Nastavak putovanja

Lydia Scheuermann Hodak, Zmija oko vrata II, AGM, Zagreb 2000.

Nastavak romana Slavonke (apozicija obilježava i njezin umjetnički opus) Lydije Scheuermann Hodak pojavio se, nepunu godinu nakon prvog dijela, u istog izdavača. Dok se Zmija oko vrata bavi ratnim zbivanjima u istočnoj Slavoniji i njihovim utjecajem na likove s obzirom na perspektivu prošlosti, drugi se dio romana odvija u Zagrebu, koji rat nije osjetio u obliku dima, vatre i krvi, nego u nataloženim negativnim emocijama koje su se slijevale u njega prije i poslije, i traži neku naznaku pogleda u budućnost.

Posljednje poglavlje prvoga dijela sumira prethodna događanja pitanjima što će se dogoditi njihovim akterima od kojih svaki nosi svoju zmiju oko vrata, probijajući se s njom kroz život. Roman završava odlaskom ratnika Marka Kotromanića s tijelom poginula brata u Zagreb, odlaskom u noć. Ta se noć razdanjuje na početku drugoga dijela, u beskonačnim kavama koje Markovoj djevojci Nevi služe kao jedini poticaj za budnost i spremnost za preživljavanje. Likovi prvoga dijela čeznu za prošlošću, želeći njezin povratak i užasnuto se pitajući kako je ona mogla dovesti do ratne sadašnjosti. Iscrpljeni mržnjom i gubicima, u drugome dijelu ti isti junaci počinju borbu s prošlim, s ratom i čak i onim što je bilo prije. Došlo je vrijeme da se zmija odmota i zbaci s vrata, a pitanje je treba li to učiniti čvrstom rukom ili sviralom.

Progovarajući o jednoj mučnoj temi, koja će u čitatelja a priori probuditi mješavinu tjeskobe, bola i neugode, Scheuermann uspijeva grubo realističko i dokumentarističko oblikovanje građe svesti na minimum: bliskost je stvarnih događaja u ratnoj prozi uglavnom uzrokom postupaka koji će djelo učiniti aktualnim samo dok povijesni odmak ne promijeni perspektivu njegova čitanja. U tome leži i glavni razlog neprihvaćanja takve književnosti, jer se čitatelj sam počinje osjećati kao da mu se oko vrata svija zmija naoružana političkim i lokalpatriotskim konotacijama, crno-bijelom karakterizacijom likova, ganutljivim inventarom uništenoga folklora, spominjanjem nemilih datuma i imena te smještanjem radnje u najbolnija područja domovinske recentne prošlosti.

Autoričin naglasak nije na prikazu ratne stvarnosti, obogaćenu preporodnoromantičarskim književnim specijalitetima, nego na otkrivanju mehanizama koji potiču čovjeka da se uzdigne i oprosti, da voli i živi. Jednostavnim jezikom, koji ne gubi na literarnosti, na žalost, ni kad igra na kartu živosti dijalektalnoga, ona stvara čvrstu i logičnu priču, ne libeći se elemenata kriminalističkog romana, pa će tako u drugome dijelu Marku smjestiti zbog tobožnjega šverca droge visoki policijski činovnik Ištvanji (za kojeg iz prvoga dijela saznajemo da se zvao i Stjepan i Stevan, pa će možda u trećem dijelu Zmije dobiti još neki, europskointegriraniji ekvivalent), a sve to u strahu od otkrivanja njegove trenutno nepoželjne prošlosti, dok Marko »trči pred svojom sjenom« pronalazeći ipak hrabrosti da se okrene i suoči sa sjećanjima te ih prigrli kao svoja. U pomalo bajkovitu ozračju Markove nesretne obitelji i prijatelja ističe se lik njegove djevojke Neve koja je također prošla iskustva rata i trudi se izgraditi sebi i Marku novi život — a čime drugim doli dobrim, smijehom i radovanjem malim stvarima, ističe autorica progovarajući na usta Čeha — radnika na platformi, kombinacije Švejka i Valenta Žganca, malog čovjeka koji samo traži pravo na svoj život, a on će ga već iskoristiti kako najbolje zna. I kao što se u najstrašnijim trenucima Marko prisjeća »maloga« Čeha, Neva će, iščekujući nestala dragog, zapanjujuću moć nade naći u starici koja danima sjedi pored zagrebačke telefonske govornice, čekajući da je nazove sin s bosanskoga bojišta. Njihova zajednička večera na klupi, uz posljednje prodavačeve klipove kukuruza, jedno je od najpoetičnijih mjesta u romanu.

Toplinu pisanja Lydije Scheuermann neće ugroziti ni pomalo pretjerano ocrtavanje negativnih likova: beskičmenjaka Ištvanjija (koji, zapravo, nikad nije doživio ništa što bi ga potaknulo da ostane istim), propalog jugogenerala (kojeg autorica voli opisivati terminima životinjskog carstva) i priglupoga policajskog batinaša Denisa (s obzirom na to da je plod ratnih logora, Denis je primjer kako se ne mora doživjeti ratni košmar), karaktera čije je djelovanje obilježeno strahom od prošloga i posvemašnjom ravnodušnošću prema budućnosti.

Kao i prvi dio, Zmija oko vrata II završava putovanjem, više ne s bratovim tijelom u stražnjem dijelu auta, nego uz zvuke uznemirenih ptica. Čitatelj će pomisliti da je ponovn

o riječ o lošem znaku i još jednom putovanju u noć, ali Marko, gledajući u ptice govori »hvala Bogu«. Putovanje se nastavlja. Ljudski život i povijest su u međuvremenu ispisali dovoljno štofa i za nastavak romana. A i zmija je, čini se, popustila stisak.

Janja Savić