Grozote kontejnerskoga urbanizma

Grozote kontejnerskoga urbanizma

Aglomeracija Novoga Zagreba poslužila je Peteru Blakeu kao paradigma globalne krize u arhitekturi

Rezimirajući dosege urbanističkog planiranja u Hrvatskoj posljednjih desetljeća jasno se razabiru osnovni pravci i ideje koje su rukovodile ovom djelatnošću. U početku četrdesetpetogodišnjeg raspona koji pokriva vrijeme od rata do tranzicije (a poslije i novoga rata, dakle posljednje razdoblje između dva rata) afirmiran je funkcionalističko-kvantifikacijski urbanizam. Planiranje primarno rješava pitanja intenzivne industrijalizacije i uvođenja novih tehnologija te velikih promjena u rasporedu i strukturi stanovništva.

Prvo poslijeratno razdoblje obilježeno je rigidnim oblikovanjem arhitekture i novih naselja. Usvojeni su jednostavni metodološki obrasci planiranja kojima su linearni grafikoni pretpostavljenoga rasta pretvarani u prostorne strukture. Planiranje je lišeno svih elemenata i postupaka koji nemaju neposredno funkcionalno opravdanje. To se relativno kratko razdoblje primarno vezalo uz teorijske i oblikovne postavke funkcionalizma tridesetih. Promjenom rubnih uvjeta dolazi do brze promjene modela i nagla prodora različitih figurativnih obrazaca, čije ćemo učinke poslije analizirati. Šezdesete će godine obilježiti oblikovanje zasnovano na apstrakciji. U sedamdesetima se oblikovni izraz oslobađa dotadašnjih stega te počinje eksperimentirati s proizvoljnim geometrijskim oblicima koji zamjenjuju rigorozne ortogonalne obrasce. Time je stvorena podloga za proboj doslovne figuracije, koja će u osamdesetim godinama i razdoblju postmoderne biti proklamirana kao konačno spasenje arhitekture. Zanimljivo je da su najvulgarniji recidivi doslovne figuracije vrlo intenzivno reagirali s društvenim anomalijama tranzicijskog razdoblja. Tako se Hrvatska u devedesetim godinama može pohvaliti pravim zlatnim dobom toga oblikovnog pristupa, koji je u drugim civiliziranim zemljama davno prepušten zaboravu.

Različiti su razlozi koji su doveli do procvata oblikovanja zasnovana na proizvoljnim geometrijskim igrama. Šezdesete su godine u globalnim razmjerima donijele neviđene promjene na svim poljima. U doba kojim vladaju Jimmy Hendrix i Barbarella arhitektura i urbanizam nisu više mogli zadovoljavati publiku funkcionalističkim shemama, nužno su morali proširiti mogućnosti vlastitog izričaja i tako se prilagoditi novim dominantnim trendovima. Procvat nove arhitekture u sedamdesetima obilježen je oprečnim dometima. S pozitivne strane tu su brojne ikone modernoga doba koje će bitno obilježiti predodžbu kraja stoljeća. S druge su pak strane arhitektura i pogotovo urbanizam producirali najgore materijalne dokaze otuđenja i krize suvremenoga društva.

Strancima građevina desetljeća

Centar Pompidou građen 1972-1977. zasigurno je paradigma razdoblja. U srcu srednjovjekovnoga Pariza izgrađena je gotovo šokantno avangardna građevina. Šok upotpunjuje činjenica da Francuska, koja se s pravom uvrštava među nacije koje određuju bit europske kulture, povjerava izvedbu takve građevine desetljeća arhitektonskom tandemu koji čine Talijan i Englez. U tom se činu prepoznaje grandioznost francuske kulture. Na isti se način, ali s radikalno suprotnim predznacima, u cijelom postupku provedbe natječaja za Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu vrlo precizno očitavaju dometi suvremene hrvatske kulture. Centar Pompidou s jedne se strane zasniva na avangardnom konceptu otvorenosti, promjenjivosti i nestabilnosti prostorne strukture. S druge pak strane ta se zgrada vrlo precizno pridržava osnovnih odrednica urbanog i sadržajnog konteksta. Postavom, visinom i odnosom prema urbanoj okolini Piano i Rogers pokazali su da u cijelosti razumiju i uvažavaju vrijednosni sustav u koji se njihovo djelo ugrađuje. Osnovna arhitektonska tema Beaubourga spektakularan je vanjski niz pomičnih stuba. Ta se tema može shvatiti i kao interpretacija klasične matrice muzeja galerije kao neprekinute enfilade dobro proporcioniranih prostorija u kojima se izlažu umjetnine. U slučaju Beaubourga klasična je tema izvrnuta tako da izlaganom umjetninom zapravo postaje neponovljiva struktura Pariza, čiji se slojeviti mozaik postupno upotpunjuje tijekom uspona. Tako ta kuća, naizgled radikalno avangardna i potpuno nepovijesna, naposljetku pokazuje da ipak ima osobitu vezu s tipološkim predlošcima francuske tradicije lijepih umjetnosti.

Nehumani ambijenti

Istodobno je Hrvatska, koja u to vrijeme pripada duhovnom ozračju socijalističkog lagera, producirala arhitekturu koja se nalazi na radikalno suprotnoj strani vrijednosne ljestvice. Aglomeracija Novoga Zagreba poslužila je Peteru Blakeu kao paradigma globalne krize u arhitekturi. Šezdesete su godine donijele, nakon dugotrajne poslijeratne oskudice, dotad neviđen porast standarda. Ustaljena funkcionalistička praksa sa šturim oblikovnim repertoarom nije udovoljavala novim zahtjevima vremena. Beskonačna ponavljanja uvijek istih jednostavnih uzoraka u planera su, a jednako tako i u publike, stvorila nelagodu i svijest o potrebi stvaranja sadržajnijeg okoliša. U takvim okolnostima počinje potraga za novim urbanizmom i novom arhitekturom, primjerenima okolini koja ponovno žudi za značenjima koja nadilaze svakodnevne nužnosti. Iznimni gospodarski uvjeti i građevinski procvat koji je uslijedio donose i pravu eksploziju različitih oblikovnih repertoara. Novim urbanizmom dominira proizvoljna apstrakcija. Nakon suzdržanih, racionalističkih prostornih struktura koje su obilježile prva nova naselja urbanizam postupno gubi samokontrolu. Razvoj i domete toga pristupa najlakše je pratiti u Zagrebu, gdje je izgrađeni fond najveći. Tako nakon jednostavne matrice Trnskog i Zapruđa, u kojima se jednom provjerena stambena tipologija dosljedno ponavlja, slijedi Utrina u kojoj uočavamo pompoznu igru horizontalnih i vertikalnih volumena. Tada se javljaju i prve sustavne kritike novog urbanizma, koje se uglavnom svode na priču o nehumanim ambijentima s kojima se njihovi stanovnici ne mogu i ne žele poistovjetiti. Želeći ispraviti pogreške prethodnika nove se generacije posvećuju istraživanju novih oblikovnih matrica. Zadivljujuća je upornost kojom su se nove i nove generacije planera dominantno bavile oblikovnim elementom planiranja, tražeći u njemu rješenje za stvaranje kvalitetnog okoliša, a istodobno potpuno ispuštajući iz vida sve druge utjecaje koji tvore kompleksnu strukturu grada. Budući da su varijacije ortogonalnih matrica bile gotovo u potpunosti iscrpljene, počinju eksperimenti s nepravilnom geometrijom. Mislilo se naime da će novi geometrijski uzorci primijenjeni na, u načelu iste, građevinske jedinice uspješno stvoriti ambijentalne kvalitete karakteristične za spontano formirane nepravilne povijesne urbane strukture. Ta nam je doktrina podarila tvorevine tipa Dugava, Španskog te naposljetku Borovja. Kompleksna urbana struktura supstituirana je trivijalnim oblikovnim igrama kojima je jedino postignuto otežano snalaženje u prostoru. No najteži destruktivni učinci te planerske zablude uočavaju se istom u analizi njezinih dometa u manjim gradovima. Potkraj sedamdesetih i na početku osamdesetih gotovo svaki hrvatski grad biva ukrašen novim simbolima: robnom kućom i neboderom, a oni ekonomski jači dobivaju i čitava nova naselja. U tim malim, ali dotada sustavno urbano strukturiranim, građanskim sredinama nova oblikovna praksa djeluje razorno poput bombe, nerijetko potpuno mijenjajući sliku i identitet grada. Uravnotežena slika grada, koja je temeljem identiteta kako njegovih stanovnika tako i cijelog područja, preko noći nestaje pregažena ambicijama nedarovitih i neukih urbanističkih i arhitektonskih epigona.

Zaštita gradske fizionomije

Zanimljivo je prisjetiti se da je neprimjerenost te nove prakse vrlo brzo uočena. Već početkom osamdesetih u generalnom planu Zagreba formuliraju se ideje gradskog područja kao polimorfnoga povijesnog prostora, gdje treba čuvati razlikovnost pojedinih njegovih dijelova. Doslovni navod glasi: »Nisu Trešnjevka, Vrapče, Podsused, Tuškanac, Dubrava... samo imena teritorijalnih zajednica; to su prije svega prostori s vlastitom fizionomijom, koji se prema drugim područjima odnose kao prostori razlike.« Ispravnost tih osnovnih postavki s vremenom je u cijelosti potvrđena. Deklarativnu odluku za grad i njegove autentične ambijente trebala je slijediti definicija planskog instrumentarija koji će osigurati zaštitu posebnosti gradskih dijelova, kao i mogućnosti njezine dogradnje. Nažalost ni tada, a ni kasnije, nije bilo snage (ili volje, ili hrabrosti, ili interesa) da se taj instrumentarij definira te na odgovarajući način implementira kao mehanizam zaštite gradske fizionomije. Činjenica je da posebnost područja leži u interakciji različitih elemenata njegove strukture: geometrijske matrice koja opisuje veličinu i oblik građevnih čestica; matrica, struktura i detalja javnog prostora; te na koncu arhitekture kao konačne fizičke činjenice u tvorbi grada. Jasno je naime da je vrijednost grada ponajprije rezultat učinaka njegove arhitekture. U postojećim gradskim područjima trebalo je provesti temeljitu analizu karakterističnih obrazaca lokalne arhitekture, analizu koja bi odredila raspone lokalne tipologije. Obnova tipologije trebala je postati osnovnim predloškom planiranja koje je kao svoj osnovni cilj proklamiralo očuvanje grada.

Pravilno definirana tipologija ostavlja mnogo prostora za posebnosti autorskih pristupa, a time i tvorbu autentične arhitekture. Određivanje tipologije zapravo je i jedini planski instrument koji jamči očuvanje bitnih karakteristika područja te istodobno omogućuje stvaranje vremenu primjerene arhitekture. Tipologija može otvoriti put k arhitekturi. Najviši dometi hrvatske arhitekture dvadesetog stoljeća, ostvareni tridesetih i četrdesetih godina, temeljili su se upravo na specifičnim interakcijama lokalnog, odnosno tradicijskog, i globalnog, odnosno suvremenog.

Ideja tvoraca generalnog plana Zagreba o »razvoju grada kroz dovršavanje postojećih struktura i korištenje unutarnjih prostornih rezervi«, u ranim osamdesetima, značila je velik napredak u odnosu na dotadašnju dominantnu doktrinu. Nedostatak preciznih planerskih mehanizama doveo je nažalost do parcijalne provedbe koncepta koja je u posljednjem desetljeću prerasla u gotovo metafizički voluntarizam. Novi elementi u strukturi projektirani su isključivo kao kontejneri najvećeg volumena, pri čemu se neizbježno pojavljuje golem i nerješiv problem nekompatibilnosti struktura. U postojeće matrice ugrađuju su novi dijelovi koji višestruko premašuju njihove najveće kapacitete. Rezultati se danas mogu vidjeti i analizirati širom Zagreba, od Dubrave do Trešnjevke. Struktura većine rubnih gradskih četvrti danas je potpuno promijenjena i neprepoznatljiva. Istodobno su naselja Novog Zagreba, tako odiozna u svojim počecima, spontano generirala elemente identiteta. Sociološke analize pokazivale su da je najveći problem novih aglomeracija u nedostatku identiteta, odnosno problematičnoj prilagodbi stanovništava na nove prostorne strukture. No nakon tridesetak godina, odnosno stasanja nove generacije, rođene i odrasle u toj potpuno novoj okolini, stvoren je specifičan fluid između stanovnika i područja. Zanimljivo je da se identitet područja ne mora vezati uz tradicionalne urbane elemente ulica i trgova. Taj fenomen najzornije su opisali Pips Chips & Videoclips stihom: »Malena, upamti to, na našem semaforu nikad nije bilo zeleno.«

Zanimljivo je da se teze o dovršavanju grada danas recikliraju pod nazivom nove urbane strategije. Posebno zabrinjava činjenica da se, na isti način na koji se to dogodilo i prije dvadesetak godina, zagrebački urbani virus nezaustavljivo širi Hrvatskom. Pustoš koju voljni urbanizam maksimalnog kontejnera ostavlja u manjim hrvatskim gradovima grozotom bitno nadvisuje čak i svoje zagrebačke uzore.

Ivan Mucko