Bez novca nema znanja

Bez novca nema znanja

U povodu predstavljanja zbornika radova sa znanstvenoga skupa »Znanost u Hrvatskoj na pragu trećeg tisućljeća«, HAZU, Zagreb, 21. ožujka 2000.

Precizna terminologija u funkciji je rangiranja, a ono u donošenju strateških odluka. Temeljni je problem Hrvatske što za postojeću infrastrukturu ima preniski nacionalni bruto proizvod. To se odražava među ostalim i na hrvatsku znanost. Strategija razvoja hrvatske znanosti bitna je sastavnica strategije razvoja Hrvatske. Je li pretežan broj hrvatskih znanstvenika svjestan te činjenice i kako strateški prevladati njihovu raznolikost interesa?

Polazišta za ova promišljanja su stajalište o jedinstvenosti kulture i precizna terminologija. »Kultura je kompleks cijelog koji obuhvaća znanje, vjeru, art (umjetnost, umijeće, vještina, tehnika, obrt, zanat), moral, zakone, običaje i sve ostale sposobnosti i navike koje je stekao čovjek kao pripadnik društva« (E. B. Tylor, 3 Primitivna kultura, 1871). Kulturu je moguće podijeliti na temelju različitih kriterija. Ch. Snow dijeli kulturu na duhovnu i prirodoznanstveno-tehničku kulturu (Dvije kulture, 1959). Na temelju prosudbenih kriterija Ropohlove morfološke sistematike, kultura posjeduje obilježja stvorenog, umjetnog sustava (Čatić, 1994). Valja pridodati još jednu definiciju kulture. »U prvom značenju kultura je skupnost materijalnih i duhovnih vrijednosti koje je stvorio čovjek u svojoj društveno-povijesnoj praksi... Kulturu sačinjavaju dva međusobno povezana područja: materijalna i duhovna kultura kao ukupnost rezultata znanosti, umjetnosti, filozofije, morala, običaja itd.« (Enciklopedija LZMK). Vrijedi iskaz da je trajni kulturni čin moguć samo zahvaljujući postojanju materijalne kulture i da je tehnika pravi podskup kulture (Čatić, 1994).

Znanost o kulturi je kulturologija i obuhvaća sve znanosti. Tehnologija je također znanost. Njezina izvorna definicija potječe od J. Beckmanna (1777). »Tehnologija je sveobuhvatna znanost o isprepletenosti tehnike, gospodarstva i društva«. Ta definicija pokazuje potrebu isprepletanja ne samo tehnike i gospodarstva nego i svih sastavnica duhovne kulture u jedinstvenu kulturu. Tada je kulturologija sveobuhvatna znanost o isprepletenosti duhovnih, prirodnih i tehničkih znanosti.

Trajne su i živahne rasprave o položaju znanosti u malim, perifernim zemljama, poput Hrvatske. One pokazuju vrlo visok stupanj raznolikosti interesa znanstvenika s navedena tri temeljna znanstvena područja. Težište je rasprave na traženju kriterija raspodjele, pojednostavnjeno kako ukloniti suvišne. Pritom je stvaranje osnove za raspodjelu sporedno. U promišljanjima i dalje su u središtu proizvodni odnosi, a razvoj proizvodnih snaga je sporedan. Javni nastupi u tim raspravama pokazuje dominantnost jedne od navedenih skupina znanstvenika. Na skupu tijekom kojeg je promišljan razvoj hrvatske znanosti u sljedećem stoljeću (HAZU, 26. svibnja 1999) znakovit je iskaz znanstvenice s području humanističkih znanosti o toj dominaciji. »Mi koji se ne bavimo fundamentalnim prirodnim znanostima uključenim u svjetske usporednice navikli smo već na sporednu ulogu u znanosti i društvu...«. Od dvadeset i dva izlaganja, prirodoznanstvenici priredili su njih šesnaest. Među potpisnicima Inicijative za novu strategiju znanosti u Hrvatskoj nema aktivnih znanstvenika na području tehničkih znanosti, od njih osam samo je jedan s područja humanističkih znanosti.

Možda bi rasprava o znanosti bila plodnija kada bi se vodila na temelju njezine podjele prema F. Vandamma. »Znanost je moguće podijeliti na: čiste, primijenjene i akcijske znanosti. U svakoj od navedenih skupina znanosti moguće je razlikovati temeljna i razvojna istraživanja. U temeljnim istraživanjima istraživač sam izabire što će raditi, dok u razvojnim istraživanjima naručilac određuje temu. Pritom su primjeri akcijskih znanosti prvenstveno medicinske i tehničke znanosti« (III. program hrvatskog radija 28/1991). A osnovna je zadaća tih znanosti da na temelju niza spoznaja drugih znanosti, ponajprije prirodnih, stvaraju nove spoznaje u funkciji rješavanja konkretnih zadataka.

Sva raspravljana pitanja na brojnim skupovima o hrvatskoj znanosti vrlo su važna. No njihovo ostvarivanje uvjetovano je stvaranjem više novca, a ne njegovom preraspodjelom prema nedovoljno jasnim kriterijima. Zato bi se hrvatska znanost u cjelini trebala ponajprije pozabaviti kako stvoriti više novca, a tek zatim ostalim pitanjima. Zato je rečeno na opisanom skupu: »Svi bi trebali pomoći hrvatskim tehničarima i razvoju tehničkih znanosti, kako bi Hrvatska stvorila dovoljno visoku razinu nove vrijednosti, koju tada može uložiti među ostalim i u ostale dijelove hrvatske znanosti.« Tijekom vremena iskaz dobiva na važnosti.

Disonantni glasovi na tom skupu dolazili su uglavnom od tehničara. Jedan je upozorio: »Tehnologija je u Hrvatskoj zanemarena, sintagma istraživanje i razvoj zaboravljena, razvoja nema, nema tehnologije. Pretvaramo se u zemlju konobara, trgovaca, činovnika i policajaca.« Pridodao je još važniju misao. »Takvu stanju krivi smo i mi znanstvenici. U našoj znanosti postoji već tridesetak godina stanoviti elitizam, koji je odvaja od tehnike. Znanost i tehniku treba ponovno povezati.« Slobodnija interpretacija završnih misli disonantnog glasa, upućuje na zaključak. Hrvatska kao mala zemlja može pridonijeti, kao što je i do sada pridonosila, razvoju prirodnih znanosti, ali to nije dovoljno za razvoj Hrvatske. Treba razvijati područja u kojima prirodne, ali i društveno-humanističke (duhovne) znanosti pridonose razvoju tehničkih znanosti, a time i tehnike u cjelini. Samo tehnika stvaranjem novih vrijednosti može ostvariti potencijalnu vrijednost prirodnih i duhovnih znanosti.

Spomenuti elitizam ima duboke posljedice na razvoj hrvatske znanosti, ali i Hrvatske u cjelini. Neki znanstvenici smatraju da Hrvatska pati od marksističkog sindroma. Taj se sindrom očituje u tome što se znanstvenici s područja tehnike zalažu za proizvodnju, industriju i agro-kombinate. Ti znanstvenici predlažu da se Hrvatska vrati korijenima, seljaštvu i poljoprivredi. To je stajalište na skupu obilježeno kao jedan od četiri grijeha dosadašnje hrvatske strateške orijentacije. Ostala tri jesu: oslanjanje na turizam, odbojnost prema velikim sustavima i iluzija o malom poduzetništvu.

Dio poljoprivrede strateška je energija zemlje i mora opstati po svakoj cijeni. Ali to je trošak za proračun. Turizam, kao što su to već ustvrdili mnogi znanstvenici, ne može biti kotačem zamašnjakom privrede. Potpuno je nerazumljiva odbojnost prema velikim sustavima. Samo veliki sustavi mogu zaposliti male poduzetnike, obrat ne vrijedi. U Sjedinjenim Američkim Državama potkraj 1998. u malom je poduzetništvu radilo više od 80 posto zaposlenih. Ali oni su radeći šezdeset pa i više sati tjedno stvorili samo 5 posto nacionalnog bruto proizvoda (K. Adamić).

Ako poljoprivreda, turizam i malo poduzetništvo ne stvaraju, ili stvaraju nedovoljni višak vrijednosti, tko ga može stvoriti? I u dalekoj budućnosti trebat će zadovoljiti osnovne materijalne potrebe osam, možda i deset milijardi ljudi. A to može samo vrhunska industrija i na njoj temeljen izvoz.

Sažeto, temeljno područje djelovanja na području tehnike jest proizvodnja hrane i stvari. Pred 2,5 milijuna godina izradom kamene oštrice započinje razdoblje makrotehnike, koja će i u dalekoj budućnosti zadržati prevladavajući utjecaj. Ljudske su potrebe pretežno materijalne naravi. Mora se jesti i odijevati, stanovati i komunicirati. »Od komunikacija nitko neće biti sit. Pod informacijama se ne može spavati. Sa znanjem se ne možemo odjenuti ili grijati« (Jung, 1999). Tek je u drugoj polovici ovog stoljeća došlo do razvoja mikrotehnike (mikroelektronika i mikromehanika) te početka razvoja nanotehnike. To su nova i važna područja ljudske djelatnosti, ali samo dopuna ili proširenje makrotehnike. Zato će i u vrlo dalekoj budućnosti temelj biti makrotehnika, proizvodnja odjeće, obuće, pokućstva, dijelova za potrebe elektro ili metalne industrije ili proizvodnje plastičnih i gumenih dijelova. Tu je dio šansi za preživljavanje ne samo hrvatske znanosti nego i Hrvatske u cjelini. Hrvatska treba množinsko gospodarstvo, dio koji je novčano podupiran (npr. poljoprivreda), ali i onaj dio koji će stvarati nove vrijednosti.

Hrvatski znanstvenici u cjelini trebali bi shvatiti neke jednostavne istine. Svijet su više promijenili postupci proizvodnje od samih proizvoda, pa se nameće pitanje jesu li tehnika, a time i tehničke znanosti, temelj napretka ili nisu? Bez jasna usmjerenja na tom području nema stvaranja potrebnoga viška vrijednosti. Međutim, opravdano je taj višak vrijednosti uložiti u ostvarivanje društvenih ciljeva, što zahtijevaju smjernice vođenja tehnike. Pritom je znanost u cjelini jedan od temelja uspješna djelovanja i razvoja društva. Međutim, njezin dio zahtijeva utrošak društveno priznatih sredstava, koja nije uvijek moguće vratiti i poticati nove cikluse.

Hrvatska treba samo ministarstvo znanosti koje kulturologijski usuglašava sveobuhvatnost i isprepletenost različitosti i interesa njezinih sastavnice: duhovnih, prirodnih i tehničkih znanosti. Samo više novca u proračunu znači i više novca za sve vrste znanosti. U suprotnom može se obistiniti iskaz: »Neoliberalizam stvara predmarksovsku situaciju« (Čatić, 1997). Osobito ako nema izvora prihoda, o čemu svjedoči trenutačno stanje. A smanjivanju prihoda pridonose nažalost i znanstvenici, protivnici industrije i izvoza. Dobra strategija razvoja Hrvatske može promijeniti stanje i na području znanosti.

Igor Čatić