Dani mogu početi

Dani mogu početi

Pored silnih tenzija Marulićevi su dani konačno napravili svoj program na osnovi hrvatskih tekstova, sinopsisa i ideja i sve je spremno da počnu. Postoji problem s Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu, koje tvrdi da će dvije predstave biti izvan konkurencije, no nadam se da će oni pristati igrati u konkurenciji.

Zadovoljan sam konačnim sastavom žirija i mislim da je taj žiri od tri člana kompetentan i stručan da donese prave odluke. Koncepcija Marulićevih dana neće se mijenjati, ali možda će samo hrvatsko glumište donijeti neko osvježenje festivalu. Osnovna ideja ostaje hrvatski tekst, sinopsisi i ideja, poput predstave Hamper, koja je svojedobno dala vrijedne impulse. Prijava Zlatnog teleta odbijena je, jer to nije hrvatski rukopis, nego čista dramatizacija. Nije problem ako tekst ima šekspirijanske ili molijerovske uzore, ali tu postoji znatna razlika. Uostalom, i Shakespeare je svoga Romea i Juliju radio na temelju predloška. Ovaj festival uvijek je bio odraz hrvatskoga kazališnog rukopisa, a o kvaliteti tog rukopisa ovisit će i njegova buduća kvaliteta.

Zlatko Vitez, predsjednik HDDU

Nepoštivanje glumaca

Nakon tiskovne konferencije koju je prije više od mjesec dana sazvao ravnatelj Marulićevih dana Rade Perković objavljena su imena članova ocjenjivačkog suda i ustanovilo se da je sud izabran isključivo iz redova kritičara i/ili teatrologa. S iste konferencije potekle su i informacije o mogućim promjenama koncepcije toga festivala.

Obje vijesti izazvale su reakcije u kazališnim krugovima, a mene su, kao predsjednika hrvatskog društva dramskih umjetnika, na to upozorili intendanti i ravnatelji kazališnih kuća, zatraživši intervenciju HDDU-a. Zasmetalo ih je odustajanje od uobičajene prakse u sastavu ocjenjivačkog suda — po jedan glumac, redatelj, pisac ili dramaturg, kritičar i teatrolog.

U vezi s ocjenjivačkim sudom izdogađalo se posljednjih dana mnogo toga, uz veliku pozornost medija, ali, nažalost, s vrlo malo objavljenih točnih informacija. Ne spominje s inicijativa kazališnih djelatnika da se o sastavu ocjenjivačkoga suda raspravi u HDDU-a i činjenica da je Upravni odbor HDDU-a (u sastavu Vanja Drach, Marija Kohn, Zrinka Kolak-Fabijan, Urša Raukar, Boris Svrtan i Darko Milas) donio jednoglasnu odluku da hrvatska kazališta neće nastupiti na ovogodišnjim Marulićevim danima ne bude li poštovan uobičajeni sastav ocjenjivačkog suda. Pri tome nije bilo namjere da se dovede u pitanje dignitet i kompetentnost ni jednog od kritičara i teatrologa imenovanih u ocjenjivački sud, nego da se zaštiti dignitet i kompetentnost ostalih kazališnih profesija. Riječ je dakle o principu ili poželjnoj formuli ili dosadašnjoj praksi, a ne o procjeni pojedinaca i ograničavanju autonomnosti festivala.

Netaktičnost i pomanjkanje poštovanja iskazano prema članovima HDDU-a pri donošenju prve odluke ponovilo se prema opozvanim članovima ocjenjivačkog suda. Tvrdnja Dalibora Foretića da »netko sa strane oktroira sastav ocjenjivačkog suda« u najmanju je ruku neozbiljna, a možda je i znakovita. Ako su za njega dramski umjetnici »netko sa strane«, tko je onda u sredini? Možda da se mi sa strane maknemo, pa da kazališni teoretičari preuzmu sve poslove u kazalištu: da pišu, režiraju, glume... Zašto bi odluke jedne ili dviju osoba, koje se povremeno kriju iza fantoma zvanog Uprava festivala, bez ikakva drugog stručnog ili umjetničkog tijela, trebalo prihvatiti bez pogovora i prava da HDDU ima o tome svoj sud i svoju riječ. U obrani vlastitih uskih interesa, ne usuđujući se suprotstaviti Udruzi dramskih umjetnika, svu krivnju svaljuju na jednu osobu, na moju pozamašnost, ne libeći se neistinama i prešućivanjima činjenica izazvati »kulturni skandal«.

S vrlo malo zasluga našao sam se u ulozi strašna moćnika, manipulatora, kradljivca kulturnih dobara, a sve to iz »privatnih« i drugih razloga. Glavnu ulogu zločesta momka u kazalištu rado bih prihvatio, a ne bih se klonio ni te silne moći, koju, nažalost, nemam. Anđelak od intendantice razotkrio je moje podle namjere gledateljstvu Hrvatske televizije i na vrijeme ih upozorio da Splitu želim ukrasti festival, toranj Svetog Duje i cijelu Dioklecijanovu palaču i sve to preseliti u Zagreb. S osobitim zanimanjem očekujem nastavak te sapunice, jedne od najuspješnijih predstava gospođe intendantice.

Sanja Nikčević, teatrologinja, predsjednica Hrvatskog centra ITI-UNESCO

Vrijeđanje profesije

Marulićevi dani važan su festival. Jedan od rijetkih hrvatskih festivala s jasnom koncepcijom (pozivanje predstava nastalih prema domaćim tekstovima) i vidljivim rezultatima. U publikaciji Hrvatska drama 5 (Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 1999) pobrojani su svi izvedbeni naslovi u hrvatskim profesionalnim kazalištima u 1998. godini. Polovica tih tekstova je domaća. Tako visok postotak domaćih tekstova nije nikada bio na hrvatskim scenama. (Unatoč onima koji tvrde da se domaća drama i danas ne igra činjenice su jasne.)

Za to postoje tri jaka razloga. Prvi su Marulićevi dani jer kazališta doista postavljaju predstave s namjerom da dobiju poziv za Dane jer im i sam poziv na festival (o nagradama da ne govorimo) mnogo znači (to se najbolje vidi kad netko nije pozvan). Drugi je Nagrada Marin Držić Ministarstva kulture koja je visokim iznosom i stimulacijom postavljanja nagrađenih tekstova u kazalištu potaknula mnoge na pisanje (dok je nekada bilo desetak tekstova na natječaju, sada ih stiže i do pedeset, od čega su dvije trećine dobrih ostvarenja). Treći je razlog financijska potpora Ministarstva kulture, koje je uglavnom podupiralo domaće naslove u programima kazališta koja nisu bila izravno na njegovu proračunu.

Njegovanje domaće drame zadaća je cijele zajednice (što potvrđuju vrlo slični potezi i u većini europskih zemalja, a o Americi koja se bavi isključivo suvremenim domaćim tekstom da i ne govorimo) i tužno bi bilo da se sada uništi ono što je s naporom izgrađeno.

Slabosti su festivala postojale, ali su bile ljudske, a ne koncepcijske. Selektor je napravio selekciju, a da nije vidio predstave ili nije pozvao jednu, a pozvao je drugu, jednako tako lošu. Prigovore da nema dovoljno dobrih naslova odbijam jer uvijek ima pet naslova za konkurenciju, a neki se mogu prikazati i izvan. Prigovore da ne može doći predstava bez riječi također odbijam, osobito ako je sinopsis predstave domaći (kao Hamper) ta predstava ulazi izravno u konkurenciju. Problem nemogućnosti pokazivanja dobroga Shakespearea u izvedbi domaćih kazališta postoji, kao što postoji i problem dobrog Shakespearea u izvedbi stranih kazališta, ali te probleme treba riješiti s pomoću drugih, još nedovoljno profiliranih festivala, kakvih u Hrvatskoj ima previše, a ne uništavati ovaj rijetko jasno profilirani ili ne daj Bože praviti novi.

Najgore je u ovoj priči to što je Vitez negdje imao na umu obranu koncepcije, ali budući da je krenuo iz taštine, nepozvane vlastite predstave napada na pogrešan način. Vrijeđa čitavu profesiju, koja jest kompetentna da prosuđuje (ako napad na njih, osobito mlađe, znači da su nepotkupljivi, to mi se sviđa). I kao razbješnjeli bik zadaje udarce festivalu točno tamo kamo to želi Mani Gotovac, koja pak takve Marulićeve dane ne želi jer joj se ne uklapaju u njezinu mitteleuropsku koncepciju. Zaboravlja da je kazališnu nagradu Europe za nove realnosti prošle godine dobio Royal Court Theatre za izvedbe i otkrivanje novih domaćih mladih tekstova, a ove godine životnu nagradu dobio je Rus Lev Dodin, poznat upravo kao kroničar ruske povijesti i zbilje. Znači da Europa priznaje upravo svoje vrijednosti. Zašto bismo ih se mi odrekli? Naprotiv, na njima bismo trebali graditi svoj image i svoju vezu sa svijetom. A ne na slijepu prenošenju tuđih hitova.

Ljiljana Štokalo, pomoćnica ministra kulture

Nismo se miješali

U trenutku preuzimanja Ministarstva apsolutno se nismo željeli petljati, pogotovo prije izglasavanja proračuna, u pitanje festivala za ovu godinu i u pravilnike određenih festivala. Smatramo naime da je to neozbiljno jer se festivali u načelu pripremaju godinu-dvije, a u nekim normalnim europskim uvjetima čak i četiri godine unaprijed. Naša je odluka bila da za ovu godinu, što se tiče pravilnika festivala, ne mijenjamo bitno strukture. Smatrali smo da bi bilo paušalno činiti to na brzinu.

Očito je da smo na neki način pogriješili. Naime, prema pravilniku koji je na snazi od 1994, ingerencije nad Marulovim danima ima imenovani ravnatelj Marulovih dana i intendant HNK u Splitu kao osnivač. Koncepcija Marulovih dana je znana; to je festival hrvatske drame, a što se tiče žirija i selektora festivala, apsolutno sve ingerencije nad njihovim izborom po pravilniku ima osnivač, a to je HNK u Splitu i njegov ravnatelj. Zbog čega je gospodin Vitez u ime HDDU-a i Upravni odbor HDDU-a krenuo u rušenje kazališne institucije za koju svi smatramo da je iznimno bitna, trebalo bi pitati gospodina Viteza. Naime, on je bio ili ministar ili savjetnik predsjednika kad se takav pravilnik donosio i on je prvi trebao poštivati taj pravilnik. Ono što mi kao ministarstvo smatramo jedinim što smijemo u intervenciji napraviti jest da sugeriramo okrugli stol na kojem bi se raspravilo kakve Marulove dane kulturna i kazališna hrvatska javnost u budućnosti želi. Smatrali smo da ove godine niti imamo prava niti odgovornosti da se u to miješamo. Možda smo se miješali posredno na način da smo pokušali očuvati Marulove dane te smo razgovarali sa stranama u sporu. Bili su to neformalni razgovori koji su pokušali sačuvati žiri i samo održavanje Marulovih dana. S naše strane nije krenuo ni napad na Marulove dane, niti smo odgovorni za situaciju koja se dogodila s festivalom. Napokon smo odahnuli zbog činjenice što će Marulovi dani ipak biti održani. Naše jedino stajalište bilo je da se Marulovi dani moraju održati te da oni ne mogu biti upitni, a jedini ozbiljni pristup jest da se na okruglom stolu porazgovara o tome kakvi su Marulovi dani danas i kakve ih želimo u budućnosti. Sve reakcije ad hoc, koje su bile potegnute u međuvremenu, jednostavno ne razumijem jer pravilnik nije donijelo ovo ministarstvo, de facto ga je donio gospodin Vitez u suradnji s gospodinom Perkovićem.

Želimir Mesarić, ravnatelj Drame HNK

Ako nema pare, neka barem bude slave

Što se Marulovih dana tiče i, po mom mišljenju, posve nepotrebne gužve koja se oko njih stvorila, stajalište Hrvatskoga narodnog kazališta sukladno je mišljenju Hrvatskog udruženja dramskih umjetnika. Žao mi je što se sve zaoštrilo oko imena Zlatka Viteza jer nije bilo pitanje njegova osobnoga mišljenja, nego je on predsjednik HDDU-a te je govorio ono što je dogovoreno na sastanku Upravnog odbora HDDU-a. Ne vidim nikakva zla u tome da se žiri sastavi prema prijedlogu koji smo mi iznijeli, a koji je bio uvriježen. Uobičajeno je bilo da se žiri sastavi od ljudi iz raznih aspekata kazališne djelatnosti, dakle od glumca, glumice, redatelja, redateljice, teatrologa, kritičara, kritičarke, pisca ili spisateljice te da takav, kompetentan žiri bude na čelu Marulovih dana. Tako nešto je uobičajeno u svim kazališnim smotrama tog tipa. Da se taj prijedlog prihvatio, nikakvih nepotrebnih ucjena ili otkazivanja sudjelovanja ne bi uopće bilo. Naš je stav bio jedinstven, a sve reakcije upućuju na sasvim druge stvari i probleme. Između ostaloga, upućuju na neimaštinu i siromaštvo zbog kojeg su sve te nagrade postale toliko važne da mogu pokriti masu drugih nedostataka u kazalištu. Moj dragi pokojni prijatelj običavao je reći: »Ako nema pare, neka barem bude slave.« Moglo bi se to primijeniti i na nagrade Marulovih dana.

O selidbi Marulovih dana u Zagreb nikada nije bilo govora. Osobno nisam ni sa kim o tome razgovarao i bio bih protiv te ideje jer Marulovi dani moraju biti u Marulovu gradu. To je festival hrvatske dramske riječi i žao mi je da se stare svađe Hajduka i Dinama prenose iz nogometa u kazalište. Naše prilike i neprilike i sve svađe oko festivala nažalost proizlaze iz jadne i financijski čemerne situacije u kazalištima. Mislim da ni u kom slučaju nije dobra promjena Marulovih dana u festival svih kazališnih predstava u Hrvatskoj jer oni su festival hrvatskoga pisca i hrvatske drame. Potreban nam je festival hrvatske nacionalne drame koji je imao početke u kazališnim susretima u Slavonskom Brodu, bilo je i drugih pojedinačnih pokušaja, no Marulovi dani etablirali su se kao vrlo korisna manifestacija te osobno plediram da tako i ostane. O promjenama statuta Marulovih dana potrebno je organizirati širu raspravu, ali mislim da oni moraju ostati orijentirani isključivo na hrvatsku dramu i dramske pisce.

Darko Lukić, dramski pisac, dramaturg, ravnatelj Teatra &TD

Treba smiriti emocije

Marulovi dani beskrajno su važan festival u hrvatskom kazalištu, kao jedini koji predstavlja hrvatskoga pisca. Govorim u ovom trenutku s pozicije autora. Hrvatski pisci imaju zapravo samo jedan festival na kojem se mogu predstaviti izvedbama svojih tekstova. Pogotovo što se na festivalu dodjeljuje Nagrada Marin Držić koja je posvećena domaćem autoru, zbog čega je taj festival jako bitan. Druga bitna činjenica jest da se festival odvija u Splitu, koji je pokrenuo i organizirao Marulove dane i za čitavu je Hrvatsku dobro da se taj festival održava upravo u Splitu. Naravno da o njegovoj budućnosti, profilu, unutarnjoj organizaciji treba promisliti i razgovarati. Taj festival ima velik broj okruglih stolova i razgovora i mislim da bi tema jednog od okruglih stolova trebala biti i kako dalje s Marulovim danima. Što se tiče ovogodišnjih problema prije održavanja festivala, mislim da se preemotivnim reagiranjima ne može doći ni do kakva razumna rješenja, a konflikti mogu samo štetiti i festivalu i svima nama kojima je do tog festivala stalo. Mislim da je svim ljudima koji se u Hrvatskoj bave kazalištem stalo do takva festivala. Utoliko mi se čini da bi bilo dobro baš na Marulovim danima napraviti jedan okrugli stol, simpozij na temu profila i koncepcije Marulovih dana sa što većim brojem zainteresiranih i kompetentnih sugovornika. U tom smislu, kada bi se jasno dogovorile stvari, sve ostalo bilo jasno i čisto samo po sebi. Mislim da su nam svi festivali koje trenutno imamo u Hrvatskoj potrebni, ali da na svima njima treba raditi, da ih treba stalno organizacijski usavršavati i popunjavati te da se to podrazumijeva. Čak i takvi veliki svjetski festivali kao što su Avignon i Edinburgh svake se godine usavršavaju i dorađuju. Mislim da bi i na našim festivalima trebalo raditi na poboljšanjima, a da su nam Marulovi dani apsolutno nužni, to je sasvim neupitno.