Finese humora i ironije

Antonio Skármeta, Pjesnikova svadba (La boda del poeta), Areté, Madrid, 1999.

Odmah po izlasku roman je u Madridu proglašen knjigom mjeseca, a u proteklih je šest mjeseci bestseler u zemljama Latinske Amerike.

Antonio Skármeta poznati je čileanski pisac podrijetlom s otoka Brača. Rođen je 1940. u Antofagasti. Jedan je od najistaknutijih suvremenih pisaca Južne Amerike. Filmski je scenarist i redatelj, esejist, predavač (na sveučilištima u Čileu i Sjedinjenim državama) hispanoameričke književnosti, televizijski je autor...

Skármeta je autor dvanaest proznih djela (zbirke kratkih priča, romani), brojnih eseja o čileanskoj i hispanoameričkoj književnosti.

Amblematični je pisac šezdesetih i sedamdesetih godina, kad postiže velik uspjeh kratkim pričama (zbirke Gol na krovu, Entuzijazam, Biciklist sa San Cristóbala...) postavši važnim predstavnikom novog književnog pravca, tzv. postbooma — nakon Rulfa, Marqueza, Onetija, Cortázara... okreće se realističnijoj književnosti.

Antonio Skármeta stekao je svjetsku slavu romanom Nerudin pismonoša/Žarka strpljivost prema kojem je i snimljen film Poštar (režija: M. Radfordt; glavne uloge Massimo Troisi i Philippe Noiret). Film je 1996. bio nominiran za četiri Oscara, a u nekoliko je navrata vrlo uspješno prikazivan i u hrvatskim kinima. Roman Nerudin pismonoša objavila je zagrebačka Naklada Erasmus prošle godine, a za vrijeme autorova gostovanja na Zagrebačkim književnim razgovorima predstavljen je hrvatskoj javnosti. Roman je preveden na šesnaest stranih jezika i u mnogim je zemljama bio bestseler. Skármetina djela resi izniman stilski šarm: osebujne, začudne i dojmljive finese humora i ironije, čak i u najdramatičnijim trenucima; jezične bravure govorenja, kolokvijalnoga jezika (kao što su, primjerice, poslovice i izreke) nasuprot nevjerojatnoj poetičnosti i oksimoronskim sintagmatskim sklopovima. Autor iznimno dobro uspostavlja komunikaciju s čitateljima, i to ponajprije poradi ležernosti običnih pitanja nasuprot mudrosti filozofskih odgovora, raskoši ambijentalnih i situacijskih opisa.

Skármeta u intervjuu kaže da u Latinskoj Americi ples prethodi razmišljanju (razumu) i kako se, stoga, u njegovim djelima isprepleću senzualnost i razum kao u rijetko kojega drugog pisca. Doista, u njegovu posljednjem romanu Pjesnikova svadba dva plesa — turumba i turumpeta — izazivaju bijes u Gemi, jadranskom imaginarnom otoku koji je smješten u neposrednoj blizini (imaginarne) obale Malicije, gdje se odvija radnja Pjesnikove svadbe. Fabula romana počinje uoči Prvoga svjetskog rata 1913. godine, kad austrougarski bankar Jéronimo odluči postati boemom, a svoj novi dom izabire Gemu. Središte je događanja svadba, koja raskoši privuče sve otočane. No, Jéronima muči legenda o starom vlasniku trgovine, a njegovu zaručnicu Aliju Emar ljubav prema drugom muškarcu — Estebanu Coppeti. Između plesova turumbe (s rodoljubnim nabojem) i turumpete (za opuštenije i raskalašenije trenutke) te raznih drugih strasti nađe se i tragičnih događaja (upad austrougarskih trupa na otok). Skármeta ih koristi da bi satirički opisao Europu uoči Prvoga svjetskog rata i kolonu emigranata koja odlazi u Čile. I sam Skármeta potječe iz emigranstke obitelji, a oduvijek su ga zanimale upravo takve obitelji i odnosi u njima. Uvijek je ostajao začuđen pred činjenicom da su morali povući tako radikalan potez: otići u Čile — zemlju koja je krajolikom i kulturološkim ozračjem toliko različita od bračke zemlje. Činjenica da je podrijetlom Hrvat pojavljuje se, zapravo, u svim njegovim djelima, a najodređenije u posljednjem romanu, Pjesnikovoj svadbi. U njemu su neki događaji i likovi proizišli iz činjenice što je cijeli život bio okružen čileanskim Hrvatima. Oni su ga nadahnuli za neka poglavlja romana, iako je komunikacija s njima često bila teško ostvariva.

Skármetu su oduvijek oduševljavali ti ljudi, kao i otok Brač. Stoga možemo zaključiti kako se otok Gema nalazi negdje između zbilje (otoka Brača) i autorove mašte.

O dolasku svojih predaka u Čile i o njihovu utjecaju na njegov rad Skármeta kaže:

»U Pjesnikovoj svadbi ima nešto što bi se moglo nazvati tehnikom kojom su moj djed i baka i njihovi brački prijatelji pripovijedali kako i zbog čega su došli na sjever Čilea. Njihove su priče bile oskudne, ili lirske i duge uz čašicu slatkog vina, ali iz tjedna u tjedan proturječnije i izobličenije. Od njih sam naučio da je u doseljenika sasvim prirodan talent to deformirano sjećanje koje vodi stvaranju književne tehnike u kojoj se stvari istodobno taje i prikazuju. Mislim da se time može ilustrirati, na svim razinama značenja, srž latinskoameričke suvremene književnosti. Baka i djed i njihovi prijatelji pričali su nam razne priče s Brača (u mom romanu to je otok Gema); ponekad su u tim pričama bili junaci, ponekad hvalisavci, ponekad nježni romantičari. Danas mi se ipak čini da je na profesionalizaciju moga pisanja najviše utjecala nona Elena koja je posjedovala izvanredni smisao za rasplet radnje te intuiciju na kojoj joj i danas, kao profesionalni pisac, zavidim.«

Na predstavljanju Pjesnikove svadbe u Santiagu Skármeta je, odgovarajući na novinarsko pitanje, može li usporediti Pismonošu i Svadbu, odgovorio kako bi Pjesnikova svadba u odnosu na Pismonošu mogla biti koncert uspoređen sa sonatom. Godinama je oblikovao taj roman kako bi mu podario svoju trajnu preokupaciju: spojiti mali, intimni svijet junaka s velikim, epskim epizodama. Kad bi to morao potanko objasniti, rekao bi: »Velika i mala povijest jedna drugu hrane. Za mene je roman Pjesnikova svadba epika intimnosti njegovih antijunaka.«

* * *

Za svog je prošlogodišnjeg boravka u Zagrebu Skármeta, uvijek raspoložen, susretljiv i šarmantan, izazvao nevjerojatnu pozornost hrvatskih medija. Nadajmo se da će ove godine izazvati ponekoga hrvatskog izdavača te da mu najnoviji roman, »u kojem ima mnogo Hrvatske«, neće čekati na hrvatsko izdanje desetak godina, kao što se to dogodilo prethodnomu (Nerudinu pismonoši).

Marija Roščić