Gorčina života

Gorčina života

La La La Human Steps, Salt, koreografija Édouard Lock, Ljubljana, Cankarjev dom, 14. i 15. travnja

Ono što prvo upada u oči, u očekivanju početka predstave i pri listanju jednostavnoga crno-bijelog programa jest broj angažiranih ljudi i producenata. Uz devet plesača i tri glazbenika koji nastupaju te naravno autore glazbe, scene i kostima, produkcijsku ekipu i slično, tu je navedeno sedam kazališta — koproducenata (iz Japana, Kanade, Francuske, Nizozemske, Belgije, Njemačke), pa onda još nekoliko važnih potpora i mnogo zahvala; pa onda četiri agenta za koordinaciju gostovanja — koji u biti pokrivaju čitav svijet... (Turneja traje dvije godine!) Dakle Édouardu Locku se kao organizatoru i umjetničkom voditelju kompanije ne može osporiti iznimna sposobnost, a nakon odgledane predstave moramo potvrditi i »šok Édouarda Locka«, odnosno začudnost njegovih predstava.

Naslov je predstave, praizvedene 1998. u Saitama Arts Theater u Japanu, Salt. Prevedena je kao Sol, no možda bi bilo bolje kao Gorko ili Gorka sol. Kako je u više navrata zvučna kulisa žamor i zveckanje pribora i tanjura, a na sceni se izmjenjuju najčešće dueti, ali u svakom slučaju razni oblici jasnih međuljudskih odnosa, postoji konotacija gorčine soli kojom jedni drugima začinjamo prisutnost na ovom zajedničkom planetu.

Lockova trupa La La La Human Steps djeluje na svjetskoj sceni već dvadeset godina i za to vrijeme izborila se za status »radikalno drukčijih«. Epitet »najbrži ples na svijetu« na plakatima grupe zvuči komercijalizirano, ali plesači stvarno tako brzo i čisto heklaju pokrete, vladaju takvom prštavom i nadziranom energijom da se na trenutke uistinu zavrti u glavi. U predstavi Salt plesačice su još na špicama, čime dobivaju na brzini okreta i klizanja kroz prostor. Ono što je najvažnije jest činjenica da je ta vrhunska tehnika samo — sredstvo, a ne cilj. Koreografa zanima smjer i putovi pokreta kojim se plesači kreću i koji su »jednako realni kao i njihove kosti ili misli«; on istražuje pokret kao rezultat podsvjesne reakcije pojedinca u uvijek novim odnosima koji mu se zbivaju.

Predstava je u crno-bijelom. Tamna scena nikada nije do kraja osvijetljena. Bijeli snopovi svjetla režu mrak dajući nakratko na uporabu sjajan ali uzak i omeđen, prostor plesačicama i njihovim partnerima. Oni dolaze iz mraka plešući i u sjeni i na svjetlu. Svi su u crnom. Djevojkama bjelasaju gole ruke i noge, a žive kose pojačavaju trzaje i zamahe glave. Špicama su produljene, uzdignute od poda. Na njihovoj snazi i krhkosti i počiva čitavo scensko događanje. (Muškarci su, u smislu tehnike, više potpora, nego solisti, iako ima i odličnih dijelova ispada samo muške plesačke energije.) Započeti dugi, klasični, mekani gestovi se lome, ruke mašu. Lirski ili strastveni pas de deuxi prelaze u histeriju, manipulaciju, borbu, raspadaju se. Svatko dolazi sa svoje strane i sam odlazi na neku drugu. I to se u varijacijama mnogo puta ponavlja.

Glazba je kombinacija snimke i živog izvođenja. Na sceni, negdje iz polumraka naizmjence ili zajednički javljaju se klavir, čelo i električna gitara.

Uza sve to postoji još jedna bitna dimenzija Lockove predstave, a to je, također u njegovoj režiji, film. Projekcije na velikim okruglim platnima (koja se pojavljuju na nekoliko različitih mjesta) više puta prekidaju ples. Početna je ozvučena projekcija poput kugle koja juri prema nama (publici) i udara; u pravilnom pulsiranju ona se čini početkom, izlaskom van, na svjetlo. Sljedeća tema filma je lice tek rođena djeteta. Dojmljivo i čudno, daleko i ozbiljno doimlje se to uvećano oko koje je tek nedavno progledalo. Treća tema koja se pojavljuje jest priča za sebe (ali opet u odnosu s projekcijom djeteta na drugom platnu). To je ujedno i uopće jedini dio predstave u boji: lice drogirane mlade djevojke koja se polagano gubi. U potpunom kontrastu od sjena, silueta i likova koji se u ludom tempu upinju na sceni.

Posljednja, dvostruka projekcija one pulsirajuće kugle sada se čini kao završno odbrojavanje. Vraćanje u mrak i tišina.

I na kraju, zgodan podatak zagrebačkoj plesnoj publici: Ljubljančani koji su gledali Salt prvu večer, u petak, u subotu su mogli otići u njihovo veliko Gledališče i vidjeti premijeru Joosova Zelenog stola i Clugova Bachelorette, posvećenu nedavno preminuloj Piji Mlakar.

Maja Đurinović