Vratite mi novac!

Pavao Pavličić, Nepovrat, Algoritam, Zagreb, 1999.

Nije dobro govoriti o posljednjem Pavličićevom romanu kao o fantastičnom trileru jer bi netko mogao pomisliti da je riječ o fantastično dobroj knjizi. A da to nije slučaj, počinjemo naslućivati već na drugoj stranici romana, kada nam autor pojašnjava da se listopad tako zove zato što je to mjesec u kojem pada lišće. Ovakva je besmislica ipak samo simptom mnogo ozbiljnijega problema. Naime, osnovna je slabost toga, između ostaloga, krimića (koji bi dakle trebao biti napet, neizvjestan itd.) da je baš sve, i odmah, kristalno jasno, pa tako i to da je riječ o prilično slabu ostvarenju iz Pavličićeve fantastično-kriminalne tiskare.

Nepovrat je priča o stroju koji omogućuje dodir s duhom vremena, ali je istodobno i razorno oružje. Riječ je o izumu trojice hrvatskih fizičara koji su u burnim godinama prije i za Drugog svjetskog rata krenuli svaki svojim — životnim i političkim — putem. Sada (pri kraju devedesetih), zli znanstvenik-komandos iz pomalo nejasnih razloga želi pokrenuti stroj i stupiti u kontakt s duhom vremena ili uništiti, ipak ne svijet, nego Zagreb. Na našim je junacima/ljubavnicima da ga u tome spriječe, što njima polazi za rukom bez većih problema. (Činjenica da na petstotinjak stranica trilera glavni junaci ne nailaze na bitne probleme već je sama po sebi problematična.)

Ideja za priču potencijalno je vrlo zanimljiva, posebno onaj dio koji se događa tridesetih: tu ima građe i za (fantastični, ali i politički) triler i za (novo)povijesnu fikciju, a i za povremene sentimentalne ekskurse. No Pavličić se čvrsto odlučuje za našu sivu svakodnevicu, dok mu događaji iz prošlosti uglavnom služe kao povod za lamentiranje nad prolaznošću života i podmetanje trivijalnih mudrosti (sastojci duha našega vremena su nevjerica, smrtnost i sloboda, a spominju se još i sveopća relativnost, izgubljenost i slabost. Svakodnevica je, osim što je siva, u Pavličićevoj izvedbi i pomalo bezvremena, jer on se ne želi baviti poviješću ili politikom, ali to ne uspijeva sasvim ni izbjeći: dnevno- i povijesnopolitičke upadice koje, čini se, trebaju povezati čistu krimi-priču sa stvarnim životom, ispadaju, najblaže rečeno, čudne, jer zbog svoje kontekstualne neuklopljenosti postaju čista ideologija. Na primjer: naš je junak (u doba mraka?) svirao za hrvatske iseljenike u Kanadi (on je nacionalno osviješten), ali je, radi nacionalnopomirbene ravnoteže, djed njegove žene stradao u Jasenovcu, ali je ipak, zbog ravnoteže, djed »mrzio ljevičare« (dakle nije bio ljevičar, str. 43) te je tamo dospio »zbog masonstva, spiritizma ili administrativne pogreške« (znači nije bio ni Srbin ili Židov), a umro je, tF od čega se umire u koncentracijskim logorima?, od prehlade. U Danskoj (!) naš junak saznaje za probleme Srba iz Podunavlja, a u jednom trenutku mi saznajemo da »katolici nisu sumnjičavi«. Sve je uravnoteženo, harmonično i pravilno, a ekstremnosti ili odskoci bilo kakve vrste jednostavno ne postoje (ne računajući groteskni kraj romana).

Žanrovska je proza dakako u velikoj mjeri određena tipičnim situacijama, likovima i pripovjednim tehnikama, ali Pavličić na tome staje, pa sve završava u stereotipima; entropija raste, predvidljivost se povećava, a naziv triler s korica knjige gubi svaki smisao. Shematska pravilnost priče glavni je krivac zašto umjesto očekivane (i žanru primjerene) napetosti čitatelj dobiva destiliranu dosadu. Epizode se nižu po vrlo prozirnu receptu: nagovijestiti događaj, umetnuti flashback, zatim ubaciti junakovu dvojbu u obliku niza od desetak pitanja te napokon opisati i taj događaj, najbolje čisti antiklimaks. (Ponavljati ovisno o tome koliko se plaća kartica teksta.) I tako priča teče, glatko i ravno, i zamorno. A kada Pavličić i pokuša stvar začiniti s malo Stila, sve to ispadne dosta nespretno (vidi erotske scene i »dojke... pune smisla« na str. 175) ili, opet, katastrofalno stereotipno/trivijalno: »Jer, činilo mu se (...) da u njegovom životu nikada više neće svanuti, da tu više nikada neće biti ni svjetla, ni radosti, ni ljubavi, nego tek jedna duga i teška, besana noć.«

Sve bi to još nekako i funkcioniralo da je riječ o roto-romanu u kojem glavni junak, bivši alkoholičar kojemu je žena poginula u automobilskoj nesreći, zarađuje za život prebirući po klaviru u lokalnom kafiću i pjeva nešto primjereno navedenom citatu, na primjer »Dotako sam dno života / i pakao i ponore / ali ti mi dušu uze / prokleti ženski stvore«; ali slučaj, Pavao Pavličić i Zlatko Crnković htjeli su da u Nepovrat odu (osim utrošena čitateljskog vremena i novca) luksuzna oprema i europskije nastrojen glazbeni repertoar. Ali kulisa, pa ni ona glazbena, ne može spasiti lošu predstavu. To se u hrvatskom izdavaštvu valjda zove »ići na sigurno« — od knjige o duhu vremena ostaje nam knjiga bez duha.

Bacimo se na trenutak i mi u fantastiku i zamislimo da supervelemajstor, recimo, Pavličić igra šah protiv superračunala (neka se zove Deep Blue) za spas ljudske rase — bojim se da bi stvari svršile gore nego u Nepovratu. Kasparov je (prvi) poznati meč između čovjeka i stroja dobio zahvaljujući intuiciji, jer je vukao iracionalne poteze, zbunjivao stroj koji je — poput našeg autora — raspolagao tek golemim (ali ograničenim) brojem kombinacija. A za dobru igru, kao i za književnost (posebno onu žanrovsku), to nije dovoljno. Jer najbolji igrači znaju da se prava igra krije tek u poigravanju njezinim pravilima.

Sven Cvek