Sedamdesetih je Krleža, naime, pisao vrlo malo; mučio se godinama sa šestom knjigom Zastava, ali nije je uspio dovesti do oblika koji bi ga zadovoljio toliko da knjigu uputi u tisak. S nekolicinom naručitelja dogovorio je i pisanje nekoliko tekstova, uglavnom esejističkog karaktera, ali ni njih nije napisao. Mučeći se s problemom koncentracije, hrvući se s boleštinama koje su ga pritisnule, ali još bistre glave i žive misli, Krleža je dobar dio svoje kreativne energije usmjerio u svakodnevno konverziranje s intelektualacima koji su ga posjećivali. A bio je oduvijek poznat kao majstor intelektualne konverzacije; o tome je, uostalom, Marko Ristić napisao i esej. Stoga knjige razgovora s Krležom treba smatrati svojevrsnim dodatkom njegovu literarnom opusu, imajući dakako na umu da je u te knjige utisnuta i osobna autorska vizura svakog od Krležinih sugovornika.

Sve te knjige donose mnoštvo zanimljivih biografskih podataka te ih treba ozbiljno uzeti u obzir pri rekonstrukciji Krležine biografije (dakako uz dužnu mjeru opreza jer su često isti iskazi u različitim knjigama dati uz interpretativne dopune autora knjiga), a i sam Krleža voli fabulirati, mistificirati, i ne treba mu sve do kraja vjerovati. S druge strane, Krleža je osoba iznimne erudicije, sjajna poznavanja političke i kulturne povijesti, golema iskustva (osobno je poznavao gotovo sve bitne aktere političke i kulturne prošlosti u bivšoj Jugoslaviji) tako da su njegove ispovijedi i analize pojedinih zbivanja i ljudi iznimno interesantne za svakoga tko se bavi poviješću ovoga prostora.

Knjiga Josipa Šentije posebno je vrijedna jer je riječ o doista vrhunski kompetentnu sugovorniku. U Krležin, tada Jugoslavenski, leksikografski zavod on dolazi kao politički otpadnik (kao i mnogi drugi grešnici koje je Krleža prije njega sklonio pod svoj politički kišobran). Krleža evidentno prema njemu gaji posebne simpatije; cijeni njegov prethodni novinarski rad, a zanima ga i Šentijino iskustvo člana proljećarske vlade Dragutina Haramije.

Sam Krleža nije dijelio zanos hrvatskih proljećara; očito ga je nerviralo nazdravičarsko euforično hrvatstvo matičarskog nacionalističkog kruga, a za hrvatsko političko rukovodstvo gajio je stanovite simpatije iako je držao da vode previše riskantnu politiku koja će nužno završiti krahom (jednom je prigodom izravno prorekao Savki da će završiti u zatvoru).

Ali Krleža kao stari starčevićanac nije lišen senzibiliteta za razumijevanje hrvatskog problema: početkom šezdesetih uostalom on oko »Foruma«, JAZU i Leksikografskog zavoda okuplja niz intelektalaca lijeve orijentacije, ali izrazito hrvatski senzibiliziranih. Dijelom je i sam, kao središnja figura tog kruga, inicirao procese koji će kulminirati u hrvatskom proljeću. Ali, nakon iskustva s Deklaracijom, Krleža se povlači iz političkog života, rezonira realpolitički; između njega i proljećara dolazi i do povremenih konflikata; čak se udaljuje i od nekadašnjih prisnih prijatelja Šibla i Tuđmana. Stoga je zanimljiv njegov psihogram Franje Tuđmana izrečen u razgovoru sa Šentijom 1977. godine:

»Franjo Tuđman — der Wille zur Macht. Obrazac Adlerove individualne psihologije. Čovjek koji bi htio biti trubač svekolikoga hrvatstva, ali čovjek koji nije svjestan svih opasnosti krvave igre koja je bila i koja će opet biti, ako se stvari ovako nastave, s potpuno neizvjesnim tokom i ishodom...«

Šentiji Krleža pruža utočište; očito mu se sviđa Šentijina inteligencija, vjerojatno u njemu prepoznaje i svojeg učenika — krležijanca; posebno mu se zasigurno sviđa to što Šentija nije udvorica, on svoje poštovanje i sljedbeništvo izražava na diskretan način, nerijetko se u političkim razgovorima suprotstavlja, čak provocira Krležu. Držim da upravo taj Šentijin ponos, njegovo gordo podnošenje vlastitog stradalništva i disidentstva navode Krležu da pred njim osjeća i neki oblik krivice; očito ga pritišće nečista savjest što nije više učinio za proganjane hrvatske intelektualce, što javno nije prosvjedovao zbog njihova zatvaranja (ne zaboravimo da u isto vrijeme na sličan način razgovara i s Lasićem). U više navrata Krleža se ispovijeda pred Šentijom žaleći što nije u doba »maspoka« prosvjedovao protiv pretjeranosti nacionalističke euforije; da je to učinio, sad bi imao moralno pokriće, drži Krleža, da prosvjeduje protiv policijske represije.

Šentija je svjedok tih Krležinih etičkih dilema; on je i sugovornik koji Krležu neprekidno već samom svojom prisutnošću provocira da tumači svoje poglede na hrvatsko pitanje, na problem hrvatsko-srpskih odnosa. Nije isključeno ni to Krleža pretpostavlja kako će preko Šentije njegova stajališta doprijeti i do samih lidera proljeća s kojima je on sam izgubio kontakt. U svakom slučaju, Šentijina knjiga u znatno većoj mjeri i znatno ozbiljnije od ostalih knjiga razgovora s Krležom tretira političku dimenziju Krležine biografije i onaj krug tema koje je Krleža maestralno obradio u knjizi Deset krvavih godina.

Druga je bitna dimenzija Šentijine knjige bilježenje zbivanja u Leksikografskom zavodu; njegovi opisi zavodske svakodnevice, portreti pojedinih leksikografa, a i osvrti na proceduru i tehnologiju leksikografskog zanata važni su jer imamo vrlo malo svjedočenja o toj kapitalnoj ustanovi hrvatskoga kulturnog života, u kojoj su utočište našli mnogi važni protagonisti hrvatske kulture i politike.

Osim toga, Šentija nije samo prenositelj Krležinih iskaza; u nizu autorskih komentara on pokazuje suverenost svojega analitičkog i esejističkog umijeća. Držim da bi bilo jako zanimljivo kad bismo iz njegove radionice mogli dobiti knjigu o hrvatskom proljeću: o genezi, unutarnjoj tektonici, vodećim ličnostima, ideološkim diferencijacijama, političkim posljedicama. O svemu tome Šentija može svjedočiti i kao izravni sudionik i kao kompetentan politički analitičar i vješt pisac. Nadam se pritom da će ipak imati nešto više kritičkog odmaka nego u ovoj knjizi gdje je čitavo hrvatsko proljeće ocrtano iz pomalo romantične vizure kraha plemenitih težnji i martirija kroz koji prolazi autor. Cjelovita analiza ipak ne bi mogla zaobići ni onu krležinsku dimenziju »ostvarivanja ideala« jer ta je politička generacija ipak 1990. došla na vlast i vodila Hrvatsku punih deset godina. U kojoj je mjeri ona izdala neke od proljećarskih ideala, osobito na socijalnom i etičkom planu? U kojoj se mjeri aktualna vlast vezuje zapravo na demokratsku struju proljećarskog pokreta? Sve su to zanimljive teme koje stoje pred vrsnim političkim esejistom izišlim iz Krležine škole.

Velimir Visković