Kralj na daskama

Kralj na daskama

Na pitanje koja mu je najdraža uloga u životu Martinčević bi odgovarao — barun Lenbach

Joso Martincevic kao Lenbach, HNK Zagreb, 1947.

O stotoj obljetnici rođenja glumca i redatelja Jose Martinčevića moglo bi se pisati i bez pomoći kazališnoga kritičara i publicista Mirka Petravića, koji je jedan od najuspjelijih intervjua s dramskim umjetnicima objavljenih u časopisu »Marulić« posvetio upravo njemu (Bio sam dijete sreće, 1982). Slavljenikova kći i unuka koje, svaka na svoj način, pripadaju kazalištu, prikupile su kronološki popis od tri stotine uloga ostvarenih na pozornicama Varaždina, Trsta, Ljubljane, Zagreba, Osijeka, Pule, Rijeke. Za najvažnije uloge od 1918. nadalje, dostupne su i kazališne cedulje po kojima bi se mogao djelomice rekonstruirati Martinčevićev kazališni životopis. Kada čitate razgovor s Mirkom Petravićem, ako ste ikada uživo susreli Josu Martinčevića (Varaždin 1900 — Zagreb 1991), iz teksta će progovoriti prepoznatljiv i jedinstven duh vedrine i lucidne spokojnosti kojom je taj glumac uspostavljao kontakt sa sugovornikom, posebice onim koji bi pokazao zanimanje za njegove uzbudljive kazališne uspomene.

»Vi ste, štovani gospodine, domovine sin... dozvolite da vas najprije upitam... odakle ime Joso?« — bilo je prvo Petravićevo pitanje.

»Za to je kriv osnivač Varaždinskog kazališta Andro Mitrović«, odgovara Martinčević. »Kad sam se na plakatima toga kazališta prvi put pojavio, moje je ime tiskano u tom obliku i tako je ostalo do kraja moje karijere.«

Plakati Cankara

Rođen na početku stoljeća, Martinčević izlazi na pozornicu u petnaestoj godini slagavši Andri Mitroviću, na audiciji za mlađe osobe s lijepim glasom za operetni zbor, da mu je šesnaest. Najprije nastupa u operetama i postavlja prije predstava dekor na pozornicu, zajedno sa Zvonimirom Rogozom od kojega će, jednako kao i od Viktora Beka, tadašnjih članova varaždinskoga glumačkog ansambla, mnogo naučiti o glumi. Već 1917, prigodom gostovanja u Sisku, zapazio ga je slovenski glumac, redatelj, pisac i organizator Milan Skrbinšček i pozvao ga u slovensko kazalište u Trst. Što u Trstu, što u Ljubljani, gdje su ga isprva smatrali tršćanskim Slovencem, Joso Martinčević odigrao je gotovo sve glavne uloge iz Cankareva dramskog opusa. U Slovenskom dramskom leksikonu iz 1962. zabilježeno je da je Martinčević »prvi glumac koji je igrao vodeće uloge u cijelom ciklusu Cankarevih drama«.

Pred Slovenskim domom u Trstu Skrbinšček ga je upoznao s Cankarom, zbog kojega će se Martinčević ubrzo prvi put nekontrolirano rasplakati na pozornici. Bilo je to tijekom izvedbe Kralja na Betajnovi u kojem je igrao Maksa, a predstavom je obilježena Cankareva smrt.

Kada je sa slovenskim glumcima morao napustiti Trst, nastupao je sa Skrbinščekom u Ljubljani, gdje ga je zapazio Oton Župančič i 1919. angažirao u Drami Slovenskog narodnog gledališča. Sljedeće godine s ljubljanskom predstavom Cankareva Pohujšanja v Dolini Šentflorijanskoj u ulozi Petra Korbara nastupa 1920. u HNK u Zagrebu u sklopu Prvoga glumačkog kongresa SHS, a Josip Bach i Ivo Raić odmah ga pozivaju u angažman. »Vrlo rado, no moram u vojsku«, odgovara. Na kraju vojnoga roka u Banju Luku mu stižu tri pismena poziva: iz Zagreba, Ljubljane i Osijeka, odnosno Beča, gdje se u tom trenutku zatekao redatelj Tomislav Tanhofer. Izabrao je Osijek i Tanhofera.

Kao što su Trst i Ljubljana bili važni za Martinčevićeve kreacije iz Cankareva opusa, tako je u Osijeku (kao Horvat u Vučjaku, Oberleutnant Walter U logoru, dr. Križovec U agoniji, Alojzije Silberbrandt u Gospodi Glembajevima i barun Lenbach U agoniji) Martinčević postao jedan od vodećih krležijanskih glumaca, što će potvrđivati i za cijeloga kasnijeg glumačkog djelovanja u Zagrebu, Varaždinu i Rijeci.

Na pitanje koja mu je najdraža uloga u životu Martinčević bi odgovarao — barun Lenbach. Ako je suditi po sačuvanim fotografijama, od tri izvrsna današnja glumca, Božidara Alića, Ive Bana i Janosa Kolke, koje smo protekle godine mogli gledati u toj ulozi, Martinčeviću bi po stasitosti i držanju visokoga konjaničkog časnika, te maski i brkovima, najbliži mogao biti posljednji i najmlađi, iz kazališta Radnoti u Budimpešti koji je, kao nekoć Joso Martinčević, tu ulogu prvi put dobio prije svoje trideset i pete godine.

Među ulogama što će ih ostvariti u Osijeku su Wildeov Johanaan, Freudenreichov Sava Čujić, Ogrizovićev imotski kadija, Shekespeareov Othelo, Gogoljev Hlestakov, Ibsenov Jörgen Tessman. U Sarajevu je, na zahtjev tamošnjega kazališta, boravio pola sezone stigavši odigrati kapetana u Strindbergovoj drami Otac, Klaudija u Hamletu i istaknuti se u drami Abdul-paša.

Redovita čašica

Dvadeset i petu obljetnicu proslavio je u HNK-u u Zagrebu 1942. u naslovnoj ulozi drame Joško Pučik i njegova karijera slovačkog autora Ivana Stodole. Među pisanim čestitkama sačuvao je one Slavka Batušića i Kalmana Mesarića. O suradnji s Brankom Gavellom najradije se sjećao prkos-predstave iz 1937. koju je veliki redatelj priredio samostalno na temelju engleskog dramskog teksta s motivom iz Prvog svjetskog rata. Predstava je imala premijeru u Varaždinu u doba kada ga je ministarstvo zbog nediscipline udaljilo iz kazališta. Poslije tog izvanrednog uspjeha, s mnogo uglednih uzvanika među kojima su bili Bela i Miroslav Krleža te Ljubo Babić, Gavella se vratio u kazalište.

Godine 1948. ministarstvo šalje Martinčevića u Pulu. Prva predstava pulskoga kazališta bio je Dundo Maroje sa scenografijom koju je iz Zagreba dopremio Zvonimir Agbaba. Martinčević je nastupao u naslovnoj ulozi, a redatelj predstave Duje Biluš igrao je Pometa. Iz Pule se Martinčević vraća u Varaždin, gdje, između ostalog, igra Diogeneša Tituša Brezovačkog. Na poziv Tita Strozzija odlazi u Rijeku, gdje će kao Matija Gubec u Kreftovoj Velikoj puntariji proslaviti trideset i petu obljetnicu kazališnog djelovanja. Uz manje prekide u Rijeci će dočekati mirovinu, ali i dalje prihvaća ponude za uloge u kazalištu i na filmu. Prema Krležinoj želji na proslavi stote obljetnice HNK-u u Zagrebu, godine 1960. nastupa u ulozi dr. Altmana u svečanoj postavi drame Gospoda Glembajevi.

Joso Martinčević nikada nije mnogo pričao o osobnim teškoćama. Nije se ni na što žalio, nego je zahvaljivao na sreći i zdravlju. U doba kada se više nije pojavljivao u glumačkoj loži HNK i kada su mu jedine dramske i operne predstave ostale one na televiziji Martinčević je prijateljima rado nudio recept za dug život i dobro zdravlje: redovita čašica vina Babić. Prema načinu pisanja Georges Simenon razlikuje pisce koji rade uz čašicu od onih koji su na čaju ili kavi. Kada bih pripadala prvima, nazdravila bih uspomeni Jose Martinčevića. To su već učinili Varaždinci na stoti rođendan, 12. ožujka, u Martinčevićevu rodnom gradu, gdje je taj glumac i redatelj, već kao umirovljenik, a u ulozi baruna Lenbacha proslavio pedesetu obljetnicu umjetničkog rada. Tom prigodom proglašen je doživotnim počasnim članom varaždinskoga kazališta.

Marija Grgičević