Eksperiment deteatralizacije

Eksperiment deteatralizacije

Luigi Pirandello, Šest lica traži autora, redatelj François-Michel Pesenti, HNK u Splitu, premijera 7. travnja 2000.

»Spali smo na to da postavljamo Pirandellove komade. Svaka čast onome tko ih razumije kad su namjerno napisani na način da ni glumci, ni kritičari, ni publika njima nikad nisu zadovoljni.« Tako je šaleći se na svoj račun još 1921. napisao sam Pirandello u svojoj drami Šest lica traži autora, jednoj od onih drama koje čvrsto stoje u vrhu popisa dramskih djela koja su razorila aristotelovsku dramaturgiju i uopće, pogled na kazalište koji je vladao dvadeset i pet stoljeća. Činjenica je međutim da nakon premijere te drame u splitskom HNK anno Domini 2000, a u režiji Françoisa-Michela Pesentija, ni publika, ni kritičari predstavom nisu bili zadovoljni, što su jasno i glasno pokazali, prvi masovnim egzodusom u pauzi, a drugi kritikom. Jesu li zadovoljni glumci, teško je suditi, ali da su pokazali znatno manje nego što inače čine na toj sceni bilo je očito.

Pesenti nije jedno od onih stranih imena koja često zalutaju u hrvatsku kulturu predstavljeni kao svjetske veličine, riječ je zaista o redatelju — iako program splitske predstave ne nalazi potrebnim predstaviti ga —koji je napravio više vrlo provokativnih i zanimljivih predstava u europskim kazalištima. Pesenti je ovom predstavom dokazao barem dvije stvari. Prvu, da u svom tom kaosu na sceni ima redateljskog sustava i da je sigurno riječ o redatelju koji ima viziju i, drugo, da u toj viziji nema mnogo mjesta za kazališnu publiku ili, točnije, da ga ona uopće ne zanima. Pesenti radi svoj teatar, a hoće li ga netko gledati i hoće li on biti zanimljivim ikome osim kazališnim teoretičarima, njemu je očito nevažno.

Jer francuski je redatelj u splitskoj predstavi od Pirandella krenuo, ali sa svrhom da ga dekonstruira, odnosno da se njime posluži za kazališni ekperiment u svrhu deteatralizacije kazališta. Kako već Pirandello sam razbija kazališnu iluziju i to scenski vrlo uspješno, upitno je zašto je to bilo potrebno. No, bilo kako bilo, Pesenti je skratio Pirandellov tekst, a u lakune je do iznemoglosti ubacio život u kazalištu, ali i izvan njega, pa glumci imaju vremena za sviruckanje po klaviru, pjevanje evergreena Moj galebe, poneku privatnu ispovijed, usputno brutalno silovanje, stignu se dozivati vlastitim imenima ili vesti goblene, i uopće, raditi sve ono što se već radi u dokolici. Cijela se stvar onda razvlači kao trakavica gotovo tri sata, a splitska publika, posve očigledno, ima neke bitne primjedbe na takvu kazališnu predstavu pa joj pretpostavlja život na svježem zraku.

Pesenti radi sve kako bi rekao ovo nije kazalište — kao da to već nismo znali — otežava kretanje glumcima po pozornici nizom fizičkih prepreka poslaganih po podu, svjetla se pale i gase naizgled nesuvislo, pa najveći dio prizora i ne vidimo, a čak i inspicijent dobiva važnu, ako ne i ključnu ulogu u glumačkoj podjeli. Problem je što je sve to već napravio Pirandello, samo mnogo ekonomičnije i dramaturški pametnije, pa to nije bilo potrebno gledateljima dodatno objašnjavati. Za mnoge se Pirandello ovdje pretvorio u Handkea i njegovo Vrijeđanje publike.

Postoje u predstavi scene koje dokazuju da je Pesenti zanimljiv redatelj kojemu se stvari ne događaju slučajno, ali od toga patnici u publici nemaju mnogo koristi. Jednostavno, ovakva Pirandella može se pokazati na nekom festivalu, može ga otrpjeti i kazalište u gradu u kojem ima još trideset scena pa se eksperiment skladno uklapa u kazališnu sliku razvijenoga kazališnog središta, ali repertoarno kazalište, koje je gotovo pa jedino u svom gradu nema pravo na luksuz prikazivanja predstave za nekoliko stotina gledatelja, niti bi to moglo bilo koje kazalište u Hrvatskoj. Šest lica ovdje će umjesto autora tražiti publiku.

O glumcima, opravdano, sve najbolje: na brisanom terenu ovakve koncepcije snalažljivima su se pokazali, tek povremeno lomeći noge, Josip Genda, Dara Vukić, Arijana Čulina, Josip Zovko, Trpimir Jurkić, Bruna Bebić-Tudor, Nives Ivanković, Tajana Jovanović, Zlata Kovačić, Jasna Malec, Snježana Sinovčić-Šiškov, Milivoj Beader, Nenad Srdelić, Ilija Zovko i djeca, Ela Braović i Marin Pejak, a nekoliko je arija vrlo uspješno otpjevala Maria Boga-Verdes.

Pirandellom je zaključena sezona na velikoj sceni pa bi se moglo zaključiti kako je slika prilično jasna: Svećenikova djeca, Povratak u pustinju i Šest lica traže autora nisu se baš našli sa svojom publikom, kojoj je vrlo glasno obećan povratak u kazalište.

A možda publika, pogotovu kad se ona drži provincijalnom, i nije ono čemu je predstava Šest lica traži autora u ovakvoj interpretaciji namijenjena?

Jasen Boko