Tradicija klasičnih proučavanja

Mirjana Sanader, Rasprave o rimskim kultovima, Mala knjižnica Matice hrvatske, kolo IX, knjiga 50, ur. Jelena Hekman, Zagreb, 1999.

Antička uljudba živi i danas u najrazličitijim oblicima svakodnevice, od kazališnih predstava, filmova, astrologije pa do psihoanalize. Njezin, nedvojbeno, najzanimljiviji dio čini antička religija i mitologija. Knjiga Mirjane Sanader posvećena je toj tematici, koja je i inače u svjetskoj znanstvenoj i stručnoj publicistici dobro obrađena. Podsjetimo, primjerice, na uglednu ediciju što je već više od dva desetljeća u Levdenu uređuje zaslužni M. J. Vermaseren (nažalost preminuo pred dvije godine), posvećenu proučavanju istočnih religija u Rimskome Carstvu (EPRO) sa do sada objavljenih stotinu i šezdeset svezaka, u kojoj je zastupljena i Hrvatska, studijama Petra Selema. Spomenimo svjetski znanstveni skup u Torontu 1996. posvećen Augustovu kultu. U tome je smislu i knjiga Mirjane Sanader na smjeru izrazita zanimanja za ta stara vjerovanja. Antički je svijet, pored svojih svijetlih strana, bio još više svijet ispunjen svakojakim strahovima i tjeskobama te su njegovi pripadnici tražili utjehu u najrazličitijim božanstvima i kultovima, a astrologija je, kao uostalom i u našim danima, bila predmet svakodnevnih potreba i proučavanja. Svijet Egipta, Babilonije, Grčke, Galije i njezinih druida, pa tako i Fenicije, Iberije i Ilirika, ušao je u složeni panteon rimskim vjerovanja u čudesnim spojevima vjerovanja i sinkretizama. Rimska je religija, kao malo koja, u sebi spajala i sjedinjavala najrazličitije tradicije i vjerovanja, na tragu onih kretanja što ih je grandioznim osvajačkim pothvatima začeo Aleksandar Veliki. Svijet istoka i helenizma isprepleo se s pradavnim italskim i sredozemnim vjerovanjima u cjelinu, koja i danas intrigira stotine znanstvenika širom svijeta, koji raščlanjavaju taj jedinstveni fenomen svjetske religijske povijesti i kulture u poslu kojemu se ne vidi kraj. U znanstvenome je radu Mirjana Sanader već u počecima posvetila zapaženu studiju iz toga područja antike Kerberu u antičkoj umjetnosti. Stoga su studije sabrane u ovoj knjizi na tragu njezina trajna interesa za religijsko-mitološke fenomene u svijetu klasične antike. Riječ je o pet rasprava posvećenih Herkulovu kultu na području današnje Hrvatske, kao i o ikonografiji njegovih prikaza. Treća je rasprava obradila tragove Vulkanova kulta u rimskoj provinciji Dalmaciji, četvrtu je posvetila nekim novim aspektima kulta božice Terra Mater te petu podrijetlu kulta božanstva Terra Histria.

Junak

Grčki Heraklo ili rimski Herkul bio je jedan od najpopularnijih heroja staroga svijeta, koji je nakon smrti doživio apoteozu i bio uključen u božanski Olimp zbog svojih junačkih djela. Njegov je mit višestruko povezan i s našim krajevima, jer je na svojim lutanjima po nekim tradicijama prolazio i ilirskim krajevima, pa se i poluotok, odnosno dio kopna između današnjega Trogira i Rogoznice u antici nazivao Hilički poluotok po Hilu, Heraklovu sinu. U starome je svijetu bilo poznato trideset gradova i naselja s imenom Herakleja. Jedno se spominje i na našoj obali, njegovo lociranje nije sigurno. Međutim, kako se na današnjem otoku Hvaru potkraj 4. stoljeća prije Krista kuje novac s imenom toga grada i pronađen je jedino na otoku Hvaru, štoviše u području današnje luke i grada Hvara, to je potpisani u jednoj raspravi locirao taj grad na tome mjestu. Noviji razvoj brisao je Herkulovo ime i tragove, ali ostali su novčići kao svjedočanstvo. Mirjana Sanader u opsežnoj raspravi koja obuhvaća dvije trećine knjige vrlo je dobro prikazala sve bogatstvo spomenika kulta toga božanstva i njegove omiljenosti u našim krajevima bilo u grčkoj bilo u rimskoj ikonografskoj i kultnoj varijanti. Ona je sakupila sve njegove do danas otkrivene i objavljene spomenike, pedeset i tri ukupno. To su natpisi, kipovi i reljefi koji svjedoče njegovu popularnost u krajevima staroga Ilirika. Treba spomenuti da je i rimska kolonija Pol, današnja Pula, u svome službenome nazivu bila Herkulov grad, jer je imala epitet Herculnea. Autorica je lijepo prikazala bogatstvo problematike i mnogostruke aspekte kulta od helenskih do rimskim prikaza, među kojima je svakako jedinstveni reljef u kamenu, u Rasohama, poznatom antičkom kamenolomu kod Splitske na otoku Braču. Moćni i snažni heroj gleda nas oslonjen na svoju toljagu s jabukama Hesperida u ruci, mitske zemlje na dalekom zapadu, gdje se čuvaju zlatne jabuke ili naranče. I drugi antički kamenolom kod Trogira, Sutlija, gdje se također vadio kamen još u grčko vrijeme, a najviše za gradnju sjeverne polovice Dioklecijanove palače u Splitu, sačuvao je spomenike Heraklova kulta. Mirjana Sanader ustvrđuje da su u našim krajevima Herakla Herkula štovali više doseljeni Grci i Italici, a zanemarivo domaći Iliri. Izdvajaju se razne kategorije državnih službenika i vojnika. Spomenike mu ponajviše nalazimo u gradskim središtima poput Salone, Pole i Siscije te u kamenolomima. Zanimljivi su i brojni natpisi, koji su dali mogućnost autorici za višestruku zanimljivu raščlambu kulta junaka popularna i u našim krajevima.

Vulkan i Venera

Sljedeća rasprava obrađuje kult Vulkana u rimskoj provinciji Dalmaciji. Hromi bog kovača imao je za ženu najljepšu božicu Afroditu i njegovo se poštivanje može uočiti u daleku praskozorju prapovijesti, kada je čovjek počeo ovladavati tehnologijom kovina i kada su ljevači i kovači bili majstori čudesnih postupaka iz kojih je izlazilo oružje, oruđe i drugi predmeti koji su preokrenuli povijest ljudskoga roda. Zbog toga nas ne čudi da je Vulkan jedno od najstarijih rimskih božanstava, koji se izjednačava s grčkim Hefestom. Rimski Vulkan božanstvo je vatre, koje može zaštititi smrtnike od njezine razorne moći, a njegovo ime dalo je naziv brdima koja rigaju vatru. Spomenici toga božanstva nisu brojni u našoj pokrajini poput Herkulovih, ali zato nisu ništa manje zanimljivi. Zanimljivo je da mu je štovanje posvjedočeno u naseljima antičke Liburnije, koja je imala davne veze s apeninskim obalama, pa i preko Picenuma (Ancona) s visokom kulturom Etruščana od kojih su, kako se čini, i Rimljani preuzeli taj kult. Sanader donosi podatke o domaćem božanstvu Sedatu, čije se štovanje nalazi u rudarskim predjelima Bosne i drugdje te koji bi se po nekim elementima mogao poistovjetiti s rimskim Vulkanom. Prema tome u autohtonoj ilirskoj varijanti susrećemo božanstvo koje povezuje izvorno ilirsko sa širim svijetom Sredozemlja i njegovom duhovnom sferom.

Posljednja dva poglavlja knjige raspravila su problematiku kulta Majke Zemlje (Terra Mater) i Zemlje Histrije (Terra Histria). I to je pradavni kult koji se javlja s prvim ljudima. Venera iz Willendorfa i druge paleolitičke skulpture, preko neolitičkih božica iz čuvenih nalazišta Čatal Hijuk i Hadžilar u Maloj Aziji do hetitske Kubabe, Maloazijske Cybele do grčke i rimske Velike Majke — sve su to emanacije jednoga te istog ženskoga načela plodnosti. Božicu Tellus poštuje August i ona se poistovjećuje s Terra Mater i širi Carstvom u različitim varijacijama, od poznatoga spomenika Arae Pacis u Rimu do carskih oklopa i čuvenih gema na sardoniksima u muzejima Louvre i Beču. Štovanje božanstva u nas zabilježeno je u rudarskim predjelima antičkog Ilirika (Ljubija, Japra, Sana) te se povezuje s tom djelatnošću. U zanimljivoj i fundiranoj raščlambi Mirjana Sanader pokazala je svu slojevitost toga kulta. Posebno je pitanje kulta Terra Histria, koja se u njezinu tumačenju povezuje sa širim kultom Majke Zemlje, kojem bi Zemlja Histria bila lokalna varijanta.

Naše specifičnosti

Rasprave su izvorni radovi što su nam pokazali neke specifične aspekte našega antičkoga nasljeđa, kao dijela široke antičke uljudbe. Naše specifičnosti, koje je autorica izvukla, poticajne su i daju podloge za dalja istraživanja i proučavanja. Aparat koji ona koristi, natpisi, spomenici i opsežna bibliografija mogu zadovoljiti i stručnjaka i laika. Tekst je čitak i jasan, što mu ne umanjuje stručnu težinu i temeljitost. Treba pozdraviti njezinu knjigu, koja neka bude poticaj mlađim kolegama da rade na velikoj njivi našega bogata antičkog nasljeđa, gdje ima posla napretek. Treba, isto tako, iskazati priznanje urednici Jeleni Hekman i Matici hrvatskoj, koje čuvaju tradiciju klasičnih proučavanja u Matičinim izdanjima, pa neka tako bude i ubuduće.

Marin Zaninović