Pisanice

Sada je proljeće, preduskrsno vrijeme, i tvrdo kuhana jaja već čekaju vrijedne ruke da ih ukrase — bojom, voskom ili samo preslikačem — kako vam drago

Darivanje o Uskrsu ne može proći bez jaja. Uskrsna jaja osnovni su darovi koje u tom razdoblju razmjenjuju rođaci, svojta, prijatelji, susjedi. Svatko u svoj dar unosi i dio svoje osobnosti i kreativnosti, koja se često ogleda upravo u pisanicama.

No prije nego što kažem kako se sve zovu ta lijepa šarena uskrsna jaja, zaustavit ću se na korijenu riječi za to šarenilo i njegovim izvedenicama — na šar. Sveslavenski i prasl. pridjev glasio je šar (m. r.), šara (ž. r.), no u štokavskom se narječju javlja u obliku koji je tipičniji za pridjeve — šaren, šarena. Ipak, ne mogu a da se ne sjetim svoje omame koja je uvijek upotrebljavala taj stari oblik pridjeva dok je, sva u lukšiji i uz rifljaču, prala šaro i bijelo rublje. Poimeničenjem pridjeva šar dobili smo česta imena za životinje koje se odlikuju šarenom dlakom ili perjem, pa je tako šarac konj, šarenuša kokoš, šaronja vol, šarka ovca i zmija, šarov pas, šarulja krava, šaran riba, a od osnove šaren — šarenica je ćilim, torba i prostirka, ali i dio oka (uza zjenicu), šarenika je jabuka, a sve je to skupa jedno veliko šarenilo.

Naravno, i glagol šarati ima više značenja. Osim što znači povlačiti crte po nečemu, znači i pisati, crtati, ali bez nekog smisla. No danas nam je bliskije drugo značenje — ukrašavati, uljepšavati šarama (rupce, kape, ali i uskrsna jaja). Ipak, ne možemo preskočiti ni prenesena značenja — lutati, tumarati, lagati, izvlačiti se, biti nevjeran (u zakonitom i u divljem braku). Za sumnjive rabote kaže se šarena posla — no u izvedbi današnjih »mahera« pošten svijet u njih može samo gledati kao tele u šarena vrata, dakle čudom se čuditi i tupo buljiti.

Lijepo je kad priroda prošara šumu krasnim bojama lišća, kad počne šarati grožđe (šarak, prošarak), a može šarati i snijeg kada kopni pa ostavlja tu i tamo neotopljene hrpe (prošarica).

No sada je proljeće, preduskrsno vrijeme, i tvrdo kuhana jaja već čekaju vrijedne ruke da ih ukrase — bojom, voskom ili samo preslikačem — kako vam drago.

Bojenje i ukrašavanje uskrsnih jaja vrlo je stara tradicija u mnogih europskih naroda. Šarena jaja pojedinih slavenskih naroda, npr. Čeha, Slovaka, Ukrajinaca, Poljaka i Hrvata, podudaraju se i načinom izrađivanja ukrasa i ornamentikom. A kako se sve zovu ta lijepa šarena uskrsna jaja? Imena su im zanimljiva koliko i sam izgled. Ona potječu od same tehnike ukrašavanja. Danas se, u općoj žurbi, mnoge od tih tehnika već pomalo zaboravljaju, pa preslikači i kupovne boje (više ni prah, nego sve češće komadić šarena papira koji se rastopi u vodi) brzinom svoje primjene istiskuju tradicionalne načine. No tradicija ne bi bila tradicija da nije tvrdokorna, pa se tako, kad predmeti već i iščeznu, najdulje zadržava baš u jeziku.

Pisanice, pisanci, varzlana ili varzilana jaja, broćke, luge, pengana ili napengana jaja, svilopis — neki su nazivi za ta prekrasna šarena uskrsna jaja. U sjeverozapadnoj i središnjoj Hrvatskoj najčešće se upotrebljavaju nazivi pisanice ili pisanci; u Lici, Slavoniji, Baranji i u Bosni šarena ili šarana jaja, a u istočnoj Slavoniji još i svilopis. U Dubrovačkom primorju to su pengana ili napengana jaja. Svi se ti izrazi vezuju uz tehniku ukrašavanja rastopljenim voskom kojim se izvode ornamenti: oni se pišu ili cifraju, šaraju odnosno pengaju.

Jaja koja se samo boje — maste (južnodalmatinski otoci, Dubrovačko primorje, Konavle), koloraju (Istra) ili pituraju (Pag) nose drukčija imena. Ime potječe obično od naziva za samu boju (imenice boja i mast mogu objasniti kojom drugom zgodom).

Varzlana, varzilana ili ovarzilita jaja dobila su ime po boji zvanoj varzilo (Banovina i Slavonija). Ta se boja dobiva od izvaneuropskoga crvenoga drveta (Caesalpina brasiliensis), koje je brazilskoga podrijetla, što je u nas pučkom etimologijom dalo varzilo. Premda je varzilo, crvena boja, nakon Drugoga svjetskoga rata nestalo iz upotrebe, ime mu se sačuvalo.

Broće ili broćke dobile su ime po biljci broću (Rubia tinctorum), od koje se dobivala crvena boja. Potvrdu o bojenju jaja broćem nalazimo i u pjesmi Remeta dubrovačkog pjesnika Mavra Vetranovića:

i broća se još nahodi

u što žene jaja maste

uskrsenje kad prihodi.

Luge ili lugana jaja bojila su se čađom, odnosno lužinom (lugom) od pepela.

Danas opet oživljuje bojenje na prirodan način — kuhanjem jaja u ljuskama od luka (lukovini) ili u talogu od crne kave (socu). Prije kuhanja može se na jaje staviti kakav cvjetić ili listić pa se sve zamota u komad najlonske čarape. To mjesto smeđa boja ne zahvaća, nego se ocrtava cvjetić/listić, a mogu se vidjeti i niti tkanine.

Općenito, pisanice su dobile ime po glagolu pisati — što može značiti i šarati, a pisan može značiti i šaren. U Češkoj sam o Uskrsu vidjela vrlo lijepa išarana prazna jaja — kreslice (rekli su mi da potječu iz Slovačke). A češki kreslit znači crtati, risati, pa i slikati. Pisanica može biti naziv i za vrstu jabuke (šarenika, koja ima po sebi šare), a kaže se i za meso — pisana pečenka. A tko ne zna za onoga opjevanoga ftičeka koji veli da se ženil bude? Zemi mene, zemi mene, prepisanu fticu — nudi mu se buduća družica. Ona je krasna, šarena, ali to je ujedno i jedino njezino bogatstvo jer je siromašna. No koliko god bila prepisana, ona je ipak originalna, nije plagijat — tj. nitko nju nije ni od koga prepisao. Po njoj je pisala sama priroda.

Nives Opačić