Za budućnost klasičnih jezika

Za budućnost klasičnih jezika

O Blagovijesti, 25. ožujka jubilarne 1700. godine, svečano je otvoreno splitsko nadbiskupsko sjemenište i u njegovu krilu klasična gimnazija za klerike i đake iz grada i čitave pokrajine. Duhovna i kulturna misija koju su trebali imati najbolje ilustriraju sveobuhvatna nastojanja njegova utemeljitelja Stjepana Cosmija, koji je među stotinjak solinsko-splitskih nadbiskupa zacijelo među najzalužnijima. Premda Mlečanin, Cosmi se srodio sa Splitom i na samrtnoj postelji kao grijeh ispovijedio to što hrvatski jezik nije uspio bolje svladati! Dao je tiskati hrvatski nauk vjere i glagoljski misal. Sudjelovao je u utemeljenju prve hrvatske akademije u Splitu koja je za cilj imala »de se moxe boglie usgojiti i lipglie uresciti ovi jezik slovinski«. Smatrao je, konačno, da bi se svećenici trebali izučavati u zavičaju jer »ne bi imali prigode ostaviti svoju domovinu, nego bi se još više u nje zaljubili«. Provedbe ideje o utemeljenju sjemeništa poduzeo se s navršenih sedamdeset godina. Pridobio je za zamisao mletačku vladu, a papa Inocencije XII. izdao je 10. listopada 1699. bulu kojom se in perpetuum novom zavodu inkorporiraju dvije ugledne povijesne benediktinske opatije — Sv. Stjepan pod Borovima u Splitu i Sv. Ivan Krstitelj u Trogiru, sa svim dobrima. Kardinal Petar Ottoboni, član Kongregacije Propagande, zajamčio je tisuću zlatnika, postavši tako protektor sjemeništa, a Cosmi je oporezovao i sebe samog nametom od sto zlatnih dukata godišnje. Cosmijev nasljednik Cupilli — koji je njemu u čast uzeo ime Stjepan (a suvremenici su prvoga zvali drugim Karlom Boromejskim, a Cupillija drugim Franjom Saleškim) — dobro je naučio hrvatski. Propagirao je osobito Della Bellinu hrvatsku slovnicu i trojezični rječnik, a 1714. počeo je graditi za seoski glagoljaški kler sjemenište uz Sv. Petra na Lučcu.

Obojica su stvorila solidnu materijalnu osnovicu za razvoj zavoda koji je uskoro postao najuglednija i najdugovječnija humanistička škola na našem Jadranu (jer je stariji isusovački Collegium Ragusinum dokinut 1806. godine). Ipak je i splitsko učilište prošlo kroz brojne mijene, ukidanja, zatvaranja i obnavljanja tijekom 19. i 20. stoljeća. Godine 1817. austrijske su vlasti sjemenišnu gimnaziju pretvorile u državnu, ostavivši sjemeništu samo dvogodišnji filozofski studij. Tek između dva rata, postupnim popunjavanjem nižih razreda, sjemenište je ponovno dobilo svih osam razreda, dok je državna klasična gimnazija (sa Šuvarovim interregnumom) kontinuirano nastavila živjeti. Uloga zavoda i dviju gimnazija u promicanju klasične naobrazbe napose se mora istaknuti. Latinski se u Splitu, dakako, ne uči tristo godina, nego od postanka grada. Za povijest naše kulture nije bilo karakteristično ni slijepo preuzimanje ni oslobađanje od antičke tradicije, nego svjesno sraštavanje s njom. Kao što je jezik antičke arhitekture i skulpture prožeo našu najbolju srednjovjekovnu i renesansnu umjetnost, tako je unutrašnja struktura latinskoga dala pečat hrvatskom književnom i kolokvijalnom jeziku. Latinski je nastavio živjeti kroz prebogatu humanističku književnost domaćih pisaca. Još 1957. godine, usred Splita, prevodi se Smrt Smail-age Čengića u latinske heksametre — pokušaj bizaran i izoliran, ali znakovit.

Klasična naobrazba omogućavala je izravan pristup najvećem od svih resursa kulturnih referencija i metafora te umijeću intelektualnog ovladavanja tolikim znanjima. Tijekom tri stoljeća u splitskom sjemeništu i dvjema sraslim klasičnim gimnazijama klasičnu naobrazbu stekle su tisuće učenika koji su poslije »u javnim službama i naukama prodičili svoj zavičaj« — kako ističe Nikola Tommaseo, jedan od najodličnijih talijanskih stilista, po majci Hrvat, koji je i sam bio učenik splitske Klasične, poput najvećega pjesnika susjedne Italije poslije Dantea, Uga Foscola, koji je u njoj stekao prvo znanje iz grčkog i latinskog. Tu je imao korijen narodni preporod u Dalamciji, tu je temeljno obrazovanje stekla plejada hrvatskih pjesnika i književnika, teologa i biskupa, povjesničara i arheologa, liječnika, pravnika, političara, prirodoznanstvenika, inženjera, skladatelja — Robert Visiani, Frano Carrara, Duje Rendić Miočević, Frane Bulić, Natko Nodilo, Šime Ljubić, Luka Botić, Mihovil Pavlinović, Vid Morpurgo, Ante Trumbić, Ivo Vojnović, Vladimir Nazor, Petar Gotovac, Ljubo Karaman, Tin Ujević, uz tolike druge mrtve i žive.

Proslava tristogodišnjice utemeljenja nadbiskupskog sjemeništa i nadbiskupijske gimnazije (koja od 1991. nosi ime don Frane Bulića) te »državne« klasične gimnazije bila je prigoda da se kroz više akademija (22-26. ožujka) rekapitulira njihova povijest i misija, istaknu prijelomni događaji i mnoga od važnih imena. Organiziran je susret više generacija klasičara I. gimnazije (koja je donedavna nosila ime Natka Nodila), i to u dvoranama netom obnovljena Nadbiskupskog sjemeništa. Sin Ive Jurasa, nekadašnjeg ravnatelja klasične gimnazije, uručio je I. gimnaziji raspelo što ga je za nju 1940. izradio Ivan Meštrović, a obitelj šezdeset godina držala u pohrani.

Od brojnih prigodnih događaja i prezentacija, trajni trag ostavit će izvrsno pripremljena izložba dokumenata, knjiga i umjetnina iz fondova sjemeništa i nadbiskupijske klasične gimnazije u prostorima u kojima će se konačno skrasiti prebogata biblioteka koju je zavodu oporučio Ivan Paštrić, znameniti orijentalist i teolog, priređivač novih izdanja glagoljskog misala i brevijara, »meštra svega znanja« kako ga zove Kavanjin.

Još važnijom može se ocijeniti pojava opsežnog zbornika (na 682 str.) o tristo godina sjemeništa i klasične gimnazije — komplement jednako važnomu zborniku koji je objavljen deset godina ranije, ali s naglaskom na »državnu« klasičnu gimnaziju. Uredio ga je Ivan Banić okupivši dvadesetak priloga koji na sveobuhvatan način prikazuju povijest sjemeništa i gimnazije, njihove fondove, građevine, uz prigodna sjećanja nekadašnjih gojenaca i odgajatelja, s brojnim prigodnicama (od pape do hrvatskog biskupskog zbora) i s prevodom (K. Lučin) životopisa Stjepana Cosmija iz Farlatijeva Illyricum sacrum te s uobičajenim popisima svih generacija profesora i učenika.

U sklopu proslave održan je okrugli stol o budućnosti klasičnih jezika u srednjoškolskoj nastavi. Kako bi se i očekivalo od klasičara, razgovor se vodio oko toposa opće propasti obrazovanja (florebat olim studium, nunc... ponavlja se od antičkih vremena, stoljećima), ali se čuo i ohrabrujući broj dobrih vijesti, osobito oko klasičnih seminara što ih katedra za povijest pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu, splitski Konzervatorski odjel i I. splitska gimnazija organiziraju ljeti u Starom Gradu, zimi u Solinu, a iz kojih se već »regrutirao« lijep broj budućih profesora latinskog i grčkog, arheologije i povijesti, od kojih se dio posvetio prevođenju spomenutoga višesveščanog Farlatijeva opusa. Nezaobilazna tema bila je i procvat studija vezanih za Marulića i hrvatski renesansni latinitet. Zajedničko je traženje da se I. gimnaziji vrati predikat — klasična. Slavljenicima je na kraju uručen Zlatni grb grada Splita.

Inge Šegvić-Belamarić