Bajkovita stvarnost slikara čista srca

Bajkovita stvarnost slikara čista srca

Sjećanje na Friedensreicha Hundertwassera (1928-2000)

Pustolov, sanjar, vječni putnik, strastveni borac i zaljubljenik u prirodu, čovjek koji je maštovitim slikama i građevinama želio usrećiti ljude i učiniti im život ljepšim i bogatijim nije se vratio s posljednjega putovanja. Zaspao je zauvijek na nemirnim valovima oceana koji su ga vraćali u njegovu domovinu u kojoj se rodio prije sedamdeset i jedne godine. Iako rođeni Bečanin, znao je reći da bi mu trajni život u tom gradu nalikovao mučenju jer je odveć ozbiljan, konzervativan i zatvoren u sebe sama, braneći se od nezdravih, modernih utjecaja. Bio je u pravom smislu riječi građanin svijeta. Gotovo da nema države koju nije posjetio, svojim putujućim izložbama ili starim brodom, teretnjakom (Regentag) koji je preuredio na sebi svojstven način. Obožavao je prirodu, ljepotu, kišu, prozore, spirale, boje, Veneciju i travnate pašnjake Novog Zelanda, koji je izabrao za svoje konačno odmorište.

Friedensreich Hundertwasser (rođen kao Friedrich Stowasser), slikar i arhitekt, nije imao sustavno likovno obrazovanje. Svako započeto školovanje naglo je prekidao smatrajući da ga ta škola nema čemu naučiti. Oslanjao se na vlastito opažanje i interpretaciju. Nije bio podložan ničijim utjecajima, iako je neke umjetnike iznimno cijenio (Schiele, Klimt, Gaudi). Još u djetinjstvu započinje slikati i već tada mu se pripisuju smisao za izražajnost i osjetljivost za boju. Bogati kolorit i slojeviti oblici koji potječu iz ukrasima bogata Jugendstila, umjetnosti koja se uvijek povezivala sa živim oblicima, s prirodom, osnovne su karakteristike Hundertwasserova slikarstva. Očaravale su ga stilizirane valovite linije (»ravna crta je neprirodna i vodi u propast«) i spirala kao simbol života. Njegove su slike pune bajkovitih prizora, ornamenta (ponekad srebrnog i zlatnog kao kod Klimta), spiralnih labirinta, brdovitih građevina, glava s vretenastim očima ili kućolikih parobroda s mnoštvom različitih prozora. One se ne uklapaju u vodeće trendove u slikarstvu i u svakom su pogledu potpuno samosvojne. Često je kritizirao ružnoću suvremene umjetnosti i njezinu potrebu da niječe istinsku ljepotu. »Ja sam sâm. Iza mene ne stoji nikakva diktatura ni partija, nikakva grupa ni mafija. Također, nikakva shema mišljenja, ideologija... kao što je slučaj s takozvanom avangardom«.

Sedamdesetih godina Hundertwasser se počinje baviti arhitekturom. Iako nije bio arhitekt po obrazovanju, izrađuje makete kuća koje njegovi suradnici, arhitekti i građevinari pretvaraju u stvarne objekte. Spiralne ili podzemne kuće samo su djelić njegovih maštovitih projekata. Volio je za sebe reći da je liječnik za arhitekturu. Kreativno je redizajnirao već postojeće ružne, bolesne zgrade u skladu s prirodom i individualnim snovima čovjeka. Crkva sv. Barbare u Barnbachu, Rosenthalova tvornica u Selbu, Rupertinum u Salzburgu, restoran uz autocestu kod Bad Fischaua, toplana u Beču, Thonetova tvornica koja je preuređena u Hundertwasserovu kuću umjetnosti samo su dio građevina kojima je udahnuo vlastitu osobnost. Svakoga će zaprepastiti izgled zgrade nakon njegove intervencije. Odjednom sve vrvi bojama, raznolikim oblicima, šarenim trbušastim stupovima nosačima, zlatnim kuglama i kupolama u obliku lukovice, višebojnim mozaicima... »Šarenilo, raznolikost, raznovrsnost, u svakom su slučaju bolji nego sivilo, sivilo prosječnosti«, kaže Hundertwasser.

Prezirao je sterilnost i monotoniju koja je dominirala u arhitekturi pedesetih, kada su se gradile velike, jeftine nastambe za masovno stanovništvo. Zgrade su oduzimale zemljište prirodi. U gradovima je potpuno nestala ravnoteža između prirode i kuća, između zelenila i betona. Pokušavajući povratiti narušenu ravnotežu, Hundertwasser zelenilo seli na terase, na kojima odjednom izrastaju čitavi parkovi. Oni postaju utočište pticama, a jednako tako sivilom i bukom zasićenim stanarima. Terase-vrtovi omogućuju stanarima kontakte i druženja, humanizirajući njihove odnose, a zelenilom i šarenilom boja vraćaju vedrinu u domove i zaboravljene mirise prirode.

Kroz prozore odjednom izranjaju krošnje drveća koje bojama i oblicima narušavaju jednoličnost i monotoniju fasada. Usred sivila betona skromni prozorski pretprostor postaje oaza koja pruža život davno otetoj prirodi. Takav ekološki pristup ozelenjavanja građevina jedinstven je u povijesti arhitekture. Hundertwasserovi boravci na Novom Zelandu iznjedrili su travnate krovove koji su s jedne strane bili spojeni sa zemljištem. Ovce slobodne pasu travu s krovova upotpunjujući harmoniju čovjeka s prirodom, a to je osnovni moto Hundertwasserove arhitekture. Monokromnost fasada rješavao je živim, bogatim koloritom koji je prenio sa svojih slika. Nerijetko su njegove građevine nazivali kič-arhitekturom, a njega samoga nazivali su uljepšivač i genijalni diletant. Vjerojatno su ocjene o Hundertwasseru kao kič-autoru nastale ponajprije na osnovi šarenila njegove arhitekture. Njega međutim takve optužbe odveć ne pogađaju pa u svom tekstu Lažna umjetnost kaže da »odsutnost kiča čini naš život neizdrživim«. Kič je nešto što većina ljudi voli, ali kič — predmete (koje takvima određuje mnijenje kulturne mafije) skrivaju u svojim domovima, kako ne bi bili proglašeni nazadnim i neukusnim.

Hundertwasser je opčinjen prozorima. Oni su različiti po boji, obliku i dimenzijama i upravo ta raznolikost čini fasadu razigranom. Nalazimo ih tamo gdje bismo im se najmanje nadali. Čestim provokativnim nastupima Hundertwasser se zalagao za pravo svakog stanara da oko svog prozora, koliko mu ruka doseže, oslika fasadu i time naglasi svoju individualnost i pripadnost određenom prostoru.

Otišao je »slikar čista srca«. Svojim je životom ljudima želio pokazati, naslikati raj, raj na zemlji koji je u biti jednostavno stvoriti, raj koji postoji i u koji svatko može ući, samo treba za njim posegnuti, jer... raj postoji, a mi smo ti koji ga uništavamo. Pamtit ćemo ga po njegovim neobičnim visokim kapama, različitim čarapama, sandalama koje je sam oblikovao, a najviše po ljepoti kojom je želio usrećiti svijet oko sebe.

Paulina Granec