Bez emocija i erotike

Frederico Andahazi, Anatom, VBZ, Zagreb, 1999.

Ovaj roman posvećen je ljubavi na čudan i uvrnut način. Potaknut idejom o znanstveniku u doba otkrivanja temeljnih spoznaja suvremenog svijeta — renesansi, ujedno doba najžešće borbe protiv dogmi, praznovjerja i vladavine crkve nad znanošću, argentinski pisac Frederico Andahazi napisao je roman o Venerinu brežuljku. A da se stanje ljudskog uma nije mnogo promijenilo od renesanse do danas, svjedoči i svjetski uspjeh tog romančića, izazvan ponajprije skandalom oko oduzimanja novčane nagrade za roman u Argentini, zatim odbijanjem »New York Timesa« da objavi recenziju, a sve samo zbog toga što se u njemu na više mjesta vrlo eksplicitno spominje krucijalni organ ženskoga spolnog zadovoljstva — klitoris.

Reklo bi se da nije loš početak književne karijere za liječnika. Naime, priča oko nastanka romana počinje od prozaične enciklopedijske bilješke o Matteu Realdu Colombu, talijanskom anatomu koji je, baveći se, dakako, anatomijom, pronašao i opisao rečeni ženski organ, a njegovi su spisi, zbog opscena i nemoralna sadržaja bili zabranjeni, našavši se na popisu opasnih knjiga koji je tako uspješno stoljećima sastavljala Sveta Mati Katolička Crkva. Sam Andahazi, prakticirajući psihoanalizu, nije se mogao ne zapitati koliko histerija (već prema Grcima isključivo ženska bolest) ima veze sa seksualnom frustracijom u istoga spola pa je, eto, našao odlično tlo za romansiranje te tematike. Od 1996, kada je roman objavljen, on kreće u napade na liste bestselera, jednako kao još jedno, mnogo poznatije otkriće u latinoameričkoj literaturi — Coelho.

Anatom je roman koji se temelji na nekoliko paralela. Prva, i posve očita, jest ona kojom se otkriće Matea Realda Colona iliti Columba uspoređuje s otkrićem Kristofora Kolumba. Naime, obojica su otkrili posve nov i nepoznat kontinent. Stoga se Mateo Realdo u svom djelu De re anatomica uspoređuje sa svojim imenjakom, istodobno tražeći u djelima suvremenika opravdanje i argumente za iznošenje teza o organu koji je otkrio. Svakom otkriću treba dati smisao i argument postojanja te Mateo Realdo svom životnom otkriću pripisuje čitavu teoriju o ponašanju žena koje, potkraj romana postaje jasno, ni on, kao ni pisac romana, nikada neće shvatiti. Druga paralela jest izjednačavanje fikcije sa znanstvenim diskursom. Taj diskurs piscu liječniku nije stran. A kako je i glavni lik romana znanstvenik, čini se da je postignuta pseudoznanstvenost posve opravdana. Kada se razine pripovijedanja ne bi toliko miješale i prepletale da navodna znanstvenost gubi opravdanje i smisao, možda bi se s time čitatelj i mogao složiti. Pripovjedač pripovijeda priču s pozicije kroničara koji vrlo minuciozno poznaje povijesni tijek događaja, svaku pojedinost iz života svog lika, i trudi se biti posve objektivan, znanstveno suhoparan. Pri tome vrlo žestoko podsjeća na stil pisanja stanovitog ingenioznog luđaka, Francuza markiza de Sadea, stil kojim su se u dvadesetom stoljeću služili i Miller i Anais Nin i Pascal Bruckner u romanu Ledeni mjesec. Ali oni nisu pisali beletristiku, pisali su visokoestetiziranu pornografsku filozofiju i nisu se stidjeli takvom je i nazvati. Pseudobiografska literatura trebala bi imati druga izvorišta i druge ciljeve od ponovnog obrazlaganja nečije vizure na prastaru teoriju žene kao nižeg bića, nesposobna za uzdizanje k poimanju Boga, što je za odabrano društvo muškaraca koji su uspješno štitili Crkvu od ulaska žena u visoku crkvenu hijerarhiju do današnjih dana iznimno važno.

Roman se sastoji od šest dijelova, uredno podijeljenih u poglavlja, s urednim bilješkama i objašnjenjima. Ono što dovodi u dvojbu jest izvrnuta perspektiva ljubavne priče koja zalazi u magijsko, ali to magijsko pseudoznanstvenošću nije u stanju ostvariti. Jadni Mateo Colombo zapravo kreće u pustolovni anatomski pohod radi kurve. Mona Sofija, venecijanska kurtizana, jedini je motiv koji ga je doveo do otkrića. Njezinu priču saznajemo tek uzgred i u onolikoj mjeri koja nam omogućuje razumijevanje Colombove potrage. Da bi došao do predmeta svojih želja, točnije, da bi zavladao njime, Mateo Realdo Colombo baca se na proučavanje užitka koji žena postiže upravo zahvaljujući dijelu tijela za koji je otkrio da vrlo nalikuje muškom spolnom organu te da se vrlo slično ponaša. U svojim proučavanjima ide tako daleko da ne preza ni od uporabe opojnih napitaka, spravljenih od halucinogenih trava, kako bi kandidatkinje privolio na suradnju. Kao posredna žrtva njegovih spoznaja stradava i Ines de Torremolinos, čista i sveta udovica koju su, kao prvu feministkinju, kako to vremenu i dolikuje, spalili na lomači zajedno s kćerima. Mateo Realdo Colombo u cijeloj stravičnoj priči ponaša se kao lik koji je nevin u ludnici i njemu, da bi se uspostavila ravnoteža količini gluposti koju je pisac smislio kako bi opravdao svoj obračun sa ženama, pripada najveći i najteži poraz.

Na žalost pripovjedača, u ovom romanu nema ni pornografije ni erotike, a najmanje je emocija. Jer, bez obzira koliko snažna žudnja tjerala anatoma Colomba da traga za načinom na koji će zavladati ženskim užitkom, a u suludoj kasnosrednjovjekovnoj retorici i znanosti, ženom samom, taj motiv nije dovoljan za roman. Možda je dovoljan za pripovijetku. Ili tek džepno izdanje kojim ćete prikratiti vrijeme provedeno u avionu... Vjerojatno je da je latinoameričkom svijetu, naviklu na epičnost i metaforičnost Marquesa, ili eliptičnu višeznačnost dekonstruktivističko-fantastičkog Borgesa, Andahazi zanimljiv i svjež. Čitanje Anatoma, bez obzira na mnoge iščitane naslove, ne donosi mnogo novine europskome čitatelju. Osim spoznaje i činjenice da Latinoamerikanci ovoga stoljeća u sebi nose vječni žal za Europom iz koje su potekli i neprestano u njoj traže nadahnuće.

Margita Mlinarić-Matošović