Gušenje kritike urbicida

Gušenje kritike urbicida

»Čovjek i prostor«, mjesečnik Udruženja hrvatskih arhitekata, godina XLVI, br. 11-12/99.

Novi milenijski broj mjesečnika Udruženja hrvatskih arhitekata »Čovjek i prostor« uzdigao je mnogo prašine. To je posljednji broj koji je uredila redakcija u kojoj su bili Krešimir Rogina, Zvonko Maković, Krešimir Galović, Toni Bešlić i Ivan Mucko, a glavni i odgovorni urednik bio je Vinko Penezić. Naime, ta je redakcija odlukom Nenada Fabijanića i Predsjedništva UHA-e jednostavno smijenjena bez obrazloženja, usmenom predajom i to prije isteka mandata. Profesor Fabijanić, predsjednik UHA-e, brat priznatoga hrvatskog fotografa Damira Fabijanića, šef Katedre za projektiranje na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, poznat je javnosti kao autor restauracije Medvedgrada i Banskih dvora te nekoliko interijera i grobnica. Bavi se scenografijom na televiziji i u kazalištu, a nemalo je sablaznio svoje kolege projektom dovršetka interijera Kovačićeva Sv. Blaža u Zagrebu, kada je u crkvu htio ugurati prezervativske svjetiljke (sic) poput onih u Ban Caféu na Jelačić placu.

Otkud potječu sukobi unutar arhitektonskog ceha? Nije li temelj svih današnjih nesreća upravo poltronizam nekih dužnosnika kojima ništa nije strano kada je riječ o vlastitim interesima ili interesima bliskih suradnika? Biti suncokret nekim osobama nije problem, bez obzira na činjenice koje su nepobitne. Unutar gradskih struktura, koje će se vrlo skoro promijeniti, rade ljudi koji bez imalo srama zagađuju okolicu svojim prioritetnim nacionalnim projektima na koje se uzaludno troši novac i za koje se zna da nikada neće biti realizirani, a svaku opasku i kritiku proglašavaju antidržavnom i gotovo da je inkriminiraju. Tako se su dodvornička gospoda Dakić i Lončarić, koji su mnogo puta apostrofirani kao krivci za zagrebačku fušarhitekturu, uspjeli zadržati na svojim pozicijama sve do danas. Više nego neracionalna rješenja, kojima se Zagrepčani još ne mogu načuditi, prevladala su ona prikladnija situaciji u kojoj živimo. Na kraju krajeva, zašto se nitko, ama baš nitko, ne usudi danas reći, da se činilo sve, ama baš sve, kako na Pantovčaku ne bi letjele pepeljare?

Gotovo pola stoljeća star časopis ukazivao je u posljednje vrijeme na velike nepravilnosti u reurbanizaciji (čitaj: urbocidu) Zagreba i drugih dijelova Hrvatske stavljajući u prvi plan nepobitne činjenice, koje su najčešće dezavuirali neodgovorni ljudi u struci, arhitektonski poltronaši. Pogotovo su takvi tekstovi uzburkavali javnost otkad je uvedena rubrika Komisija za prelijepo 1998. godine, u kojoj su obrađivane pogreške tipa tajkunara, Cvjetnog trga, Maksimira, Vrbika i druge. I ona je, naime, dekretom ukinuta. Bez obzira na sve, red je da se progovori i o sadržaju najnovijega broja ponajboljeg strukovnog časopisa u zemlji, koji je pao u drugi plan. Milenijski broj započinje rekapitulacijom prošlostoljetne hrvatske arhitekture Tomislava Premerla. U anketi među arhitektima i povjesničarima umjetnosti za najarhitekta bio je izabran Viktor Kovačić, a za najrealizaciju Nacionalna i sveučilišna biblioteka Rudolfa Lubynskog na Marulićevu trgu u Zagrebu, koja je sama po sebi spomenik velikom pjesniku.

U goste ČIP-u često dolaze priznata svjetska imena pa je tako u ovom broju razmišljanja o arhitekturi budućnosti i svojem projektu novog berlinskog Reichstaga iznio Sir Norman Foster. Nigel Whiteley, teoretičar dizajna, česti zagrebački posjetitelj, piše o običnoj spajalici kao neopjevanoj heroini svakodnevice.

ČIP nadalje donosi vijesti iz arhitektonskoga svijeta, intervju s Helmutom Richterom u povodu njegovih predavanja u Zagrebu, osvrte na urbanizam stare Trešnjevke, koja nepovratno iščezava, i japanske uspjehe Penezića i Rogine.

Velik dio ČIP-a posvećen je Europanu, međunarodnoj organizaciji za afirmaciju mlađih arhitekata i projekte natječaja na temu povezivanja problema grada i stanovanja u Vukovaru i Rovinju koje je proveo Europan 5. Uz analize milenijskih projekata u Edinburghu (Dynamic Earth) i Leicesteru (National Space Science Centre) ČIP prikazuje urbanističke studije Tihomira Jukića i Jesenka Horvata o potezu zagrebačkih naselja od Folnegovićeva do Savice.

U ČIP-u se još može pročitati veliki razgovor sa slovenskim arhitektom Peterom Gabrielčičem, s osvrtom na njegovu izložbu u Karlovcu te in memoriam velikom splitskom urbanistu Berislavu Kalogjeri, a i raspis natječaja s kraja prošle godine za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja Trga domovinske zahvalnosti sa spomen-obilježjem. Pitajte Zagrepčane gdje je to... O ocjenjivačkom sudu samo toliko da se u njemu našla krema destrukcije Zagreba.

Imamo, dakle, milenijski ČIP koji je ostao bez uređivačkog odbora. Stara je redakcija u rubrici Posljednja vijest u sedam točaka kronološki izvijestila javnost o zbivanjima u UHA-i. Jesu li sukob generacija i poznati hrvatski jal od presudna značenja za razračunavanja unutar strukovne udruge arhitekata, a na račun arhitekture kao takve ili je to pitanje osobnog animoziteta profesora Fabijanića prema uspješnim kolegama? Ako su i u arhitekata, a vjerojatno jesu, prevladali privatni interesi, a ne struka, onda je stvarno doba da se zapitamo kamo smjera hrvatska arhitektura u novom stoljeću?

U svom tekstu Sir Foster kaže: »Ne postoje tehničke prepreke koje sprječavaju ostvarenje takve arhitekture, već samo one koje se odnose na političku volju.« Čini se, političkih prepreka ne nedostaje i u slučaju ovog časopisa. A komu sve to treba?

Marko Kružić