Poetika Mediterana

Poetika Mediterana

Mogućnosti slike, stota izložba u Galeriji umjetnina, Split, travanj 2000.

Mediteran je ishodište mnogih poetika. Opjevani prostor između kontinenata i mora, Istoka i Zapada, novoga i staroga svijeta, napajat će svojim moćnim silnicama do u beskraj vremena.

Nije ni slučajno, a ni čudno, da se Matko Trebotić, rodom iz Milne s otoka Brača, okrijepio na tom izvoru. Mediteran je umjetniku bio i jest ishodište. Kako u početku, tako i danas kada se iskustvom zrelih godina pita koje su Mogućnosti slike. Tako je autor i naslovio samostalnu izložbu, jubilarnu, stotu, u splitskoj Galeriji umjetnina, a u povodu još jednoga jubileja — trideset godina umjetničkoga stvaralaštva.

Poetikom Mediterana dotaknuto je Trebotićevo djelo, svaki dio likovnoga prostora ispunjen je tragovima Sredozemlja koji baštinimo. Iz istog je ishodišta i bogatstvo boja, raskošni kolorit dominantan na platnu. Trebotić se uspio oduprijeti zovu pomodnih dopadljivosti što odvode nevješte u dubine kiča i likovnoga kaosa. Usustavio je red, zavladao je potezom, koloritom, linijom, oblicima i motivima koji jednakom silinom pune likovne prostore i malih i velikih dimenzija.

Ciklus Tragovi, nastao prije desetak godina, bio je umjetnički odjek ratnih stradanja, kao što je, uostalom cjelokupno Trebotićevo djelo na tragovima opstojnosti hrvatskoga naroda. Tada je zaživjela likovna ideja kao logičan slijed razvoja autorske osobnosti. Širi potezi kista, geometrizacija oblika, prevlast boje nad linijom, iziskivali su nove, veće, dimenzije. Splitska jubilarna izložba nastavak je propitivanja mogućnosti slike na tom pravcu.

Bajkom potaknut, stvoren je umjetnički opus na tekstualnom predlošku Perraultove priče o Modrobradom i njegovom dvorcu, i glazbe Bartokove opere. Sedam prizora, sedam vrata zloslutnoga dvorca, nadahnuli su i prvu Trebotićevu kazališnu scenografiju. Bilo je to na prošlogodišnjem Zagrebačkom muzičkom biennalu, kada je izvedena opera Bele Bartoka Dvorac Modrobradog. Trebotić je, osim scenografije, oslikao grafičko-pjesničku mapu u suradnji s Igorom Zidićem te sedam slika iz ciklusa Tragom Modrobradog pomognutih zvukovima Bartokove blazbe. Dogodio se svojevrstan Gesamtkunstwerk, projekt za kakve sam autor kaže da su jedini ispravni, profesionalni pristupi umjetnika djelu. Snažan kolorit i ekspresivna gesta nadahnuti su notnim zapisima i samom pričom. Trebotić nam je kazuje likovnim alatima, platna su velikih dimenzija kako bi podnijela snagu umjetnikova rukopisa, bogata su asocijacijama, opterećena zlokobnošću teme.

Imaginarno komadanje platna prizvalo bi apstrakciju u naša zapažanja. Uvijek barem jedan čvrsti motiv okuplja kolorističke preludije, vezuje ih uz figurativno, prepoznatljivo i opipljivo. To je sidrište umjetnikova ishoda, ono po čemu Trebotić jest prepoznatljiv u najboljem smislu te riječi.

Opet i križ, i crkva, i stablo, i tloris. Ovoga put pod teškim namazima dominantne plave boje. Riječ je o Modrobradom i njegovom usudu, nemiru koji razara i prenosi se s pozornice na platno nošeno zvucima glazbe i simbolikom broja sedam koji izražava sveukupnost u kretanju stanja svijesti. Nemiran potez prati turbulentna traganja nespokojne duše Modrobradoga.

Skice za scenografiju su posve drugim likovnim jezikom načinjene. Teške metalne konstrukcije finalnoga proizvoda nastale su iz lakopoteznih dijelova oslikane Trebotićeve mašte, materijalizirane poruke, gdje su vrata dvorca Modrobradog okvir za novi likovni prikaz, prag prelaska realiteta na razinu imaginarnog, mjesta gdje simboli vladaju i upućuju na zbivanja.

Iskopine nastavljaju Tragom Modrobradog. Trebotić smatra da je sumnja, ako ne najveća, onda velika vrlina čovjekova jer potiče na propitivanja vlastitih mogućnosti. Tako su nastala recentna platna na kojima dominira paleta boja, pokret i spirala, nemir sputan razumom, potezima koji se grupiraju u kolorističke cjeline skladno sjedinjene na platnu. Prisjećamo se velikana kista, hrvatskih umjetnika rođenih na moru i s morem, onih koji su obilje baštinskoga i prirodnog utiskivali na platna.

Začudna je svježina Trebotićevih malih formata. Oni su lirski prinos, poetična dopuna bez koje bismo izgubili veličinu cjeline. U Trebotićevim malim formatima sažeta je priča duža od vremena i šira od lista papira. Na njima se boja ukapala u porozan, na rubovima izgrižen papir. Utisnula se, stopila, duboko poput sjećanja. Boje su toplije, forme zgusnutije, prepletene, nerazdvojne. Umjetnik je ostavio spomen na prethodne radove u potezu kista, u liniji snage rastera, poveznice koja drži na okupu. Crta je i grafem na podlozi otprije rabljena papira, a svaka sličnost s nedovršenim posve je namjerna.

Ta tanka crta nosi kvalitetu zemlje kojom hodamo, iz koje crpemo sokove života, koje nas drži uspravnima, iz koje potječemo i kojoj se vraćamo. Trebotić crtom ispisuje povijest, podsjeća na svevremenost. Crta je i podloga i blijedi raster koji bijaše u početku i bit će kada ne bude boje. Linija je samostalna i samosvojna, moćna i goropadna, a tako drsko nametljiva. Bojom pokrivena, linija ponire i vraća se, nastavlja put na novom malom formatu, ocrtava križ, portal, stablo, čempres, tlorise početaka hrvatskih bivanja u Sredozemlju.

Ova dimenzijama mala papirnata ostavština iz Trebotićeva atelijera najljepši je likovni intermezzo velikoga umjetnika. Valja je pohraniti u mentalnom prstoru jer ona nosi moć bajke, zanemarenih duhovnih prostora.

Dok gledam Trebotićeve skice, ne mogu im dokučiti kraja. Doimlju se bezvremeno, nepresušno, upravo mediteranski. Plod su snažne umjetnikove imaginacije, a u tim su predjelima izazovi (ili mogućnosti) koje tek naslućujemo.

Veselim se novom susretu s njima.

Branka Brekalo