Kazalište nam je bolje u svijetu nego kod kuće

Svi govorimo o jadnome stanju našeg kazališta i ono je zaista takvo. Ipak, neke naše kazališne ptice vrlo uspješno lete svijetom. Hrvatska se u Bogoti u konkurenciji 81 teatra iz 33 zemlje doimala kazališnom velesilom

Svi govorimo o jadnom stanju našeg kazališta i ono je zaista takvo. Ipak, neke naše kazališne ptice vrlo uspješno lete svijetom, po mnogim festivalima. Teatar &TD je početkom sezone nastupio na festivalu u teksaškom San Antoniju. Felipe Santander, direktor Meksičkog kulturnog centra u tome gradu, koji organizira taj festival, nije se mogao nahvaliti našeg kazališta. Predstavnik španjolske zaklade Casa de America Guillermo Heras slično mi je govorio o uspjehu ITD-ova Begović cabareta na festivalu u Caracasu. Spomenimo i nastup splitskog HNK na Konvenciji europskih kazališta u Nici. Cezar Branka Brezovca odlepršao je nekamo u Brazil.

Dojmove o uspjesima Teatra &TD prikupio sam u slučajnim susretima na VII. iberoameričkom kazališnom festivalu u Bogoti, odakle pišem ovaj zapis. Po mnogim pokazateljima taj bijenalni festival najveće je kazališno okupljanje na svijetu. U dva tjedna u šesnaest kazališnih dvorana, te na mnogim otvorenim pozornicama po trgovima i ulicama nastupa 81 kazalište iz 33 zemlje. Glumci će izvesti ukupno 457 predstava.

U takvoj konkurenciji mala se Hrvatska svojim prinosom doima kazališnom velesilom. Zagrebačko kazalište mladih jedno je od rijetkih teatara koji je došao s dvjema predstavama. Ovo pišem u očekivanju premijere Krležina Kraljeva, čiji je naslov na španjolski preveden kao La Fiesta del Reino. To je jedna od sedam premijera koje je naručio festival. Kakva će biti predstava, ne znam, ali ono što sam čuo ukazuje da će to biti sasvim neobično Kraljevo. Za scenografiju je potrebno četiri tone kamenja i nekoliko vreća školjaka. Bit će mnogo pjesme i plesa. Svaki glumac svira neki instrument, a uz hrvatske pjesme bit će melosa s raznih strana. Redatelj Paolo Magelli očito želi hrvatsko Kraljevo pretvoriti u svjetski kermes miješanja ljudi, u sumanutu procesu amalgamizacije ove civilizacije.

Organizatori hrvatskog nastupa u Bogoti promišljeno su stvorili mali, ali vrlo reprezentativan program. Jedan događaj se već zbio. Prvoga dana izvedena je jedina koprodukcija festivala s nekom stranom zemljom — s Hrvatskom. Nosilac projekta s naše strane je Teatar Garage. Uz pomoć hrvatskog Ministarstva kulture predstavu Sofoklove Antigone režirao je Magelli, dramaturginja je bila Željka Udovičić, suradnik režije Leo Katunarić, a angažiran je i njemački scenograf Hans Georg Schaefer, odavno poznat i u Hrvatskoj. S kolumbijske strane projekt je, uz Festival, pomogla i Gradska uprava Bogote. Ansambl je odabran na audiciji, na koju se prijavilo više od tristo glumaca, a rezultat je bio više nego uspješan.

Od pet predstava koje sam dosad vidio na festivalu (među njima i produkcije Susanne Linke i Jana Fabrea), Antigona je na mene ostavila najdublji dojam. Magelli je na svoj uobičajeni nekonvencionalni način sljubio arhetipove tebanske tragedije s kolumbijskim kulturnim ozračjem, od mitskih indioskih dubina do katoličkih obreda, pokazavši da je ono što se dogodilo u grčkom mitu krvava zbilja u Kolumbiji, u kojoj već više od četiri desetljeća bijesni unutarnji rat.

U kolumbijskom kazališnom životu nije razvijena novinska kritika. Kazalište se prati u sklopu društvenih i kulturnih kronika. Od dvije objavljene kritike pročitao sam jednu, u dnevniku »El Tiempo«. Redatelj i glumac Fabio Rubiano točno je shvatio nakane predstave i njezine vrijednosti. Razgovarao sam o predstavi s nekoliko gostiju festivala i mišljenja su bila podijeljena. Ipak, Rimas Tumina, direktor i redatelj Litavskog nacionalnog dramskog kazališta (koje je svojim predstavama obilježilo početak festivala), pozvao je predstavu u Litvu. Možda bismo i mi mogli naći načina da pozovemo tu rijetku našu koprodukciju u svijetu.

Promišljenost našeg nastupa ne iscrpljuje se samo u kazališnim predstavama. Zagrebačka etno-rock skupina Legen izvest će koncert na otvorenome. Jedan od najpoznatijih hrvatskih konceptualista Braco Dimitrijević (kojega, na žalost, dugo nema u domovini, a u svijetu niže uspjehe) u Nacionalnom muzeju priprema instalaciju, opremajući na svoj način jednu pretkolumbijsku skulpturu. U Teatru Faenza, u kojemu se izvode obje naše predstave, Sandra Vitaljić izlaže svoje kazališne fotografije.

Magelli je u velikoj mjeri otac uspješnoga hrvatskog prodora u svijet, ali majka tog uspjeha je njegova predstava Tri sestre. Ta predstava i u Zagrebu ima uspjeha, ali ovdje je na prošlom festivalu podigla prave furore. O tome se još priča u Bogoti. Ne pamte kada je policija zaustavljala masu od gotovo tisuću ljudi da bez ulaznica uđu na predstavu.

Meksički kritičar Fernando de Ita posvjedočio mi je čudo toga uspjeha. Priča mi kako su, nakon pola sata izvedbe, on, ali i većina gledatelja, skinuli slušalice za prijevod. Nisu im bile potrebne. »Sve što se događalo na sceni, cijela dramska radnja, bila nam je jasna iz glume. Za mene je to bilo čudesno iskustvo«, kaže on. Zamjenica ravnatelja i uskladiteljica programa Adela Donadio objasnila mi je jednostavnim riječima uspjeh te predstave: »Ona je svojom poetičnošću i ljepotom jednostavno ušla u srca Kolumbijaca.«

Teško je dokučiti i objasniti tajnu vezu tako različitih mentaliteta i senzibiliteta, ali s Tri sestre dogodilo se nešto zaista neuobičajeno u međunarodnoj festivalskoj praksi: iz zaista jake konkurencije velikih predstava i autorskih imena s prošloga festivala ona je jedina pozvana i na ovaj. Preporuka kojom se reklamira glasi: »Najbolja predstava s prošlog festivala.« Ona s pet izvedaba zatvara festival, a sjećanje na nju potvrđuje činjenica da su sve ulaznice unaprijed rasprodane.

Ovako promišljen i uspješan nastup ostavit će trag hrvatske kulture na prostorima latinskoameričkog kontinenta, ali i predodžbu o maloj i dalekoj europskoj zemlji, za koju većina jedva da je i znala, koja ima dobro kazalište. To nije samo kulturni nego i politički uspjeh. Uvjeren sam da u nas ima i bit će još dobrih predstava koje mogu univerzalnošću komunikacije biti uspješni hrvatski veleposlanici u svijetu.

O tome bi trebali razmisliti programatori naše kulturne politike prema svijetu. Znam da je lakše ponijeti filmsku traku u kovčegu ili poslati nekoliko sanduka umjetnina i predstaviti se svijetu filmom ili izložbom. Kazalište je zahtjevniji, ali živi kontakt, koji može, opremljen dodatnim sadržajima, dati uvid u naše kulturne domete. To dokazuje slučaj Bogote, dosad najveći naš kazališni uspjeh u svijetu. Katkad je isplativiji kompleksniji i skuplji pothvat od lakšeg i jeftinijeg koji neće ostaviti duboka traga.

Dalibor Foretić