Erotski podij

Maja Vidmar, Akt, izbor, Radoslav Dabo i Maja Vidmar, prev. Radoslav Dabo i Branko Čegec, Meandar, Zagreb 1999.

Slovenska pjesnikinja Maja Vidmar čitateljskoj publici predstavila se do sada sa četiri svoje zbirke pjesama: Udaljenost tijela (Razdalje telesa) 1984, Način vezivanja (Način vezave) 1988, izbor Žestina smjera (Ihta smeri) 1989. i Način vezivanja (Ob vznožju). Njezina peta zbirka pod naslovom Akt izbor je iz dosadašnjih ostvarenja, a sačinjava je šezdesetak kraćih pjesama.

Maja Vidmar novina je na literarnoj sceni po nimalo skrivenu erotskom naboju u poeziji. Ona erotski podij vješto dočarava kao poprište i sjedinjavanja i sukobljavanja, i uživanja i pravog rata, i uzvišenosti i razočaranja. Poezija je to snažnih intimnoispovjednih tonova s naglašenim refleksivnim okvirima u kojima se očituju izrazita emotivna stanja lirskoga subjekta te hermetična prostranstva duha u koje je ponekad gotovo i nemoguće prodrijeti. Erotiku pjesnikinja doživljava kao slojevit fenomen ljudskoga tijela i duha te stoga ne zazire od prikaza bilo kojeg segmenta toga fenomena.

Uvodna pjesma Akt lirsko je likovna meditacija o vlastitom aktu kao točki sažimanja duhovnog i tjelesnog, uklopljena u atmosferu samoće. Upravo uz akt bit će vezani doživljaji iz pjesama. Tako pjesnikinja prvo jasno prepoznaje svoju žudnju: Preko tvoje ruke svoju kožu ćutim, od tvog dodira prepoznanu svoju želju slutim, želi je utažiti: Usred suhe želje moj besani mir preko tvoje ruke traži veliki, zlatni okvir, potom eksplicitno opisuje svaki pojedini korak ljubavnoga približavanja (predigre) da bi na kraju uslijedilo sjedinjenje: Od izbezumljena brojenja iznemogla pričekam tvoje nebo da me preplavi. Pjesma pod nazivom Način vezivanja duhovita je forma u kojoj je falus simboliziran zmijom. Zmija dakako otvara i mnoge arhetipske dimenzije pjesme: ona je naime u simboličkom smislu opreka, komplement čovjeku, ona je čas jedan čas drugi spol, ona je neshvatljivost, tajnovitost života pa tako i smrti. Ona je zapravo simbol amivalencije ljubavnoga čina koja proizlazi iz ambivalencije života i svijeta. Pjesme Maje Vidmar lišene su naivnih sentimentalosti — one su odraz jasnoće i zrelosti u kojima žena nije pasivni igrač nego osviještena osoba kojoj je osjetilna ljubav posve prirodna i prihvatljiva pojavnost kojom upravlja nezaustavljiva sila njezina ostvarenja. No pjesnikinja ne ostaje samo pri tjelesnoj dimenziji erosa. Ona zadire i u duhovne predjele, pokazujući kako je eros ponekad samo proizvod straha i samoće dviju osoba: U mraku, u paučini raščohane prostirke u dvoje moguće je nekako izdržati u iznadponornom strahu. Pjesnički triptih pod naslovom Savjest gotovo je grub opis tjelesnosti kojoj je opravdanje (za savjest) nemoguće iznaći osim u, kako kaže autorica, nekoliko ispraznih riječi. Pjesme Vodeni motiv i Jesenski motiv tematski se izdvajaju od ostalih. U njima evocirajući Nou pjesnikinja progovara o razočaranosti, samoći, doživljavajući ljude kao jedinstvo, cjelinu Božjih stvorenja, ali to je zapravo jedinstvo samoće i boli koju sačinjaju usamljeni i izgubljeni pojedinci. Refleksivna je i pjesma Viseći u kojoj promišlja o tajnovitosti ljudskoga postojanja, ne iznalazeći osobit smisao, nego samo nastavak cikličnosti života. Čest je motiv utrobe kao tjelesne šupljine, mjesta sjedinjenja i užitka, no utroba zapravo znači i duhovnu šupljinu — mjesto izgrebenih misli, krvavih riječi, gnojnih muka. Kada pjesnikinja kaže da je vrtlarila u vrtu požude, ona se ponovno uzdiže do vrhunca izravno se obraćajući partneru. Pjesme Praznina i Erotski položaj prave su fotografije u kojima se čulnost oslobađa sve do granica smrti. Nasuprot njima u nekoliko pjesama s kraja zbirke erotski naboj prikazuje kao blaženstvo podareno od samog Boga, no to blaženstvo nikako nije apsolutno što najbolje dočarava pjesma Šuplji Bog.

Formalno gledajući autorica svoja doživljavanja smješta u kraće poetske oblike: ponekad samo od pet riječi (U osvrtu), ponekad u nekoliko više ili manje podjednakih strofa, a nerijetko je to formula: dvije rečenice — jedna strofa — jedna pjesma. Ono što pak ponajviše karakterizira zbirku i što nikoga tko uđe u taj osobit svijet neće ostaviti ravnodušnim svakako je izrazita poetizacija. Naime u koloritu osjetilnih doživljavanja pjesnikinja se vješto poigrava tako da nas jednostavno zatekne svakom sljedećom riječju, stihom između kojih se uspostavlja privlačnost uvjetovana jedinstvenim magnetizmom.

Takvom riječju otvara se jedinstven intimni svijet lirskoga subjekta koji posve hrabro promišlja o toj naročitoj pojavnosti.

Andrea Vidušić