Još jedna srpska istina

Još jedna srpska istina

U povodu zagrebačke premijere filma Nebeska udica Ljubiše Samardžića

Nedavno je hrvatska publika imala prilike nakon duga bunkeriranja vidjeti kultnu seriju Kuda idu divlje svinje s Ljubišom Samardžićem u naslovnoj ulozi, a za to je vrijeme ta istinska zvijezda jugoslavenskog filma već pripremala kovčege za odlazak na jubilarni, pedeseti, filmski festival u Berlinu. Tamo je naime u veljači ove godine prikazan srpski film Nebeska udica kojim je Samardžić u šezdeset i trećoj godini debitirao i kao filmski redatelj. Inače Samardžić je prije tri godine na Berlinskom festivalu prikazao film Ubistvo s predumišljajem — nastao u njegovoj producentskoj kući — i to je bilo dovoljno da Nebeska udica dobije pozivnicu za festival još za vrijeme snimanja. Berlin je oduvijek i bio festival koji je politički obojen i pomalo provokativan pa je film o NATO-ovu bombardiranju Beograda idealna tema za berlinske festivalske šefove. Dakle, priča filma odvija se u Beogradu tijekom nekoliko svibanjskih dana 1999. Sve se vrti oko nastojanja grupe beogradskih mladića da izgrade košarkaško igralište na ruševinama ne bi li tako prkosili bombama koje im padaju na glavu. Glavni je organizator mladić Kaja, koji tako želi i oraspoložiti svoga malog sina koji je prestao govoriti nakon što su počele prve eksplozije. Između ostalih u filmu uloge tumače Milena Dravić, Nikola Kojo, Ana Sofrenović i Nebojša Glogovac.

Srpski Goebbels

Vrlo je rijedak slučaj da se filmovi o stvarnim događajima snimaju dok su ti događaji još zapravo aktualni. Rad na filmu započeo je već u srpnju prošle godine, kada se praktički još dimilo iz nekih srušenih zgrada, što je Samardžić iskoristio kao realističnu scenografiju. Potpisnika ovih redova film Nebeska udica poprilično je iživcirao jer je to proizvod koji se prije svega može i mora opisati kao vrlo jeftina (srpska) propaganda. Kad bih ukratko sublimirao Samardžićev film, to bi otprilike izgledalo ovako: kad je srpska stvar u pitanju, onda su svi Srbi zajedno i na istoj strani! Uostalom, ista atmosfera kakva je vladala u Beogradu u doba bombardiranja NATO snaga — zašto nam se sve to događa, to je necivilizirano, držanje za ruke na mostovima, patetično nošenje meta na odjeći itd. — vlada i u filmu. Samardžića uopće ne zanima zašto je netko odlučio bombardirati jednu — barem što se zemljopisnih pojmova tiče — europsku zemlju, ni jednom jedinom riječju nije spomenuto Kosovo ni ratni događaji u Hrvatskoj i Bosni i film je gotovo potpuno apolitičan. Nemam ništa protiv toga da Samardžić ili bilo tko drugi snima filmove kakve želi — pa tako i intimističke drame o Beogradu i njegovim stanovnicima za vrijeme bombardiranja — no ako se već prihvatio stvarnoga događaja, i još tako svježeg (navodno je čak i priča o Kaji i ekipi koja gradi košarkaško igralište istinita), onda to treba i argumentirano i dokumentirano prikazati. Umjetnička vizija je jedno, a zbilja i činjenice nešto sasvim drugo i Samardžiću bih rado rekao samo ovo: umjetnička sloboda da se stvara što i kako se želi ne znači da njezin kreator pri tome može zanijekati moralnu kategoriju. Naravno, s druge pak strane svatko ima pravo na svoju istinu i svoju viziju svijeta, no takav umjetnik često pripada u okvire nekih znanstvenih, a ne umjetničkih procjenjivanja. Zamislite film o Berlinu 1945. u kojem se građani toga grada odjednom čude jer im na glavu padaju granate! Možda je to gruba usporedba, ali smisao je isti: pa nitko ne tvrdi da je bombardiranje Beograda civiliziran čin niti da su svi Srbi krivi za ne znam što, ali, nešto je valjda tomu prethodilo i nitko nije iz dosade odlučio potrošiti stotine milijuna dolara ne bi li, eto, malo rušili tamo neki grad na Balkanu!

Lepe Beograđanke

Samardžić koristi i neke vrlo doslovne i trivijalne načine ne bi li svijetu otkrio pravo stanje stvari. Tako su u filmu Beograđanke sve redom lijepe, zgodne i elegantne civilizirane Europljanke — što nije neistina, ali u kontekstu filma poprima drukčije značenje — kao kontrast divljaštvu iz zraka od takozvanog demokratskog i liberalnog zapadnog svijeta. Stanari zgrade oko koje se sve u filmu vrti gotovo se ne podnose: svatko se svađa sa svakim i zbog svega, no kada košarkaško igralište počne dobivati oblik, svađe prestaju i svi se zajedno trude oko zajedničke stvari. Kajin mali sin zanijemio je nakon prvih bombardiranja, a jedna od glavnih glumica — vrlo atraktivna Katarina Žutić koja tumači fuficu Žozi — dobiva živčani slom u skloništu zbog silnih eksplozija. Ma zamisli! Zaista ne bih htio zvučati poput nekog politikantskog činovničića, ali koliko je djece imalo trauma u Dubrovniku, Zadru, Šibeniku, zanijemilo zauvijek u Sarajevu ili na Kosovu, a da o pokolju u Vukovaru i Srebrenici i ne govorim. Naravno, to Samardžića i autora scenarija Đ orđa Milosavljevića ne zanima: njima ne pada na pamet snimiti nekakav simboličan film o strahotama rata, antiratni protest protiv ubijanja ili nedajbože osudu vlastitog okrvavljenog režima (ono malo verbalnih protesta i otrovnih strelica tijekom filma priče su za malu djecu te naivne i tupave inozemne medije). Oni rade film o sebi, svojem povrijeđenom ponosu, svojim patnjama i svojoj djeci jer ih tek sada stvarno boli, a vlastiti egoizam, nehumanost i nacionalističko sljepilo ne dopušta im da se pozabave svim onim ubijenim, izmučenim, silovanim, osakaćenim i dozlaboga poniženim ljudima s druge strane istine. Ne pada mi na pamet tvrditi da su Samardžić, Milosavljević ili bilo tko iz glumačke ekipe krivi za bilo što niti da su sretni zbog svega što se dogodilo na ovim prostorima, ali ako su autori stvarno željeli napraviti film o besmislu rata i stradanjima ljudi, onda su imali materijala koliko su god htjeli, ali vukovarske i srebreničke eksplozije nisu remetile beogradski dnevni ritam — u koji su se fino uklopili i Mladić, Šljivančanin, Martić i ostali krvnici te novopečeni Samardžićevi sugrađani — pa samim time nisu ni bitne. Košarka kao metafora nije naravno slučajna i poruka je vrlo jasna: mi Srbi smo svjetski prvaci, a ti nas svijete bombardiraš! A na kraju Kaja — koji je i sam darovit košarkaš i dok je on igrao u Partizanu Saša Đ orđević je sjedio na klupi — pogiba usred igrališta. Tako Samardžić na jeftin i banalan način koristi jedini srpski izvozni proizvod prepoznatljiv u svijetu (izuzmemo li ratovanja) kako bi svima objasnio opću zabludu. A kao da to nije bilo dovoljno, na kraju filma imamo prilike vidjeti Rebraču, Đ orđevića i Bodirogu kako u slow motionu pod vodstvom trenera Željka Obradovića, u blistavo čistim i bijelim dresovima na kojima piše Jugoslavija, igraju na jedan koš na tom istom, sklepanom igralištu. Svašta! Čovjek ima osjećaj da gleda neku morbidnu reklamu za Ariel! Ima tu još dosta besmislica koje iritiraju i zbilja me zanima reakcija hrvatske javnosti i medija.

Osmeh a la Ljubiša

Inače, bilo je vrlo zanimljivo na tiskovnoj konferenciji filma Nebeska udica u Berlinu koja je uslijedila nakon službene projekcije. Ljubiša Samardžić bio je toliko zadovoljan samim sobom da mu osmijeh nije silazio s lica tijekom cijeloga razgovora s novinarima. I dok su predstavnici srpskih medija imali samo lijepe riječi o filmu, strani su novinari bili malo žešći i provokativniji. Tako na pitanje nije li snimio čisti propagandni film Ljubiša je odgovorio da ne živi od politike, nego ga zanimaju samo nečija sreća i ljubav, a na pitanje da li bi snimio film o patnjama albanskog naroda na Kosovu odgovorio je da on ne živi na Kosovu i da nije upoznat s problemima tamošnjeg stanovništva! Čitava poruka njegova filma vrlo je jasna: Beograd je bez razloga potpuno necivilizirano bombardiran i točka. Kako, zašto, tko je kriv, pitanja su koja Samardžića ne zanimaju, dapače. Sam je izjavio da je to za njega vrlo intiman film o jadu i bijedi njegovih sunarodnjaka, ali i vrlo osoban, jer se njegovu sinu koji je bolovao od leukemije — i koji se neko vrijeme liječio i u Zagrebu — bolest vratila i zbog bombardiranja Beograda. Za svoj film vrlo patetično izjavljuje da ga je bilo moguće snimiti samo na srpskom jeziku — što podsvjesno-ironično vjerojatno i jest točno — a u istom tonu nastavlja da mu je namjera svijet obavijestiti o istini svojim filmom. Ah, istino, crno ti se piše! A da sve ovo nisu samo naklapanja bijesna i subjektivna hrvatskog novinara, najbolje potvrđuje izjava njemačkoga ministra kulture Michaela Naumanna, koji je nakon svečane premijere u Berlinu na televizijskoj postaji RTL izjavio da je Samardžićev film čista srpska propaganda i da ga to neodoljivo podsjeća na filmove bivše Istočne Njemačke koja je taj medij koristila u vlastite političke svrhe. Zaista vrlo jasna i izravna poruka od inače vrlo suzdržanih i diplomatski uškopljenih ministara i političara. Ljubiša Samardžić, inače meni osobno vrlo simpatičan i šarmantan čovjek i sjajan glumac, koji je uistinu obilježio jugoslavensku kinematografiju, potpuno se kompromitirao svojim filmom i kao čovjek i kao umjetnik.

Stjepan Hundić