Kad orkestar sudjeluje aktivno

Kad orkestar sudjeluje aktivno

Sto godina Bečkih simfoničara

Jean Sibelius, Prva simfonija u e-molu, op. 39; Ludwig van Beethoven, Treća simfonija u Es-duru, op. 55, Eroica; KD Lisinski, 4. travnja 2000.; ciklus Svijet glazbe KDZ; dirigent, Wolfgang Sawallisch

Orkestar Bečkih simfoničara ove godine obilježava sto godina od svoga prvog koncerta koji su pod nazivom Wiener Concert Verein održali 1900. godine. U tom je razdoblju ansambl postao jednim od legendarnih svjetskih orkestara, a u tom su procesu sudjelovali glazbenici, solisti i brojni veliki dirigenti koji su ga vodili ili samo gostovali. Orkestar je izrastao i oblikovao se u sredini koja je i danas, ali na drugi način, jedna od nekoliko svjetskih referentnih točaka glazbenoga života. Značenju orkestra to je uvijek pridavalo mnogo šire konotacije, a ta je činjenica tijekom godina privlačila najdarovitije glazbenike, koji su u Beču, pa i pred Bečkim simfoničarima, polagali neke od najtežih ispita svojih karijera. Neki kao početnici, neki kao zreli umjetnici, a neki i tijekom dužih razdoblja svoga djelovanja. Za orkestar su svakako bili najvažniji dirigenti, a popis uključuje ljude koji su, baš kao i orkestar, bili ili postali dijelom samog izvora glazbe i njezinih tokova: Bruno Walter, Richard Strauss, Wilhelm Furtwängler, Hans Knappertsbusch, George Szell, Herbert von Karajan, Leonard Bernstein, Lorin Maazel, Zubin Mehta, Carlo Maria Giulini, Genadij Roždestvenski, Claudio Abbado, kao i mnogi drugi, imena su koja govore sama za sebe. Dirigent koji je ravnao zagrebačkim koncertom, odnosno s kojim Bečki simfoničari proslavljaju ovu svečarsku turneju, njihov je počasni dirigent Wolfgang Sawallisch, koji je od 1960. do 1970. bio i njihov šef dirigent. O slavi i čuvenosti orkestra posvjedočila je i puna dvorana Lisinski, a orkestar se predstavio najklasičnijim programom, dvjema simfonijama; Prvom simfonijom Jeana Sibeliusa u e-molu, op. 39, i Trećom simfonijom u Es-duru, op. 55, Eroicom, Ludwiga van Beethovena.

Balans i zvuk

Klasičnost je i riječ kojom možda najtočnije možemo opisati cjelokupnost gostovanja Bečkih simfoničara, a u smislu temeljitosti i smislenosti samog pristupa glazbi iz čega slijedi sve drugo. Posebno su uočljive dvije stvari: izbalansiranost ansambla i kakvoća zvuka. Jasnoća i sigurnost međuodnosa pojedinih grupa instrumenata, a potom i dionica, tvori izrazito homogenu unutarnju konstrukciju orkestra, i ona je temelj pojedinog programa, izvedbe ili interpretacije. A zvuk se odlikuje izgrađenošću, napravljenošću; takvom se strukturom zvuka povećavaju mogućnosti njegova izraza i značenja. Na taj se način određuju raspon i fleksibilnost orkestra odnosno kvaliteta i raznolikost interpretacija. Zagrebačke izvedbe Sibeliusa i Beethovena pokazale su sve mogućnosti Bečkih simfoničara, pa i one koje nismo čuli te večeri. Izvedba Sibeliusa svakako je bila ostvarenija i nadahnutija, pri čemu su koloritski aspekt partiture te dekadentnost i prepuštenost izraza doista bili predstavljeni i iskazani pravom muzičkom gestom i dirigenta i orkestra. Eroica je, s druge strane, zaživjela tek sredinom drugoga stavka, kada se dojam strogosti i reda klasičnoga stila, kojim je bio obilježen početak simfonije, pretvorio u bogat i snažan zvuk zrelog i odlučnog Beethovena. Sawallisch je interpretacije tih simfonija ostvario ponajprije gradacijom u zvuku i izrazu, a ne tek oscilacijama dinamike, agogike ili načina. Time je zadržao kompaktnost i orkestra i djela, oblikujući zvučnu sliku visoke i postojane profiliranosti. Taj njegov način orkestar nije samo slijedio, nego je doista aktivno sudjelovao i u njegovu stvaranju i u provedbi. I to je najljepše i najposebnije iskustvo zagrebačkoga gostovanja orkestra Bečkih simfoničara.

Dodi Komanov