Pjesnik u vlastitu izboru

Pjesnik u vlastitu izboru

Tonko Maroević, Split, 22. 10. 1941.

* * *

Polako je danu dano doć.

On izbija iz pet kutova.

Ljubičasto mi se naceri,

čas je da mu zbrajam sjemenke.

Pažljivo se dignem s jastuka,

ustanovim da sam ispravan,

protegnem se i navijem sat

ko da nije igla prepukla...

(1960)

MALA VRATA

Otvaram vrata. Mala, kako rekoh, vrata. Već otvarana vrata škriplju nepodmazanim šarkama. Tijelo sjene ugiba se mojem tvarnijem koraku.

Tvarnijem? Iza vrata su pljesnive daske, suhe trave, mačje dlake. Iza vrata su golublja pera, ogledalo pravde, božje čizme. Iza vrata je duša vjetra.

Stoga i moj korak neodlučno pipa: bi i ne bi. Znam ja kako se on plaši svega što je praznina posvetila.

Ali snažniji zapuh čini da odlučnije povučem. Ušao sam: više se ne mogu vratiti.

KUMČADI SVEKOLIKOJ

Ako smo za to da vuk bude sit

a koza cijela, na njezinoj smo strani,

na strani koze jer i nije naša briga

kako će vuk utažit svoju glad.

Dakako, kad nam vučja ćud progovori

i jezik naš se mijenja, navru sline

u produženim desnima. I evo

(premda i hramlje kao usporedba):

sred najoštrije zime strašan banu vuk

s ovcom u zubima, majka se samo trgnula

i zviznula ga štapom tako da je on

svoj plijen ispustio. Čistim tad je rukama

ranjenoj ovci gutljaj mlijeka dala,

al razlilo se mlijeko gubicom...

Ovčje je krzno tako dobro grijalo

da kad prilika ponudi nam srnče,

priklano napol, u lisičjim zubima,

propustit nismo htjeli. Slijedom stvari,

bez grabljenja i otimanja (dječja

usta: poniznost silnika je bila

nešto sumnjiva) požnjeli smo odjeću

i pravim ruhom moć ćemo se predstavit

kad božje bude prozivalo se stado.

OLOFERNA GLAVA

SVARHU JUDITE GOVORI

Blažen neka je kip, zamamit ki me zna,

Blažen obraz ti lip i smih kim mene zva,

Blažena glava tva, vitice zlaćene.

Blažena da si sva bo usliši mene.

Blažena neka je i ruka ka bosti

Ter klati znala je prez marve slabosti.

Lasno joj ću prostit ča smart da mi priku

Usrid veselosti kako svom človiku.

Čudno barž to diju, al ne razumim zač:

Da još se rodiju jur bih dospil pod mač.

I čemu cvil i plač, ki poginil ne bi

Odrišiv slatko tač smart zbitu u sebe.

Ti me si dobila, ja tebe sam imil,

Ti mnome slavna bila, ja tobom sritan bil.

Jakino plod kad zril u tmasti pade vart,

Zanesen, užgan cil iskusil svu sam smart.

Dni za dnima hode, suši se, vene cvit,

Al dokol teku vode o tebi će se čtit.

I prem tim ću prispit vikomnji di je znoj,

Vikom i živ ću bit, vikom moj, vikom tvoj.

MLADA STAROST

Nikici Petraku, pjesniku od

Mlade okrutnosti (1959) do

Senilnosti (1984)

Dok još razabiremo što se s nama zbiva

I imenovat znademo pojave oko sebe,

premda supstanca istječe, što bi drugo,

zapišimo u korist zaborava:

papuče, šešir, peć, polica, prozor,

otvoren na van i prema unutra,

pa nakon takve, ma koliko skromne inventure

izrazimo zahvalnost i zadovoljstvo.

Utopljeni od glave do pete,

s toplinom što nam je daju i koju rado uzvraćamo,

sjetit ćemo se drevnog pitanja: A što vam nedostaje,

kad drugo i ne preostaje, već kako je došlo.

Oporost, jetkost do dvadesetipete same pišu,

a sad trebaju žlijebovi zareza, točaka, strofa;

ipak ne ide tako glatko da bismo previdjeli

kako je uvijek neka greška u računu.

Bez zavisti, bez srdžbe, s malo čudjenja

i puno brige mislimo na one

što motre nas našim nekadašnjim očima

u kojima i dvadesetpetogodišnjaci bijahu stari.

Kao što je ideja sva uzeta iz nekog libra

naslov je također uvezen, i to iz Trsta;

odlučio sam se za blažu, pitomiju verziju

jer će nam na kraju duži isplaziti jezik.

Zapalivši lulu, da bih bio spokojniji,

ispisivah ove retke rijetke primirenosti

kad me uznemiri plač iz susjedne sobe,

ne baš grčevit ali pun svojih razloga.

Eh da, blijedi ginekolog dao ti je pljusku.

Samo se smiri, budi u miru po bilo koju cijenu...

Ali: smijem li za sebe, možda, preferirat nemir

a pritom se ne morat pozivat čak na svemir?

SONET — SONET

Zvonimiru Mrkonjiću, idem

Neka rakete budu zemlja-zrak

a traženja u smjeru vatra-voda,

neka je za stih obvezna sloboda

a teret sadržaja nek je lak,

nek oblikovne veze budu znak,

da s tradicijom stvar još uvijek hoda,

neka za modom slijedi druga moda

a iza modâ postmoderna čak,

moje je da ti složim ovaj sonet,

da ti ga pravo izručim u brk,

jer oko njega nema se što gonet-

-ati, a ti ga nemoj kao monet-

-u shvatit lažnu i držat se mrk

dok s ove strane budem ja, a s one t-

— i i tako dalje...

LAKOM STOPOM

Luku Paljetku, i te kako

Rima rimi grize rep,

ali kostur stiha traje pa na duge pruge daje

skladan učinak i lijep.

Srok po srok će step by step

vrč ispunit u kom staje

sve za čim pjesništvo haje,

prilagodiv svijet za džep.

Pjesniku, ribaru duša,

mreža rima nudi tolik

ulov da svak bacat kuša.

Ali treba bit lukolik

tko se srokova ne gnuša:

čast nam čuva rimoholik!