Gledati zatvorenih očiju

Gledati zatvorenih očiju

James Goldman, Zima jednog lava, redatelj Joško Juvančić, Dramsko kazalište Gavella, premijera 7. travnja 2000.

Da je Shakespeare suvremen i da i danas ima što reći, hodali scenom njegovi likovi u trapericama ili pak u više-manje povijesnim kostimima, činjenica je. Ipak, Shakespeare je ostao ili, još bolje, slijedom stoljeća postao, ipak prevelika veličina, potaknuta generalizacijama široke publike i dubokim analizama profesora. I jedna i druga strana medalje, spojena s imanentnim stilom koji riječima pridaje značenja koja te riječi ne dostižu, pogubna je za široku popularnost malo jeftinijeg, ali privlačnijeg i svakodnevnijeg tipa.

Iako se retorika mijenja, oviseći izravno o promjenama stilova i načina tumačenja svijeta, unekoliko se razumije da i danas, kao i prije stoljeća, dva, tri ili osam, nijedna napomena o odnosima vlasti, humanosti i vrijednosti nije baš mnogo drukčija od današnje. S jedne strane Adam i Eva, a s druge čuvena pouka da je bit vlasti — jedino i samo — ostati na vlasti. Kako god zvijezde prognozirale i ma kako bila raspoređena naklonost sfera.

Dominacija, vladarska ili spolna, po nekima je čak i osnovna pokretačka snaga svijeta i o tome je i Shakespeare imao što reći. Ipak, za razliku od mogućih dvojbi oko suvremenog iščitavanja povijesnih Shakespeareovih komada, Zima jednog lava Jamesa Goldmana suvremen je tekst koji je povijesna drama engleske provenijencije, pa stoga postavljanje na scenu ne nosi toliko problema. Ili je to tek bila naivna zabluda prije premijere u Dramskom kazalištu Gavella.

Obiteljsko božićno okupljanje sinova i žena Henryja II. negdje pri kraju 12. stoljeća ne zvuči kao idealna tema za cjelovečernju predstavu, no spomenuti sa sinovima ima takav odnos da samo čeka kojem će od njih reći »Zar i ti, sine, Richarde, Johne ili Geoffrey?« Na ljubavnici, francuskoj princezi Alais, on trenira mladost duha, laskanje i autoritet, no savršenstvo odnosa postiže sa ženom Eleanor, koju, usput rečeno, iz tamnice pušta samo za blagdane. Ni patricidni porivi ni bračna nevjera nisu ništa manje zanimljivi, no Zima jednog lava ipak počiva na razumijevanju i blagosti unutar braka, baš onako kako to rade Martha i George u Albeejevu Tko se boji Virginije Woolf.

Najjednostavnije rečeno, to je drama dva lika, od kojih svaki ima upravo onoliko ljubavi i mržnje da ruka s bodežom zadrhti, a poljubac nikad nije toliko strastven da bi se zaboravio oprez. Umjesto šekspirovskih stihovanih replika i prevelikih metafora, Goldmanovi likovi govore na moderan, ništa manje lijep način, dok ukras njihovih replika dva, tri, pa i više puta preokrenutih značenja, čini upravo nerazmjer konteksta.

Između tri Henryjeva sina, proračunati i beskrupulozni Geoffrey Roberta Ugrine po izražajnosti je blizak Richardu Filipa Šovagovića, i to je pomalo razočaravajuće iznenađenje, iako je urođeno medvjeđe namčorasto držanje solidno iskoristio u liku Lavljeg Srca, koji je zapravo homoerotično janje. Tako je, ne samo zbog funkcionalnih zadatosti i mogućnosti karikiranja, najzanimljiviji John Rakana Rushaidata, najjednostavniji od pretendenata na krunu. Ujedno je i jedini čije je kretanje pozornicom iole zanimljivo, ne samo zbog Rushaidatova, barem dosadašnjim ulogama pokazanog i ne uvijek odgovarajućeg, staccato pristupa.

O osviještenosti dramskoga teksta, i replikama koje se nadovezuju na rečenicu prije, Bojani Gregorić, ljubovci Alais, neke će se stvari tek otkriti, ali ona još ostaje ukrasom gotovo svake predstave. Za naslovnoga Henryja Dragana Despota treba se samo prisjetiti da njemu jednostavno ne treba davati uloge sa slavnim filmskim predloškom, iako je baš zbog toga zanimljivo njegovo susprezanje energije, ali ne i glasovnih ekscesa, koji su i njegov zaštitni znak. Ipak, i ne samo zbog punoće odnosa njihovih likova unutar dramske strukture, najbolje su se u Lavu u zimi snašli kraljevski par Helena Buljan kao Eleanor i Despotov Henry. Čini se da njima najbolje odgovara redatelj, koji je najodgovorniji za sve dosad navedeno.

Režija Joška Juvančića nepromjenjiva je konstanta koja je u Zimi jednog lava odlučila zadržati barem kraljevsku pozu, kad nominalnu svečanost kraljevskoga Božića ionako ruši vlasti gladna retorika. Umjesto likova, scenom se kreće — scenografija, u kojoj jednostavnom metaforom o nebrojenim izgovorenim ili tek naslućenim savezima ipak ograničena broja likova tri polovice cilindra traže svoj par. Nažalost, kombinacije tri elementa, uzdužnih presjeka, lako su i brzo potrošna roba. Očito je da Miljenko Sekulić nije mislio, radeći scenografiju za Zimu jednog lava, kako ambijentalno scensko podsjećanje na unutrašnjost dvorca ipak nije jedini posao scenografa. Invencija kretanja scene umjesto likova mogla bi se objasniti izrazitim verbalnom materijalom, ali je slijedom svega redatelj i taj najosnovniji, u ovom slučaju vrlo vrijedan, dramski potencijal uspio ne realizirati. Ima li kriterija u publici, Goldmanov je tekst postao davež koji izmami tu i tamo poneki jedva čujni smiješak.

Eksplozivan tekst Zime jednog lava većinom nije propušten u predstavu, pa ni u Gavellu. Umjesto filmskokritičarskog »gledati ako se baš mora« treba reći »gledati zatvorenih očiju«. No, uvijek ima i drugih načina: alkohol, walkman, umor...

Igor Ružić