Vječna Dora

Vječna Dora

Cilj projekta vrlo je jasan, postići međunarodnu afirmaciju djela Dore Pejačević. To želimo postići ponajprije izdavanjem i distribuiranjem njezinih izabranih djela na nosačima zvuka i u notnim izdanjima, a uz to dolaze glazbene priredbe i slični programi

Hrvatsko-austrijski projekt Dora Pejačevićovih je dana i u Zagrebu doživio svoju promociju. U nedjelju, 26. ožujka, u Hrvatskom glazbenom zavodu održan je koncert Dorin glazbeni vrt na kojemu je austrijska pijanistica Anika Vavić, izvodila djela Dore Pejačević, Johannesa Brahmsa i Franza Schuberta, a u ponedjeljak, 27. ožujka, u Crvenom salonu hotela Esplanade održana je konferencija za novinare na kojoj su govorili Koraljka Kos, koja se već godinama sustavno bavi opusom Dore Pejačević, Elena Ostleitner, predavačica na Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču, Walter Maria Stojan u ime Austrijskog kulturnog instituta u Zagrebu, Andreas Zadeyan, vlasnik diskografske tvrtke Re Nova Classics i Ivan Živanović, voditelj Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb.

Lijepa i vrijedna događanja na zagrebačkoj, ali i međunarodnoj, glazbenoj sceni bila su izravni povod za razgovor s Ivanom Živanovićem, muzikologom, voditeljem Muzičkog informativnog centra KDZ.

Muzički informativni centar i Universität für Musik und darstellende Kunst iz Beča nositelji su projekta Dora Pejačević. Molim vas, recite nam nešto o samim počecima vaše suradnje. Tko je ili što izravno iniciralo pokretanje projekta i na koji je način njegova konstrukcija počela dobivati obrise?

— Projekt je službeno startao u rujnu prošle godine, a pokretači smo Elena Ostleitner u ime bečkog Universität für Musik und darstellende Kunst i ja u ime Muzičkog informativnog centra KDZ. Mi smo utemeljitelji i nositelji projekta, ali u njega su kao partneri uključene i mnoge druge institucije i pojedinci koji su djelatnošću vezani uz djelo Dore Pejačević i međunarodnu suradnju. To su prije svih Hrvatski glazbeni zavod, Odsjek za povijest hrvatske glazbe HAZU, diskografska tvrtka Re Nova Classics iz Beča i Austrijski kulturni institut.

Zašto Dora Pejačević, a ne, primjerice Blagoje Bersa ili netko drugi? Koji je razlog prevagnuo pri izboru skladatelja, iako je jedna vrsta pozitivne fascinacije i inače prisutna jer je riječ o ženi koja se doista afirmirala u muškoj profesiji, o njezinu aristokratskom podrijetlu. Naposljetku, Zvonimir Berković snimio je i igrani film o njoj?

— Za razliku od većine drugih naših skladatelja Dora Pejačević imala je silnu sreću što je u osobi muzikologinje Koraljke Kos našla svog velikog istraživača i zagovornika. Bez tog primarnog istraživačkog rada, koji je u posljednjih dvadeset i više godina obavila gospođa Kos i o tome objavila nekoliko prekrasnih knjiga, jedva da bismo i sami nešto znali o Dori Pejačević, čiji smo opus tijekom tog vremena i stvarno upoznavali zahvaljujući interpretacijama naše velike pijanistice Pavice Gvozdić. Bez svega toga o projektima kao što je ovaj ne bi moglo biti ni riječi. Nadam da će i mnogi drugi vrijedni hrvatski skladatelji naći isto tako uporne i kvalitetne istraživače i zagovornike.

Što sve projekt obuhvaća i koji su rezultati već sada izvjesni?

— Cilj projekta vrlo je jasan, postići međunarodnu afirmaciju djela Dore Pejačević. To želimo postići ponajprije izdavanjem i distribuiranjem njezinih izabranih djela na nosačima zvuka i u notnim izdanjima, a uz to dolaze glazbene priredbe i slični programi. Dio toga je i nedavni koncert odlične mlade pijanistice iz Beča Anike Vavić koja je izvodila program s djelima Pejačevićeve, Brahmsa i Schuberta. Taj će isti program biti izvođen u Austriji i drugim zemljama (Kuba, Meksiko...). Kao što vidite, na programu nisu samo djela Dore Pejačević nego i djela priznatih majstora upravo da bi se vidjelo koliko je i njezina glazba velika i kako može podnijeti, grubo, ali jasno rečeno, konkurenciju. Projekt Dora Pejačevićvelik je i dugoročan. Rekao bih i najveći ikad poduzet u cilju afirmacije naše ozbiljne glazbe. Nitko od nas koji smo uključeni ne pati od megalomanije niti misli kako ćemo preko noći afirmirati tu glazbu u svijetu. Naše je stajalište da ćemo cilj postići mnogo lakše i brže velikim brojem malih i dobro koordiniranih akcija nego s nekoliko sjajnih i skupih gala priredbi. Ono što je do sada u okviru projekta realizirano su CD i notno izdanje Glasovirskog koncerta, op. 33, u g-molu. CD je objavila diskografska kuća Re Nova Classics iz Beča, a note naš Muzički informativni centar. Tu je još nekoliko priredbi s Dorinom glasovirskom i komornom glazbom u Austriji, promocija projekta u studenom prošle godine u našoj ambasadi u Beču te ovaj koncert i konferencija za tisak u Zagrebu. To je tek početak, a u planu su još mnoge druge akcije i izdanja.

Na koji će način projekt uključiti i zahvatiti njegov možda najdalekosežniji razlog, a to je stvarno pozicioniranje, ugrađivanje hrvatske baštine u kulturno nasljeđe Europe, odnosno svijeta?

— Cilj projekta bit će postignut onoga časa kada Dorina djela postanu uobičajen dio nastavnih i koncertnih programa glazbenika širom svijeta. Razlog da tako i bude jest taj što je ta glazba sjajna. Morate imati na umu da nitko na svijetu, osim ako nije riječ o trenutnoj modi, ne treba hrvatsku, žensku ili američku glazbu, ali dobru, lijepu i zanimljivu glazbu trebaju svi. Zašto bi inače austrijska diskografska kuća Re Nova Classics ulagala svoj novac da napravi potpuno novu snimku Dorina Glasovirskog koncerta s Nürnberškom filharmonijom, pijanisticom Sigrid Trummer i dirigentom Manfredom Muessauerom. Pokušajte izračunati koliko takva produkcija stoji pa će vam se zavrtjeti u glavi. Naravno, gledajući s naše strane, drago nam je što je riječ o glazbi hrvatske skladateljice i što se događa nešto što bismo mogli nazvati inkorporiranjem hrvatske kulturne baštine u svjetska kulturna zbivanja, ali ciljevi projekta su ponajprije poslovni. Pojednostavnjeno rečeno, promocija je početak projekta, a uključivanje u svjetsku glazbenu industriju završetak. Ono što osim novih izdanja sada slijedi jest lobiranje po cijelom svijetu da bi se postigao što veći broj radijskih emitiranja i živih izvedbi u vremenu koje dolazi.

Koliko je MIC zadovoljan suradnjom sa svojim partnerima u Beču i Zagrebu i koji je vaš specifični dio posla, a potom i kolača?

— U projektu Dora Pejačevićskladno su povezani vrlo različiti interesi. Naš je interes ponajprije kulturološki, premda ni poslovni dio nije zanemariv, dok je u austrijskih partnera možda malo više naglašen poslovni dio. Najveći dio našega posla odnosi se na izdavanje nota. Odlično surađujemo, a o kolaču je još prerano govoriti jer sada smo u fazi kada su potrebna ulaganja. U svakom slučaju o svim segmentima posla postoje vrlo precizni i jasni dogovori jer mislim da bez čistih računa nema dobre suradnje.

Tko financira projekt?

— S hrvatske strane to su Ministarstvo kulture RH i Gradski ured za kulturu kao redoviti podupiratelji programa Muzičkog informativnog centra. Na austrijskoj strani to je kombinacija ulaganja tvrtke Re Nova Classics, sponzorstva (osiguravajuće društvo Wiener Staedtische i Leopold Stocker Verlag), a nedavno se pridružila i organizacija Kulturkontakt, specijalizirana za financiranje zajedničkih projekata zemalja iz Zapadne i Istočne te Srednje Europe. Tu je još i Austrijski kulturni institut, koji je financirao koncert Anike Vavić. Moram svakako spomenuti i naše sponzore Croatia Airlines, hotel Esplanade i vinariju Katunar, koji su se vrlo spremno odazvali pozivu da podupru projekt.

Iako je MIC osnovan još 1971, djelatnost kuće poznata je relativno malom, uglavnom stručnom krugu. Recite nam nešto o svojim temeljnim zadaćama, o prirodi i načinu rada.

— Temeljna zadaća svakog nacionalnog Muzičkog informativnog centra, pa tako i našeg, jest predstavljanje glazbe te zemlje u svijetu. To se čini na razne načine, ponajprije širenjem odgovarajućih informacija, a uz to i izdavanjem i distribucijom glazbenih izdanja (knjige, note, nosači zvuka). Postavlja se pitanje kako to provesti, a da budete pravedni i da ono malo novca što imate potrošite što pametnije.

S obzirom da sam na čelu MIC-a od 1996, ograničit ću se na to razdoblje. Djelatnost te institucijice usmjerena je ponajprije na glazbene profesionalce, ali smatram da ni među njima nije dovoljno poznata. Mi svakodnevno ulažemo napore da se ta situacija popravi i u tome uspijevamo. Želim da svi koji u nas nešto rade u glazbi, bili oni izvođači, muzikolozi, skladatelji, pedagozi itd., shvate da MIC ne postoji zbog sebe nego zbog svih njih. Temelj našega rada veliki je informacijski sustav koji smo nazvali Quercus-središnji informacijski sustav hrvatskog glazbenog života koji prikuplja i obrađuje sve relevantne podatke iz našeg glazbenog života. Podataka je mnogo i neka mi oproste svi oni čije podatke još nemamo u bazi, jer to je samo zbog toga što radimo u iznimno skučenim, da ne kažem bijednim, uvjetima. Sve informacije iz Quercusa javno su dostupne i već sada neke srodne institucije temelje svoje projekte na njima. Mislim da mnogi ljudi na vodećim mjestima u našoj kulturi nisu svjesni koliko je važno znati akumulirati rad i znanje, a sustavi poput Quercusa upravo nam to omogućuju. Dio podataka objavljen je i na Internetu na našoj adresi www.mic.hr što ih čini lako dostupnima našoj i međunarodnoj javnosti. Primjerice, većinu poslovnih sastanaka u Zagrebu gospodin Zadeyan ugovorio je iz Beča zahvaljujući našoj internetskoj stranici, a neki naši skladatelji dobili su izvedbe u inozemstvu. Pozitivni učinak takva informacijskog sustava vrlo je jasan jer ako vrlo tražene podatke učinite lako dostupnima, štedite mnogo vremena i energije ljudima koji ih trebaju pa ih mogu upotrijebiti za kreativnije poslove. Taj dio posla nazivamo rutinskom promocijom, a rezultat toga je bogatiji, kvalitetniji i na međunarodnom planu prodorniji glazbeni život. Iz toga slijede posebni projekti poput Dore Pejačević.

Je li Hrvatska ravnopravno opremljena za proces produkcije i distribucije glazbenih materijala?

— Ono čega nam još nedostaje najčešće je znanje, tim više što zbog slabe cijene rada i neplaćanja mnogo kvalitetnih ljudi traži kruh izvan Hrvatske. I dok u proizvodnji kako-tako nešto možemo napraviti, na području distribucije glazbenih izdanja prava je katastrofa. U posljednjih pedeset i više godina distribucija jednostavno ne postoji. Čini se nevjerojanim, ali postoji objašnjenje. Problem je u tome što se izdanja s područja ozbiljne glazbe po svojoj prirodi distribuiraju dugo i polagano, a na tako malom tržištu poput našeg presporo, pa nitko od komercijalnih distributera nije zainteresiran za to. O tom problemu dugo sam razmišljao i nadam se da sam našao rješenje. Za koji tjedan startamo s programom promotivne distribucije svih hrvatskih glazbenih izdanja i nadam se da će se ubrzo pokazati pozitivni rezultati.

Koliko MIC uspijeva u svojim akcijama i planovima, a koliko mislite da biste trebali ili i mogli?

— Bez dvojbe mogu reći da bismo mogli učiniti mnogo više kada bismo imali bolje uvjete rada, kako prostorne, tako i financijske. Osim toga MIC formalno i ne postoji kao ustanova, nego tek kao dio Koncertne direkcije Zagreb, što mi se s obzirom na njegovo značenje čini sve manje primjerenim.

Kakvi su vaši kontakti sa srodnim institucijama u svijetu? Postoji li ideja o osnivanju hrvatskoga glazbenog informativnog centra izvan Hrvatske? Poljaci su, primjerice, osnovali Poljski muzički referencijalni centar u SAD, a naglasak je njihova rada promocija njihove suvremene glazbe i izvođača.

— Naši kontakti s inozemstvom vrlo su snažni i sve širi. Jedna od zadaća koje sam si posebno postavio nakon što sam došao na vodstvo MIC-a bilo je razviti međunarodnu suradnju, jer mi se to činilo vrlo važnim. Prvi korak bio je učlaniti naš MIC u svjetsku udrugu sličnih organizacija IAMIC (International Association of Music Information Centres), a zatim smo idući za tim tragom uspostavili kontakte s mnogim drugim institucijama u svijetu. To je znatno pojačalo svijest o prisutnosti hrvatske glazbe, ali da bismo zaista afirmirali ono najbolje što imamo, moramo se još jako mnogo potruditi. Mislim da ne bi imalo nikakva smisla osnivati neki naš glazbeni centar u inozemstvu jer se i iz Hrvatske može sasvim dovoljno napraviti. Valja samo imati dobre svjetske kontakte i uz to zdrave poslovne kombinacije.

Može li se značenje i kvaliteta projekta poput Dora Pejačevićproširiti i na vaše druge aktivnosti?

— Sasvim je sigurno da nam međunarodni projekt Dora Pejačevićpodiže ugled, a time i radni elan. Osim ovoga postoje i drugi međunarodni projekti u koje smo uključeni. To je, primjerice, Europska baza glazbenih podataka u kojem smo zajedno s Austrijom, Slovačkom, Njemačkom, Islandom, Nizozemskom, Italijom i Francuskom. Pridružili smo im se zbog toga što je službena delegacija IAMIC-a, koja nas je posjetila u travnju prošle godine, ocijenila naš informacijski sustav Quercus kao najuspješniji u Srednjoj i Istočnoj Europi.

Na kraju, koji su prvi sljedeći koraci u projektu Dora Pejačević, uz, dakako, čestitke na svemu do sada učinjenome?

— Sljedeći su koraci nova izdanja glasovirskih minijatura Dore Pejačević na CD-u i u notnom izdanju te koncerti, a nakon dubrovačkoga nastupa pijanistice Ide Gamulin i glumice Alme Prica (koja će čitati pisma i zapise Dore Pejačević) u Kneževu dvoru 8. kolovoza 2000. pozivamo vas na ponoćni šampanjac.

Razgovarala Dodi Komanov