Što ce kiborzi misliti o nama

Što ce kiborzi misliti o nama

Arhitektura 1900-2000. kao baština ili kao arhitektura u nestajanju

Hrvatska moderna arhitektura, iako kvalitetom nimalo ne zaostaje za poznatijim europskim uzorima, u našem prostoru, izuzmemo li onaj neznatan krug povjesničara arhitekture, još je nepoznanica. Tako o Viktoru Kovačiću, velikanu ne samo domaće nego i srednjoeuropske arhitekture s početka 20. stoljeća, ako izuzmemo opće fraze, kao što je ona o borbi za nove nazore i moderna shvaćanja protiv sterilnosti starijih i epigonstva mlađih te patetičnih potraga za istinom u stvaranju prostora, koje će gotovo papagajskom metodom, no ne i kritički u odnosu na repetitio est mater studiorum, ponavljati najveći broj domaćih hobista povjesničara, gotovo da ne znamo ništa. Zla je kob i prezir sredine ispreplela oko njegova života varljivu koprenu mita i legendi, koje će s vremenom i od suvremenika, ali i u očima kasnijih istraživača, bez kritičkog odmaka biti prihvaćene kao neupitne činjenice. No jednako tako trebamo se upitati što i koliko toga znamo, a još više ne znamo o Bolléu, Ibleru, Planiću, Denzleru, Steinmmannu, Baylonu, Perkoviću ili Löwyu? Tko su ti ljudi i koja je njihova uloga u oblikovanju hrvatskog moderniteta — tog prozora u suvremenost? Snaga empirijske spoznaje, kako je naziva slavni Danilo Kiš, nerijetko će u poznavanju naše novije arhitektonske baštine ustuknuti pred riječju nepouzdanih svjedoka. No desetljećima stvarani mitovi, zavirimo li pomnije u bilo koju od sačuvanih ostavština naših arhitekata, kojih nije mali broj, počinju se pod teretom autentičnih svjedočanstava samih protagonista rušiti poput kula od karata.

Svakako, vrijedan prinos u traženju odgovora na gore postavljena pitanja nedavno je objavljena monografija o arhitektu Slavku Löwyju (1904-1996) naše istaknute povjesničarke umjetnosti Darje Mahečić-Radović, u izdanju zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti. Taj tihi protagonist moderniteta, kako će ga mnogi nazivati, realizirao je u Zagrebu tijekom tridesetih nekoliko vrhunskih ostvarenja koja će svojom izvedbom i transparentnom modernošću znatno odudarati od prosječnosti i tada u memoriji još živog duha eklektičkog historicizma kasnog 19. stoljeća. Stambeno-poslovna zgrada Zakladnog bloka Günsberg u Petrićevoj 7 (1932/3), stambena zgrada Nossan u Zvonimirovoj 23 (1932/3), kuća Lebinec na Ribnjaku (1936/7), a pogotovo stambeno-poslovna zgrada u Masarykovoj 22 (1933/4) nezaobilazna su mjesta u povijesti hrvatske arhitekture.

No sagledavajući djelovanje naših istaknutih arhitekata 20. stoljeća iz perspektive njegove konačnice i ulaska u novo doba, dakle prijelaznog razdoblja rado zvanog i fine de si#cle, nameće se novo pitanje, a to je pitanje kritičko-povijesnog sagledavanja i valorizacije cjelokupne arhitektonske produkcije nastale u vremenu 1900-2000, te konačno i njezina čuvanja i zaštite. Iz današnje perspektive hrvatsku graditeljsku baštinu više i ne možemo zamisliti bez osobnosti kao što su Ibler, Planić, Löwy, Galić, Šegvić, Turina, Perković, Begović, Mutnjaković, Krstulović, Filipović, Iskra ili pak Penezić i Rogina te Kezić i neki drugi mlađi arhitekti, jednako kao što je ne možemo zamisliti ni bez osječke Tvrđe, Jurja Dalmatinca, Alešija, Eufrazijane ili Dioklecijanove palače. Riječ je složenom procesu koji započinje stručnom inventarizacijom, valorizacijom i kategorizacijom, a koji je nemoguće izvršiti bez aktivna uključenja konzervatorske službe. Doduše, dio novije graditeljske baštine već je stavljen pod stupanj preventivne zaštite, no koliko je to bilo formalno i koju je težinu imalo, govore nam najzornije primjeri zagrebačkog Paromlina i Dinamova stadiona. U oba slučaja usprkos preventivnoj zaštićenosti o daljoj sudbini vrijednih arhitektonskih spomenika odlučili su novac i politika, dakako uz suglasnost nekih parastručnih ustanova, čija je uloga u konačnici i bila ta da legaliziraju ovakve i slične rabote. S Paromlina prema trenutnim potrebama skinut je, i usprkos neupitnoj vrijednosti ove građevine kao spomenika industrijske arhitekture kraja 19. i početka 20. stoljeća preventivni stupanj zaštite po sustavu da se sruši sam od sebe pa da u sveopćoj getropolizaciji bez suvišnih skandala dobijemo što skuplju građevinsku parcelu. Stadion je prošao kako je prošao. U doba akcije, kada je nosio naziv Maksimirski, pod tim nazivom, pravno gledano, nije ga bilo na popisu preventivno zaštićenih objekata, budući da je pod zaštitom bio tada stadion nepostojećeg imena — Dinamov stadion. Polazeći upravo od pravno-terminološke floskule prema kojoj dakle Maksimirski stadion nije pod zaštitom, moglo se mirne duše krenuti u njegovu obnovu. Rezultat je više no očit. Umjesto vrijedna spomenika sportske arhitekture, dobili smo nakaradni simbol propaloga režima. Naravno, sve je plaćano iz džepova nas poreznih obveznika.

Usprkos svemu, da u javnosti ipak postoji stanovit interes za sveobuhvatno sagledavanje arhitektonske djelatnosti u razdoblju između 1900-2000. svjedoči nam nedavno organizirana anketa uglednog časopisa za arhitekturu »Čovjek i prostor«, u kojoj su arhitekti i povjesničari umjetnosti birali najvažnije hrvatske arhitekte i arhitektonske realizacije stoljeća. Prema očekivanjima, Kovačić je prvi, no ostali rezultati donose nam brojna iznenađenja. Najvažnija realizacija stoljeća prema izboru anketiranih stručnjaka zgrada je nekadašnje Kraljevske sveučilišne knjižnice arhitekta Rudolfa Lubynskog (1911/13), danas tek ukrasne kulise nespretnoj arhitektonsko-kiparskoj realizaciji. No, na kraju priče iznova se vraćamo pitanju nedovoljna poznavanja ključnih trenutaka i protagonista domaćeg arhitektonskog stvaralaštva stoljeća kome smo i sami svjedočili, ali i odgovornosti prema nasljeđu kao djelu kolektivne svijesti ali i savjesti, osobito u odnosu prema budućim naraštajima, kojima smo ga dužni uručiti — jednom riječju, slika je to koju će u nekom cyberspaceu kiborzi imati o nama.

Krešimir Galović