Matica će imati sigurnost i slobodu

MATICAĆEIMATISIGURNOSTISLOBODU

U oporbi smo izdržali do kraja, ne popustivši u onome što je u pokretu bilo najgore — njegova autoritarnost, opća i posvemašnja korumpiranost, voluntarizam i posve provincijalan osjećaj temeljnih državnih vrijednosti, primjerice suvereniteta i odnosa s međunarodnom zajednicom. Oduprli smo se onim težnjama koje su Hrvatsku pretvarale u malu, u sebe zatvorenu, arhaičnu, balkansku državu, koja je ostala izvan bitnih tijekova modernoga svijeta

Je li vam iz današnje perspektive žao što ste napustili dužnost predsjednika Matice hrvatske i posvetili se stranačkoj politici?

— Napuštanje dužnosti predsjednika Matice hrvatske bilo je u mom slučaju neizbježno. Uporan otpor dijela ljudi u Matici hrvatskoj i uporan otpor HDZ-a mom predsjednikovanju postali su elementi koji su počeli ometati rad Matice hrvatske na taj način da se Matici hrvatskoj oduzimala potrebna materijalna potpora. Za to je vrlo karakterističan događaj u Saboru, kada sam postavio pitanje popravka krova Matičine palače koji je prokišnjavao. Tada mi je iz HDZ-ovih klupa dobačeno: Otiđi iz Matice, pa ćemo popraviti krov. Nisam imao nikakvo pravo da povežem sudbinu Matice hrvatske, napose u materijalnom pogledu, sa svojim predsjedničkim položajem i sa svojim programima koje nije podupirala vlast, a ni dio suradnika. Tako je moj odlazak zapravo bio zamjena prostora na kojem ću se boriti. Ulazeći u dnevnu politiku, pokušao sam sudjelovati u onim poslovima koji će dovesti do takve vlasti koja će predsjedniku Matice hrvatske omogućiti raditi ono što je njegova obveza, u kojoj će Matica hrvatska igrati onu ulogu koju treba igrati u modernoj Hrvatskoj i u kojoj će predsjednik Matice hrvatske odgovarati samo Matici hrvatskoj za poslove koje obavlja. Bilo je očigledno da se taj posao može obaviti samo politički i ja sam ušao u dnevnu politiku.

Od tada je prošlo više od četiri godine. Moja iskustva o politici iskustva su tipična za čovjeka koji je politiku smatrao svojim radnim prostorom, a ne jedinim poslom. Nikada nisam htio prihvatiti ulogu profesionalnoga političara, bez obzira kako definirali tu činjenicu. Ja sam na jedan način bio najvjerniji visokom zahtjevu prave politike da živim za politiku. Nikad nisam živio od politike. Život za politiku bio je za mene određeni radni zadatak: sudjelovati na najbolji mogući način u stvaranju moderne Hrvatske na onom području na kojem sam mislio da se taj posao jedino može obaviti, ili barem, da budem posve točan, da se Hrvatsku preko politike dovede u situaciju da se u njoj mogu ostvariti svi elementi suvremene građanske zajednice. Taj put za mene je bio pun vrlo različitih iskustava, počevši od onih koja su mi pokazala da živjeti za politiku u Hrvatskoj nije lako, zbog toga što je Hrvatska bila tako podijeljena da je osobna pozicija bila jedva održiva u smislu učinkovitosti i jasnoće.

Činjenica da smo mi živjeli u državi kojom je upravljao pokret neizbježno je vodila u oblik svrstavanja koji je isključio mnoga osjetljiva politička pitanja preko kojih se odvija prava politika kada je na svom mjestu i svom prostoru i preko kojih prava politička osoba može pokazati svoje prave vrijednosti i sveo našu borbu na temeljnu borbu za slobodu, odnosno demokraciju. U takvu političkom tjesnacu, koji ima malo smisla za osobu i njezine vrijednosti, čovjek koji je cijeloga života upravo na osobi insistirao, naravno, ne osjeća se dobro ni kada gubi ni kada dobiva. Najveći je dio mog rada u politici bio ispunjen tom činjenicom. S druge strane, prihvaćanje takva stanja u hrvatskoj politici kao normalna dovelo je do toga da je razina hrvatske politike stalno padala, degradirala se, sve više su nestajala prava politička pitanja, a ostajala samo ona koja su svojstvena pretpolitičkom vremenu, svim njegovim obilježjima. Nažalost, upravo iz tih obilježja proizlazi jedna posve kriva i opasna definicija pragmatizma, odnosno realne politike, koja politiku svodi na ono što Francuzi zovu bricolage, dakle na različite igre, smicalice ili neke druge oblike kojima se u redukciji slobode želi domoći nekih kadrovskih rješenja, vjerujući da se preko njih mogu doista mijenjati neke bitne stvari. Bio sam svjedok takvih događaja i takvih postupaka koji pripadaju među moja najdubja politička razočaranja: upoznavanje ljudi koji su spremni s nevjerojatnom lakoćom žrtvovati načela, moralne principe, stvarne političke ideale za trenutne probitke, bilo osobne, bilo stranačke.

Možda je za nas u tom pogledu bilo spasonosno da je pritisak vlasti i pokreta bio sveobuhvatan i izazivao reakcije koje su morale prijeći taj okvir udobne pragmatičnosti ili bitno neproblematične pragmatičnosti politike, njezina potpuno banalna i gotovo privatna sadržaja. Upravo taj pritisak bio je brana da se u tom ne potopimo. On je, u stanovitu smislu, održao i razinu politike koja je omogućila da Hrvatska skine s dnevnoga reda populistički pokret i prijeđe u ono što se sada zbiva, u početak izgradnje modernoga, demokratsko-liberalnog društva.

Koliko smo vjerodostojni, vidjet ćemo tek kada počnemo ostvarivati svoje programe. No, jedno je posve sigurno i važno imati na umu: da smo, u oporbi, izdržali do kraja, ne popustivši u onome što je u pokretu bilo najgore — njegova autoritarnost, opća i posvemašnja korumpiranost, voluntarizam i posve provincijalan osjećaj temeljnih državnih vrijednosti, primjerice suvereniteta i odnosa s međunarodnom zajednicom. Oduprli smo se onim težnjama koje su Hrvatsku pretvarale u malu, u sebe zatvorenu, arhaičnu, balkansku državu, koja je ostala izvan bitnih tijekova modernoga svijeta. I u tome je politička čast opozicije. U tome je i razlika između hrvatske opozicije i srpske opozicije. Mi nismo prihvatili natjecanje u nacionalizmu, u samobitnosti i u državotvornosti, nismo prihvatili atmosferu antieuropskog i antiliberalnog koncepta modernog svijeta koji je u tom trenutku duboko prožimao HDZ i koji su dijelom, na našu žalost, pomagali neki iz crkve, koji su također iz stanovita bijesna i neuka neprijateljstva prema liberalizmu nastojali na sve načine Hrvatsku izolirati od te opasne i dekadentne Europe. Činjenica da se tako upotrebljavao izraz dekadentan pokazuje da su ti ljudi u svojoj konzervativnosti, spontano, ali neizbježno, postali nositelji onih elemenata političkog mišljenja koji su karakteristični za totalitarističke procjene Zapadne Europe.

Mržnja prema liberalizmu oblikovala je, primjerice, sovjetsku revoluciju od prvoga trenutka. Lenjin je s posebnim bijesom dočekivao liberalne ideje jer je bio uvjeren da ima samo jednog opasnog protivnika — slobodnog pojedinca. I imao je pravo! Taj isti bijes vladao je nekima u crkvi i onima koji su upravljali zemljom. U tom je njihovo zajedništvo.

Isto takvo političko stajalište prema liberalima imao je i Hitler. On je dotukao liberale kao prve protivnike kada je došao na vlast, jer se već u imenu svog pokreta — nacional-socijalizam — odlučio za kolektivizam, protiv individualizma. Naravno da je na tom putu stradao i onaj dio crkve koji je vrijedio, kao i intelektualci koji nisu bili liberalni, koji su u velikom nesporazumu s epohalnim razvitkom, povjerovali da je moguće stvoriti državu koja će imati vođu, prema kojem će odnos biti posve i do kraja odnos vrijednosti. To se ubrzo pokazalo velikom, tragičnom zabludom.

Slučaj svih disidenata i u desnom i u lijevom totalitarizmu pokazuje da neprijateljstvo prema liberalizmu i njegovu udjelu u redigiranju demokracije uvijek vodi u najgore oblike represije, koji se provode na različite načine i u ime različitih političkih ciljeva, ali uvijek povezanih jednim temeljnim načelom, kako ga je lijepo izrazio Majakovski izrazio: Pojedinac je ništa, partija je sve.

Dakle, suprotstavljajući se takvim perspektivama ili nesvjesnu podupiranju tog mentaliteta, koji bi u bilo kom kriznom trenutku mogao poslužiti kao temelj za upostavljanje i takvih političkih prilika, naša opozicija izdržala je bez obzira na sve svoje pogreške u tom škripcu, ipak ostala demokratska i na kraju i pobijedila na izborima.

Često se čuju kritičke primjedbe na račun opozicije od onih koji sami nisu preuzeli nikakve obveze u cijelom tom procesu, koji su taj proces pratili s distanciranom superiornošću, koju su sami sebi dopustili, sami procijenili njezinu vrijednost i sami procijenili njezina prava. Tako se događa da neki ljudi ne govore samo kritički o našim pogreškama, nego nas izjednačuju s onima protiv kojih smo se borili, ili nam prigovaraju da smo činili ono što nikad nismo činili. Nedavno sam tako od autora koji me voli izjednačavati s Tuđmanom, pročitao prigovor da sam ja govorio o, doslovno, »nekakvim apsolutnim identitetima«. Taj očito ili neobrazovan ili drzak čovjek, koji ne zna čitati ili namjerno čita krivo, istodobno sebe smatra tumačem pravih slobodarskih tradicija Europe, dok se ipak ogrješuje u najelementarnije pretpostavke te tradicije, a to je da se čita točno, i da se nastoji na točno pročitano odgovoriti na točan način.

Možete li se osvrnuti na odnos države prema kulturi u posljednjih deset godina? Što bi nova vlast trebala učiniti i kojem se smjeru treba mijenjati kulturna politika?

— Vjerujem da se prava politika može voditi samo u skladu s duhovnim vrijednostima naroda u kojem se ta politika vodi. Ona je dakle bitno aktivnost u kulturi i bitno određena kulturom i ona jedino na taj način može ispuniti svoju zadaću u zajednici. Kultura je čin čovjekove slobode u kojoj on na autentičan način predstavlja svoj opstanak i njegove vrijednosti. Ja sam temeljno liberal i smatram da je zadaća države kao forme koja je nastala u razvoju kulture i civilizacije u tome da ni na koji način ne ometa tu činjenicu i njezine posljedice.

Briga oko kulturne politike svojstvena je instrumentalističkom pristupu kulturi koji je bio čest u našoj epohi zbog toga što se svaka akcija izdvajala iz kulture i time antagonizirala s kulturom. Pretpostavljalo se da je kultura meditacija, dok je politika isključivo akcija. Ukoliko je toj akciji potrebno, ona može instrumentalizirati vrijednost kulture da bi akcija bila uspješnija. Zato smo uvijek imali kulturnu politiku koja je pretpostavljala nešto što izaziva samo ironiju: uvjerenje da mi definitivno znamo ne samo što trebamo učiniti s društvom nego i što trebamo učiniti s kulturom. Ta nevjerojatna ideja rođena je iz filozofskog stava koji kaže da je ćovjek sam svoj korijen — to je Marxova ideja — dakle da čovjek vlada svim što se na čovjeka odnosi, pa odlučuje i o njegovim ciljevima i o načinima na koje će oni biti postavljeni. Taj veliki čovjek, kojeg je Marx zamislio, a pred kojim je Gorki bio tako ponosan, daleko je od toga.

U vrijeme kada se ovo doba trebao doista obračunati s tim ili na taj način da odbaci tu ideju ili da je prihvati, neki su nas ljudi upozoravali, s manje ili više uspjeha, kao primjerice Max Scheler, Položaj čovjeka u kozmosu, da nismo tako sposobni upravljati svojom sudbinom, kao što su nas neki drugi velikani upozoravali da baš u trenutku kada sami o sebi tako uzvišeno mislimo prolazimo kroz najgore doba, doba nihilizma. Upravo u takvim razdobljima neki su smatrali da moramo imati kulturnu politiku. Odbijam sudjelovati u takvu tretiranju kulture i smatram da je jedino što društvo treba činiti za kulturu osigurati da oni koji su se posvetili duhovnoj vrijednosti svoje sposobnosti što potpunije i što slobodnije ostvare. To je smisao kulturne politike, ako je već trebamo imati zbog svojih navika, zbog načina komponiranja države i odgovornosti za nju. Zadaća je države da bdije nad slobodom i pravima građana, dakle i nad slobodom i pravima onih koji se bave duhovnim vrijednostima, koji izravno ne proizvode, ali bez kojih se proizvodnja može pretvoriti samo u — uništenje čovjeka.

Vratimo se na trenutak u doba pokretanja »Vijenca«. Koji su bili vaši i Matičini motivi za pokretanje lista i što ste njime željeli ostvariti?

— »Vijenac« je trebao postati glasilo pozicije za koju mislim da sam je najjednostavnije izrazio kada sam se prvi put kao predsjednik Matice obratio redakciji riječima: Ne bojte se, učinite ono što smatrate da je potrebno da bi sloboda u Hrvatskoj bila takva da nitko tko cijeni tu slobodu, kao i vrijednosti koje iz nje nastaju, u tom ne bude ometan. To je bio najširi okvir. Uži okvir bio je naravno taj da Matica hrvatska ima novine posredovanjim kojih bi kao institucija, a mi živimo u društvu institucija, pomagala razvijanje civilnoga društva u okvirima djelokruga Matice hrvatske, tj. u okvirima u kojima civilno društvo ovisi o duhovnim vrijednostima i njihovu ostvarivanju.

S druge strane, povijesni okvir tog trenutka bio je takav da je Matica morala biti kritična prema onome što su u tom trenutku provodili kao politiku u Hrvatskoj. Smatrali smo da je ta politika u najmanju ruku ometajući faktor u stvaranju vrijednosti, a u nekim slučajevima je i protiv toga, pa je »Vijenac« morao biti kritičan prema takvim postupcima, dakle kritičan prema vlasti i prema njenim zamislima u kulturi.

»Vijenac« je trebao pokazati i novi duh Matice, o kojem sam u to doba u nekoliko navrata i govorio, nastojanje da postane institucija koja će uza sve navedeno osigurati i trajan odnos sa srodnim institucijama u svijetu. To bi pomoglo da hrvatska kultura doista sudjeluje na otvoren i aktivan način u oblikovanju duhovnog svijeta kojem Hrvatska pripada. U kakvu bi se obliku to ostvarilo, poput Goetheova Instituta, British Councila ili neke druge ustanove, o tome se trebalo govoriti. No sasvim je sigurno da Matica više nije mogla živjeti od usmjerenosti prema prosvjetiteljskom radu, ne zato što Hrvatskoj nije bila više potrebna prosvjetiteljska djelatnost, naprotiv, ali su u Hrvatskoj postojale sve pretpostavke da taj posao preuzmu druge institucije. Više nije bilo potrebno da to čini Matica hrvatska. Nažalost, te institucije nisu preuzele tu ulogu, a Matica hrvatska postala je rob te činjenice i počela ponovno preuzimati tu ulogu, katkad manje, a nekada više.

Naravno da je to neizbježno dovodilo do konzervatiziranja Matice hrvatske. Nisam pratio sve što se poslije događalo u Matici hrvatskoj i ne mogu reći u kojoj se mjeri svi ti elementi ostvaruju. Moglo bi se reći da je Matica na neki način ostala ono što Tin Ujević kaže za sebe: ja nisam jedan, ja sam stotine. U Matici je vladala podijeljenost, ali ona nema onu napetost koju je imala u doba kad sam ja bio predsjednik.

»Vijenac« je na neki način pratio Maticu u teškim odnosima s vlašću, pa je i »Vijenac« kroz sve to prolazio, štiteći onu slobodu koju smo smatrali neizostavnom za život nacije, ne samo u neposrednu, užem sektorskom području. Reakcije koje su uslijedile na »Vijenac« pokazale su da smo imali pravo. One su bile tipične za tadašnje političko stanje i tipične u detektiranju onog što je u »Vijencu« nedržavotvorno, neprijateljsko, kozmopolitsko, liberalno-dekadentno. Opet se vraćamo na one tmine, opet se vraćamo na ono shvaćanje svijeta i kulture, opet se vraćamo na bitni sukob koji se vodio sve to vrijeme. »Vijenac« je u tom sukobu bio na strani onih koji su znali da u modernom svijetu postoji samo jedan izlaz — da u tom svijetu pronalaziš putove svoje sudbine. Izvan njega si izvan sudbine, izvan njega si izvan onoga što određuje čovjeka u ovom trenutku, pa možemo reći, vrativši se na Schelera, ne samo u zemlji nego i kozmosu.

Pratite li zbivanja u kulturi i novine za kulturu posljednjih nekoliko mjeseci i možete li s nama podijeliti svoje dojmove?

— Nažalost, moram reći da zbog političkog angažmana ne uspijevam u onoj mjeri koja bi mi dala pravo da procjenjujem sa sigurnošću što se zbiva s hrvatskom kulturom u ovom trenutku. Nesustavnost i površnost praćenja oduzimaju mi pravo da kažem bilo što drugo osim impresija. Čini mi se da hrvatska kultura, po onom što u tom preletu povremeno vidim i doživim, nije izišla iz okolnosti koje su obilježile posljednjih desetak godina. Ne vidim snažne impulse u tom smjeru ni osobe koje ih predstavljaju. Kao da smo u stanju koje će još potrajati s obzirom na činjenicu da snažan utjecaj na kulturu imaju već definirane osobe, njihov pristup i njihova rješenja te pitanja koja su postavljena. Sve dok ne dođe do obrata u tom pogledu, dok se ne pojave oni koji nisu tvorci ove sadašnje situacije i njezini zaštitnici, nego oni koji ustaju protiv te situacije i imaju sliku drukčijeg stanja, sve dotle sve će ostati kako jest. Kada će se ti pojaviti, vidjet ćemo. Bit će silno zanimljivo susresti drukčiju sliku svih ovih problema, drukčiji odgovor i drukčiji izlaz iz našeg vremena. Ja naime mislim da smo mi u ovom nesretnom stanju u kojem se Hrvatska nalazi zaboravili neke probleme modernoga svijeta, sve njihove opasnosti i svu njihovu dramatičnost. U Hrvatskoj se ne postavlja niz duhovnih pitanja koja istinski ispunjaju i potresaju suvremeni svijet, mi se nismo prema njima ni generalno, a ni na neki drugi način odredili. Kada ćemo to učiniti i tko će to učiniti, to ćemo vidjeti.

Htio bih samo naglasiti da i tamo gdje je nešto učinjeno u tom smjeru to nije prepoznato, zbog onoga što sam prije govorio — odnosa koji je u nas čest: da se protivnika tako dobro zna da se o njemu ne treba ništa znati, da ga se ne treba ni čitati ni razumjeti. To je činjenica koja u Hrvatskoj stvara ne nesporazume, nego atmosferu koja degradira i događaje i osobe koje u njima sudjeluju. To je izravna šteta za kulturu i u sebi ima posve negativan naboj, ma koliko se oni koji to čine hvalili naporom da se iz svega ovoga iziđe.

Godine 1971. u »Hrvatskom tjedniku« objavili ste čuveni Letak za Maticu hrvatsku. Kako iz današnje perspektive ocjenjujete ulogu Matice hrvatske u tim godinama?

— Meni se čini bitnim da ni jednoga jedinog trenutka nismo zaboravili da Hrvatska nije izvan modernog svijeta. Činjenica da se u mojim uvodnicima često govori o planetarnom, o fronti svijeta da ne nabrajam sve što je imalo jednu jedinu svrhu — da pokaže kako se hrvatska pitanja mogu riješiti samo na onaj način na koji ih svijet postavlja i rješava, da se u tim rješenjima ne smije nastupiti bez udjela svijeta. Svaki od nas jest osobitost, ali svaka osobitost ima u sebi udio cjeline. To je bilo silno važno naglasiti zbog toga što se to događalo u vrijeme kada se naša osobitost borila za svoj opstanak i bila u opasnosti da zaboravi na ono što joj je u temelju, a to je svjetska cjelovitost. Kada je Nietzsche rekao da svaka sitnica ima svoju vječnost, on je vrlo točno odredio tu činjenicu. Ne možete biti ništa, a da pritom niste i svijet, bez obzira da li ste toga svjesni ili ne.

Meni se činilo, a to mislim i danas, da u doba povijesnoga velikog reformskog pokreta u Europi, koji nas je trebao na evolucijski način izvući iz totalitarizma, bez obzira pod kakvim metaforama, socijalizma s ljudskim likom ili nekim drugim, Hrvati također moraju u tom sudjelovati, na isti način kao i ostali, svjesni da se rješava epohalni problem. Matica hrvatska, koja je dotada uvijek sudjelovala u takvim nacionalnim programima, u letku je pozvana da preuzme obveze koje iz toga proizlaze. Letak je i posve u svom trenutku, kao povijesna odgovornost, ali i posve, da se slikovito izrazim, osjetljiv alarmni uređaj općega koji se čuva od zablude degradirajućeg autističnog nacionalizma. Zato taj letak i kada se danas čita ima za Maticu hrvatsku ono što je bitno za svaki čin aktivna sudjelovanja u sudbini zajednice u kojoj živiš, a to je da prihvaćaš njezine stvarne probleme, njihov povijesni okvir i sadržaj.

Ako biste danas sastavljali letak za Maticu hrvatsku u 21. stoljeću, što biste u njemu napisali?

— O toj temi ne razmišljam na način koji bi bio institucionalno uokviren, nego na način koji je odgovor na pitanje što trebamo učiniti da budemo ljudi 21. stoljeća. Iz njega će se onda roditi i institucije i njihova uloga.

Uskoro ću imati sedamdeset godina i sasvim sigurno nisam onaj koji može davati za prošlost nevezane odgovore, u onom smislu u kojem je netko u toj prošlosti zapostavio neke činjenice i označio ih kao svoj život. Oni koje dolaze morat će također polagati račun o prošlosti, ali bez onih pretpostavki i obveza koje sam ja imao ili sam ih prihvatio, a možda nisam morao.

Koje su bile ključne stvari koje kao predsjednik Matice hrvatske niste mogli napraviti zbog tadašnjih okolnosti, a koje bi danas, kada ste vi dio vlasti, Matica mogla realizirati?

— Matica sada ima priliku da napravi pravi izbor, da definira svoj pravi program bez utjecaja izvana, u smislu pritisaka koji bi djelovali formativno na taj program, da se sama postavi prema problemima i izabere svoje mjesto. Uvjeren sam da ćemo Matici osigurati ono što je pretpostavka za takvu mogućnost institucionalnog uspostavljanja i određivanja ciljeva, a to je sloboda, bez ucjena, materijalnih ili bilo kojih drugih. Kao što se država definira kao noćobdija naše sigurnosti, ona je također noćobdija i za kulturu, ona čuva njezinu slobodu i sigurnost. To treba učiniti i s Maticom kao institucijom.

Nova je vlast ipak smanjila iznos proračunskoga novca za Maticu...

— Mi smo u Saboru, kao što znate, uspjeli popraviti prvi prijedlog, ali moram reći da je ovaj proračun u svakom slučaju bio loš okvir. U njemu nismo imali mogućnost da izrazimo svoja istinska stajališta i da ih pretvorimo u materijalne činjenice. Hrvatska je u katastrofalnom materijalnom položaju i taj položaj doista kulturu svodi na gotovo amaterski individualnu djelatnost. Prema tome, u ovom trenutku, u okolnostima siromašnih ustanova, pozitivni mogu biti samo oni čije su darovitost i odlučnost tako snažne da su i u najtežim prilikama sposobni realizirati barem dio te darovitosti.

Ne može se u ovom času očekivati da će društvo doista osigurati novac potreban da se podigne opći standard i osigura njegovo funkcioniranje primjereno suvremenoj kulturi, njezinim mogućnostima i potrebama. U ovom trenutku kultura u svijetu je u specijalnom odnosu spram znanosti i tehnike koje mijenjaju postupke stvaranja u kulturi: od pisanja, slikanja, glazbe i svega drugog. Taj je novi tehnološko-gospodarski okvir nešto što mi u ovom trenutku u Hrvatskoj ne možemo osigurati. Kad to govorim, mislim i na znanost i na obrazovanje i na sve elemente koji daju konačno obilježje kulturi.

Udio iz proračuna za kulturu ipak je povećan, dok je novca za Maticu manje. Je li to poruka koju je nova vlast htjela poslati Matici ili je riječ o promjeni prioriteta?

— Mislim da nije riječ o poruci Matici. Došlo je do promjena prioriteta unutar pojedinih funkcionalnih cjelina koje moraju odgovoriti na neke urgentne. Naša će država s poboljšanjem stanja u gospodarstvu uskoro biti u mogućnosti da više novca osigura kulturnim institucijama, što će ih učiniti samostalnijim i spremnijim za obavljanje njihova posla na bolji način.

U hrvatskoj je povijesti domoljublje bilo često vezano uz nacionalizam. Što za vas znači biti hrvatskim domoljubom danas, u 2000. godini?

— Uvijek sam s posebnim osjećajem primao činjenicu da u Hrvatskoj riječ domovina ima korijen u domu, dakle u nečem prisnom ali istodobno u nečem što okuplja čovjekovo biće u cjelokupnoj egzistenciji. Dom je mjesto u kojem se mi formativno okupljamo, koje nas određuje u smislu zasebnosti i naravno da tako shvaćena domovina i ljubav prema njoj pretpostavlja sve te komponente i ono što smo stalno napominjali. Dom živi pod zvijezdama, zvijezde su uvijek bile metafora za velike, daleke i možda nedostižne ciljeve. Ali one su nas upravo na tu činjenicu stalno podsjećale i pozivale. Leonardo je rekao: Ne osvrće se onaj koji slijedi svoju zvijezdu, a Churchill je na prekrasan način komentirao Atlantsku povelju rekavši: To nije zakon, to je zvijezda. Prekrasna slika o tome da ćemo u politici modernog svijeta poslije njegovih strahovitih iskustava imati nešto što je iznad zakona — zvijezdu koja će nas neprekidno obvezivati da realiziramo programe približavajući se toj zvijezdi.

O tome je riječ i u domovini. Ona mora slijediti zvijezde, na onaj čudesni način na koji je govorio Kant, ili Kafka kad govori o rukama na koje pada svjetlost upravljačkih zvijezda. Tih metafora moramo se podsjetiti i ne interpretirati ih samo u smislu neke retoričke analize nego i kao egzistencijalni poziv, kao nešto što nas u analizi tvori.

U tom se slučaju ne bi desilo da moju metaforu da je Bog nešto zamislio između Vukovara i Dubrovnika netko komentira na staljinski način riječima da tamo postoje neke banalne činjenice. Valjda se ne misli da ja za činjenice ne znam. U pitanju je pravo da ih se promijeni, pravo koje proizlazi iz čovjekova smisla. Kada je filozof govorio o tome da je lirika nezamisliva poslije Auschwitza, on je bio osupnut užasom. I ja sam bio osupnut užasom koji se nama dešavao. Pjesnik ima pravo da protiv užasa ustane metaforom.

Prema tome, domoljublje je samo toliko vrijedno koliko nas uči činjenicama da postoji naše mjesto, da to mjesto ima određeni sadržaj, ali da taj sadržaj podrazumijeva da je dom uz neki put, da je znak da si na putu zastao, ali ne zato da više ne putuješ uopće, nego da imaš nešto odakle ćeš polaziti i vraćati se i gdje ćeš druge primati dok putuju.

Smatrate li da je vaša politička misija većim dijelom ispunjena? Hoćete li se vratiti pisanju?

— Moja je želja da se vratim pisanju. No, ja znam sve opasnosti koje me još čekaju na tom putu. Reći ću vam o dva iskustva koja sam čuo na istom putu. U jednom razgovoru s Havelom rekao sam mu kako se nadam da ću se uskoro vratiti pisanju. On se nasmijao i rekao: Ne vjerujem. Pokojni mađarski predsjednik mi je rekao: Što će vam pisanje, kad imate toliko prečeg posla. Obojica su zapravo rekla nešto što je već davno rečeno (Hölderlin): Postoje trenuci kada treba odbaciti pero, a uzeti mač.

Ja sam to 1971. citirao jednom zgodom, a jedan neobrazovani komunistički dužnosnik proglasio je to pozivom na ustanak u Hrvatskoj. Da više ne bi bilo ovakvih nesporazuma s metaforama, a ima ih i dalje, čini mi se da ću napustiti politiku, vjerojatno iz razloga koji bi se mogli definirati kao spoznaja da je došlo vrijeme da nastavim svoj posao sredstvima koja sam već jednom upotrebljavao.

Razgovarao Zlatko Vidačković