Atlantida ili Itaka?

Cittŕ di carta — Papirnati grad, priredio Aljoša Pužar, izdanje EDIT — ICR, Rijeka, 1999.

U svojoj miješanosti i graničnosti, komunalnoj autonomnosti i civilizacijskoj vezanosti za razvijenije sredine, grad Rijeka ostvario je neobičan kulturni supstrat i nezamjenjiv profil. Došlo je vrijeme da bez predrasuda i bez političkih predznaka sagledamo njegovu prošlost, a posebice da ocijenimo kulturne prinose u raznim disciplinama i književne rezultate na različitim jezicima. Nekoć izrazito povlaštena i precjenjivana, a poslije svjesno zanemarivana i potiskivana, talijanska književna fjumanska dionica zaslužuje posebnu pozornost i kao neraskidiv dio mjesne kronike i kao čestica regionalne participacije u univerzalnim, epohalno relevantnim tokovima. Upravo zahvaljujući njoj moguće je govoriti o kozmopolitskom regionalizmu toga kraja, na tragu Santarcangelijeve formulacije o specifičnim svojstvima julijsko-venetskih pisaca na razmeđu Mitteleurope i Mediterana.

Ne zaboravljajući vrlo važnu literaturu koja pripada u fluminensia croatica (u duljem razdoblju također dramatično onemogućavanu), svjesni smo da je urbana Rijeka svoj romantičarski i veristički, futuristički i neorealistički izraz pretežno našla u djelima ispisanima na talijanskome jeziku. Stoga se u mnogim talijanskim knjigama iz prošloga i našega stoljeća nalaze autentične stranice u kojima pulsira kreativni potencijal ambijenta. Rezultati toga i takva napona danas mogu više zanimati one koji su ukorijenjeni u riječku sredinu ili osjećaju njezin genius loci nego li one koji su jedino jezikom vezani uz tradiciju i konvencije pisanja. Dakle, hrvatska čitalačka publika ima pravo i obvezu upoznati intencije i domete poezije i proze nastale na standardu ili dijalektu stare fjumanske sredine, pogotovo kad su oni lokalnog, autohtonog ili prepoznatljivo domaćeg, specifično kvarnerskoga nadahnuća.

Zahtjevnoga posla panoramske prezentacije i književnopovijesne valorizacije dvaju stoljeća pisanja na talijanskome u sjeni svetoga Vida (mahom na riječke teme) poduhvatio se mladi Aljoša Pužar i odmah možemo kazati da je pritom pokazao iznimnu motiviranost, nužnu ozbiljnost, dobru upućenost, razmjernu nepristranost i solidnu teorijsku spremu, pa nam je ponudio dinamičnu i razvedenu inventuru osnovnih težnji i glavnih predstavnika talijanskih Muza na ušću Rječine. Ne čini mi se slučajnim što prevladavaju tekstovi autobiografskoga ili memorijalističkoga karaktera, jer osim težine povijesnoga svjedočanstva motivacija pisanja često je introspektivna, psihoanalitička, etička.

U studioznom pogovoru priređivač upućuje na različite aspekte problema i znalački diferencira različite tokove. Najvažnijim znanstvenim rezultatom Pužarove klasifikacije smatram konstituiranje antejske konvencije/tradicije, s jedne strane, i jasno signaliziranje avangardističko-kozmopolitskih tendencija, s druge. Jer kao što je kontinuirana lokalno tipična regionalističko-kampanilistička (katkad i dijalektalna) struja, za Rijeku je iznimno karakteristična (posebno početkom našega stoljeća) i otvorenost prema tako raznorodnim pritocima kao što su danuncijanizam, simbolizam, srednjoeuropski dekadentizam, ezoterizam i egzotizam (yoga), pa i kulturalna asimilacija nekih mađarskih i južnoslavenskih pojava. Časopisi kao što su »La Fiumanella«, »Delta«, »Termini« i zbornik »Cittŕ di vita« (Grad živoga, Životni grad), izvanredan su primjer susreta i križanja različitih utjecajnih sfera.

Naslov knjizi Papirnati grad dolazi od jedne pjesme Gina Brazzodura. Dakako, odnosi se na iseljeničko-izgnaničku perspektivu izgubljenoga zavičaja, odnosno na irealnu i pomalo metafizičku projekciju čovjeka koji je postao strancem u nekoć blisku ambijentu i koji je otuđen od vlastitoga ishodišta. Isti autor simptomatično govori o nemogućnosti pristajanja na Itaku, pa je za njega nostalgična prošlost svojevrsna Atlantida. No to ga nije priječilo u traženju putova povezivanja s novom zbiljom, pa i suradnjom u časopisima koji se indikativno nazivahu »Mostom« i »Battanom«, djelujući na komunikaciji između »esula« i »domaćih«, između talijanskih i hrvatskih ili slovenskih pisaca.

Naznačenu »graničnu« poziciju osjećali su upravo neki od najoriginalnijih autora zastupljenih u ovom pregledu talijanske književosti Rijeke u 19. i 20. stoljeću. Primjerice, Franco Vegliani i Enrico Morovich, Francesco Drenig i Dario Donati, Alessandro Damiani i Marisa Madieri, Ezio Mestrovich i Laura Marchig. Ne pretjerujući u spajanju i povezivanju Pužar je sa zadovoljstvom, i opravdano, ukazao na moguće paralelizme između nekih inojezičnih pojava, kao što su radikalni ekspresivni nemiri Piera Pillepicha i našega Janka Polića Kamova ili pak elegijsko epske dimenzije Darija Donatija i Nedjeljka Fabrija.

Ne znači da ne uvažavamo i nježnu, gotovo folklornu liniju antejskih pjesnika: Schittara, Caffierija-Rocambolea, Antonyja, Anghebena, Russija, Milinovicha (posebice u nadahnutim prepjevima Kompanjeta, Paljetka, Načinovića, Rakovca i samoga Pužara) ili da ne vodimo računa o posebnoj snazi Osvalda Ramousa, o smjeloj inovativnosti Anite Antoniazzo, o uspostavljanju novoga kontinuiteta u tzv. manjinskome kontekstu, osobito zalaganjem novopridošlih talijanskih Riječana, kao što su Scotti, Martini, Schiavato i sam Damiani, koji prebaciše brvno preko cezure drugoga poraća i naznačiše amplitudu od socijalne tendencioznosti do egzistencijalne kritičnosti ili evazivnoga hermetizma.

Zahvaljujući ovoj knjizi prvi put je stvarno prevladan i jaz između književnosti nastale u samome gradu i literarne aktivnosti esula (od kojih doživješe uvrštenje Antoniazzo, Ballarini i Katunarich, a nedavno preminuše Vio, Santarcangeli i Morovich). Zahvaljujući čitavoj ekipi (od tridesetak) prevoditelja tekstovi se i u novim verzijama mogu doživjeti kao književna ostvarenja. Zahvaljujući Aljoši Pužaru i trudu združenih mjesnih nakladnika (a posebno urednika Melite Sciucca i Ljubomira Stefanovića) ovaj emigrantsko-imigrantski mozaik dolazi kao svjedočanstvo iznimne poliedričnosti i vitalne kompozitnosti fenomena Fiume-Rijeka.

Tonko Maroević