Briljantni Neven Belamarić

Briljantni Neven Belamaric

Mihail Ivanovič Glinka, Ivan Susanjin, Operni ansambl Slovenskoga narodnog gledališča, Ljubljana, 30. ožujka 2000.

Riječ je o djelu od povijesne važnosti u razvoju ruske opere, glazbenih kvaliteta što ga i danas čine jednim od uporišnih ostvarenja slavenskog opernog repertoara. Glinkin Susanjin prva je prava maska nacionalne opere, iza koje će tek slijediti operna ostvarenja Čajkovskog, Borodina, Rimski-Korsakova, Dargomižskog i Musorgskog. Na europskim opernim pozornicama Susanjin nikada nije stekao popularnost Onjegina ili Borisa Godunova, ali je zbog ljepote svoje glazbe ostao repertoarno djelo. Povijesne okolnosti nastanka i uprizorenje Glinkina Susanjina toliko su zanimljive da na njih valja podsjetiti. Tim više jer je riječ o skladatelju koji se na našim prostorima ipak rjeđe izvodi i dosta slabo poznaje. Glinka je — a to se čuje već od prvih taktova uvertire operi — bio europski školovani glazbenik. Njegov se dar razvijao u doticaju sa zapadnoeuropskom glazbenom tradicijom, koju je dobro upoznao za svojih putovanja po Italiji, Njemačkoj, Francuskoj i poslije Španjolskoj. Libreto njegova opernog prvenca (Susanjin je praizveden u Petrogradu 1836) počiva na priči u kojoj je glavni lik obični ruski seljak, i ta činjenica stvorila je Glinki prije samog uprizorenja, mnoge probleme, osobito u krugu ruske aristokracije, kojem je, usput rečeno, i sam pripadao. Izvedbu Glinkine opere pokušalo se osujetiti traženim mišljenjem o njezinoj vrijednosti od Talijana Catterina Cavosa, koji je u Petrogradu, kao svojedobni direktor opere, uživao veliki ugled. Cavos je i sam, godine 1815, napisao komad s pjevanjem naslovljen Ivan Susanjin, pa se računalo na ljubomoru i zlobu kao na razumljive impulse u njegovu stručnom presuđivanju. No Glinkini protivnici obratili su se, kako se pokazalo, krivom čovjeku. Cavos, premda Talijan, nije bio Salieri i, prepoznavši u Glinki genija, otvoreno je to priznao, izjavivši i da je Glinkina glazba daleko bolja od njegove vlastite. Ova priča, što danas djeluje istodobno utješno i nevjerojatno, daje jasnu sliku o tome kako je Susanjin ostvaren na petrogradskoj opernoj pozornici. Cavos je imao pravo! Partitura Glinkina Ivana Susanjina primjer je nadahnute glazbe, s prizorima raspjevane melodičnosti, s prekrasnim arijama, velikim zborskim scenama i majstorski razrađenom podlogom orkestra, koji ima daleko složeniju ulogu od tada uobičajene pratnje vokalnih solista. I Glinkini štovatelji izvan Rusije uočili su vrijednosti njegove glazbe, a podatak da je Giacomo Meyerbeer za posljednjega Glinkina boravka u Berlinu, godine 1857, u njegovu čast priredio koncert na kojem je izveden i tercet iz Susanjina (Vanju je pjevala nećakinja Richarda Wagnera!), govori dovoljno sam za sebe.

Kao reprezentativno ostvarenje slavenskog opernog repertoara, Glinkin Susanjin ove je godine našao mjesto i u programu Ljubljanske opere. Fuat Mansurov, dirigent Boljšoj teatra, glazbeno je pripremio predstavu u suradnji s redateljem Vinkom Möderndorferom, scenografom Tomažom Maroltom, kostimografkinjom Alenkom Bartl i koreografkinjom Andrejom Hriberšek. Möderndorfer je priču o Susanjinu — koja je ipak, gledajući prema libretu, pohvala žrtvi podanika za spasenje njegova carskog veličanstva — pročitao ne bez stanovita ironičnog odmaka podcrtana osobito u sceni epiloga bahatim prolaskom vladara, koji se ne želi ni osvrnuti na obitelj čovjeka zaslužna za njegovo spasenje.

Scenografska rješenja u ovoj predstavi ostvarena su na osnovi istoga pomičnog elementa, stilizirano, tek s ponekim realističnim detaljem te efektnim promjenama svjetla u pojedinim prizorima. U tom jednostavnu prostoru važnu vizualnu komponentu predstavljali su prekrasni, raskošni kostimi Alenke Bartl. Od vokalnih solista u naslovnoj je ulozi zablistao Neven Belamarić. Osobito u velikoj ariji u prizoru smrti Susanjina Belamarić je imponirao kako sonornošću glasa i besprijekornom dikcijom (predstava je rađena u slovenskom prijevodu), tako i suverenim scenskim nastupom koji odaje pjevača u međunarodnom optjecaju. Sopranistica Olga Gracelj u nimalo lakoj ulozi Antonide bila je vrlo sigurna, premda pomalo reski timbar njezina glasa nije uvijek odgovarao karakteru lika. Ljubimac ljubljanske publike, tenor Janez Lotrič, otpjevao je Sobinina u veliku stilu, premda s ponešto forsiranja u visinama, što je najvjerojatnije posljedica umora zbog njegovih odveć učestalih nastupa u najrazličitijim ulogama. Pravo otkriće predstave bila je mezzosopranistica Mirjam Kalin u ulozi Susanjinova posinka Vanje. Prekrasne boje glasa i izrazito muzikalne fraze, Mirjam Kalin je, uz Nevena Belamarića, ostvarila najdojmljiviju kreaciju. Zborski ulomci opere manje su došli do izražaja. Zbor nije zvučao dovoljno homogeno, niti uvijek sigurno, što ide na dušu zborovođi Kristijanu Ukmaru. Velika baletna scena, ukomponirana u prizor na poljskom dvoru u drugom činu opere, s nizom poljskih plesova: polonezom, krakovjakom, valcerom i mazurkom, bila je koreografski riješena posve konvencionalno, i zapravo nije ispunila funkciju zabavnoga predaha, koju balet tradicionalno ima u operama ovoga tipa. Sve pohvale idu na račun orkestra, koji je pod ravnanjem Fuata Mansurova ostvario dojam vrlo discipliniranog i sabranog ansambla.

Na kraju valja još napomenuti da je repriza, također pod ravnanjem Mansurova, i s Larisom Radakovom, prvakinjom Boljšoj teatra u ulozi Antonide, održana 1. travnja, bila dobrotvorna predstava, čiji je čisti prihod namijenjen obnovi ove vodeće ruske operne kuće. Još u svibnju 1999. generalni direktor UNESCO-a Federico Mayor uputio je apel svim pojedincima i institucijama svijeta da financijski potpomognu obnovu i modernizaciju zgrade Boljšoj teatra. Slovensko ministarstvo kulture prenijelo je poruku slovenskim institucijama kulture, među kojima se Slovensko narodno gledališče iz Ljubljane spomenutom reprizom opere Ivan Susanjin uključilo u međunarodnu akciju potpore Boljšoj teatru.

Bosiljka Perić-Kempf