Daljine nisu u daljinama!

Daljine nisu u daljinama!

Slovenija, kako to europski zvuči

Na prilazima smo Macelju. Pun autobus zadovoljnih, dobro raspoloženih putnika. Iako je vani hladno, mokro, susnježica. Ali, to je vani, s one druge strane prozora, izvan naših toplih udobnih sjedala. A mi smo zaštićeni, na sigurnome, mi idemo u Beč, u bečki Kunstforum, idemo u posjet Paulu Cézanneu, slavnomu Francuzu, za kojega možemo svi reći, pa i cijeli autobus, da je on — i naš slikar! Idemo uživo vidjeti znane nam njegove autoportrete, slavne mrtve prirode, znamenito brdo Sainte-Victoire na svakoj od mnogih slika drukčije doživljeno, na novi način izraženo, slavno brdo koje nam je tako blisko, znano — kao da je odista naše, brdo iz našega susjedstva.

I onda — granica. Hrvatsko-slovenska. Policija. Slovenska. Ulaze u autobus. Mislim u svome udobnom, toplom sjedalu: pogledat će putovnice, brzo ćemo dalje. Mislim, ali oni misle drukčije. I to što misle jasno i kažu: Izađite! Svi!

Izlazimo u snježnu, mokru vijavicu. Svi. Pregledavaju putovnice. Sporo. Gotovo nezainteresirano. Putovnice jedva da su i važne. Važno je da su nas podvrgli svojoj volji. I nečijoj uputi, naredbi.

Vraćamo se u svoja sjedala. Još maloprije četrdeset dobro raspoloženih putnika sada je četrdeset ogorčenih, mrzovoljnih putnika. Ujedinjenih u jednoj misli:

Daljine nisu u daljinama. Brdo Macelj, brdo iz našega susjedstva, mnogo nam je dalje nego brdo Sainte-Victoire u dalekoj Provansi.

Dragutin Horkić