Američki bibliotekari ne priznaju hrvatski jezik

Americki bibliotekari ne priznaju hrvatski jezik

Proučavajući katalog, zapazio sam da je Library of Congress koristila srpski i hrvatski do malo nakon 1930. Godine 1985. Ante Beljo i Ljubo Krasić upitali su me da li znam nešto o pismu srpskoga kralja knjižnici iz 1930. sa zamolbom za promjenu imena jezika u srpsko-hrvatski. To je potvrdio i profesor Radoslav Katičić nakon svog predavanja u Library of Congress prije tri godine. Tom je prigodom upozorio da je British Museum priznavao oba jezika do 1971.

Utemeljena 1800. za potrebe Kongresa Sjedinjenih Država, Library of Congress (Kongresna knjižnica) danas je »najveća riznica kulturnog blaga na svijetu«. Stotinjak metara na istok od zgrade Capitola, Library je postupno rasla i danas se sastoji od tri stroge, monumentalne zgrade nazvane po predsjednicima Adamsu, Jeffersonu i Madisonu. Posljednja navedena srce je knjižnice i njezin glavni informativni centar.

S vremenom, knjižnica se otvarala i za izvankongresne korisnike, za agencije američke vlade, knjižničare, znanstvenike i naposljetku za cjelokupnu javnost. Svatko, Amerikanac ili stranac, može, ukoliko nađe slobodno mjesto u čitaonici, naručiti bilo koju od osamdeset milijuna knjiga odnosno časopisa i novina iz prostranih spremišta knjižnice, koja danas služi i kao nacionalna knjižnica SAD.

U Library of Congress čuvaju se materijali na 470 jezika — među njima i na hrvatskom ili, oprostite, na srpsko-hrvatskom. Gotovo svaki jezik ima svoga predstavnika, tako se među službenicima knjižnice na području slavenskih jezika nalaze i dva Hrvata, Šime Letina i Božo Bačak. Razgovor s jednim od njih, Šimom Letinom, priča je o borbi za priznanje hrvatskoga jezika pod krovom ključne ustanove američkog sustava javnih i sveučilišnih knjižnica, o borbi koja se, čini se, konačno primiče kraju — no kraju koji još nije jasan i ne mora značiti i pobjedu.

Šime Letina, Zadranin, stigao je u SAD prije trideset godina, a u Library of Congress radi četvrt stoljeća. Dužnost mu je predmetno katalogiziranje slavenskih materijala, posebice onih s područja filozofije, religije i psihologije.

Što je Library of Congress?

— Library of Congress knjižnica je koja ponajprije služi za potrebe Kongresa — senatora i zastupnika te američke administracije. U knjižnici kongresmeni crpu informacije na temelju kojih djeluju u svakodnevnom radu i donose političke odluke. Knjižnica je dostupna svim čitateljima, ponajprije znanstvenicima, no i široj javnosti.

Kakav je položaj Library of Congress unutar američkog sustava javnih knjižnica?

— To je jedna od najvećih svjetskih biblioteka, tu se pohranjuju knjige na svim jezicima. Kongresna knjižnica jedna je od najvećih kulturnih ustanova u SAD i svijetu. Njezin utjecaj na sustav američkih javnih knjižnica ne može se prenaglasiti.

Među knjigama koje svakodnevno stižu u Library of Congress nalaze se i one iz Hrvatske? Kako knjižnica rješava pitanje jezika?

— Do 1930. knjižnica je priznavala hrvatski jezik. No kad sam ja stigao, godine 1974, primijetio sam da se knjižnica drži srpsko-hrvatskog. Jugoslavija, kao zemlja, imala je svoju šifru (yu), a knjige na srpskom vode se pod šifrom SCC (Serbo-Croatian Cyrillic), na hrvatskom kao SRC (Serbo-Croatian Roman). To ističem jer ćemo se na te šifre vratiti i kasnije. Dakako, pokušao sam nešto promijeniti, no nije bilo izgleda dok god nismo stvorili suvremenu hrvatsku državu. Ipak, u privatnim sam razgovorima nastojao širiti istinu o jeziku. Proučavajući katalog, zapazio sam da je Library of Congress koristila srpski i hrvatski do malo nakon 1930. Godine 1985. Ante Beljo i Ljubo Krasić upitali su me da li znam nešto o pismu srpskoga kralja knjižnici iz 1930. sa zamolbom za promjenu imena jezika u srpsko-hrvatski. To je potvrdio i profesor Radoslav Katičić nakon svog predavanja u Library of Congress prije tri godine. Tom je prigodom upozorio da je British Museum priznavao oba jezika do 1971.

Doznajemo da postoje izgledi da dođe do odvajanja jezika u Library of Congress. O čemu je riječ?

— Božo Bačak i ja, a donedavno je ovdje radio i pravnik, Slavko Jambrušić, nastojali smo da dođe do promjene nakon osnutka hrvatske države. Kao obično, odgovarali su nam da knjižnica slijedi mišljenja svjetskih jezikoslovaca, da je riječ o jednom jeziku. Nastojao sam se sporazumjeti s čelnicima odjela za katalogiziranje, no s vrha nam je odgovoreno da je za Library »srpsko-hrvatski jedan jedinstveni jezik«. No, pod pritiskom izvana, a i nakon posjeta profesora Brozovića i Katičića, stvari su se počele pokretati. Prije Božića 1999, 17. prosinca, sazvan je sastanak srbo-hrvata u knjižnici i obznanjeno nam je da će ime jezika doduše ostati isto, no da će se promijeniti šifre. Ukazao sam da u tome nema logike, ako se ime ne mijenja. Prije nekoliko tjedana, međutim, sazvan je novi sastanak i tada nam je rečeno da će se jezici odvojiti, da će srpsko-hrvatski ostati »za one koji kažu da pišu tim jezikom«, i da će se uvesti bosanski s posebnom šifrom (BOS). Rekao sam da nema smisla mijenjati imena ako se ne mijenjaju šifre.

Zaista vrlo čudno! Znači li da i s tom najnovijom koncesijom ostajemo zauvijek zajedno sa srpsko-hrvatskim?

— Upravo tako. I zbog toga nastojimo da se s pojmom srpsko-hrvatskoga prekine svaka veza te da se promijene i šifre. Hrvati imaju hrvatski, Srbi srpski jezik, i svaki narod ima pravo da zove svoj jezik onako kako hoće. Ako postoji hrvatski jezik, treba postojati i njegova šifra. Izgovor uprave knjižnice glasi da se »šifre obično ne mijenjaju«, no ja sam upro prstom na to da se šifra ne mijenja nego se samo dodaje nova šifra za novi jezik — kako se to čini s bosanskim. Na to nije bilo odgovora. Odluka će postati pravovaljana potkraj svibnja i sad bi, vjerujem, trebalo učiniti pritisak sa svih strana da se promijeni i ime jezika i njegova šifra.

Naslušali smo se sličnih stvari u našoj borbi za jezik u SAD. Gotovo redovito riječ je o političkim pitanjima i podmetanjima. Recite, je li u ovom slučaju riječ o političkom pritisku ili o mržnji, neznanju, inerciji...?

— Mislim da je najviše riječ o birokratskoj inerciji. Library of Congress velika je ustanova u kojoj je teško bilo što promijeniti. No najviše su se na odluku, kakva god ona jest, obrušile knjižnice raznih američkih sveučilišta, koje ne žele slijediti primjer Library of Congress i odvajati jezike. Za njih je to dodatna gnjavaža. Dakle, riječ je o lijenosti i neznanju.

Zatražili ste potporu? Od koga?

— Zatražio sam prvo potporu hrvatskih vlasti, i to u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu. O tome sam prije više godina razgovarao još s dr. Šarčevićem, koji je obećao pomoć. No njegova veza uskoro je napustila posao u Library, i tako od toga nije bilo ništa. Konačno, poslao sam e-mail Premijeru, Ivici Račanu. Razumijem da gospodin Premijer ima stotine drugih problema, no zamolio sam ga da upotrijebi svoj autoritet, jer je riječ o za nas naobično važnu kulturnom i političkom pitanju. Ni jedan Hrvat pri tome ne bi smio ostati ravnodušan.

Rekli ste da je riječ o neobično važnoj odluci...

— Važna je ta odluka zato jer je jezik duša, srce naroda. Aku mu se to oduzme ili uništi, nema života narodu. Naši su neprijatelji u prošlosti uvijek nastojali uništiti i zanijekati hrvatski jezik. Ako Hrvati nemaju jezika, ne mogu biti ni prepoznatljivi kao poseban narod, s posebnom državom. S te je strane vrlo važno steći u Americi pravo da vlastiti jezik zovemo kako hoćemo i da se zovemo kako hoćemo. Library of Congress najveća je kulturna ustanova u srcu Amerike i njezin se glas daleko čuje. Ona utječe na mišljenje i odluke kongresmena i administracije. I stoga je potrebno da se i u Kongresnoj knjižnici jasno vidi da Hrvati imaju svoj jezik, svoju kulturu.

Nadam se da ćete dobiti svu potrebnu potporu i iz hrvatsko-američke zajednice i iz domovine u svojim plemenitim nastojanjima.

— A ja zahvaljujem svima koji nam mogu dati potporu, pomoć i savjete. Duboko vjerujem da će i hrvatske vlasti učiniti sve da se donese ispravna i pravedna odluka, jer je to ne samo u interesu hrvatskih vlasti nego i cijeloga hrvatskog narodnog bića — širom svijeta.

Razgovarao Vladimir Goss