Sreća

Gospođa koju povremeno viđam na ulici natjerala me da mislim o sreći.

Jer, ta mi se žena čini sretnom, i svaki put kad je ugledam, ja se u to iznova uvjerim. Zato pomišljam: dobro, ako ona može biti sretna, možda mogu i drugi, možda mogu i ja? Promatram je tako i sve me više muči to pitanje.

Gospođa nije više mlada; raspitao sam se malo o njoj i doznao da joj je već blizu osamdeset godina. Ali ne izgleda tako: pokreti su joj živahni, oči joj kruže naokolo, a glava se okreće za svakim zanimljivim prizorom. Još više, dok hodam za njom po pločniku, jako me podsjeća na djevojčicu: maše ona torbicom, malo cupka u hodu, vedro se smješka kad ugleda nešto što je zabavi ili raznježi.

Moram odmah otkloniti svaku sumnju: nije riječ o nekakvoj šašavoj i neodgovornoj osobi. U gospođinoj je glavi — ako i to želite znati — sve u redu, pa njezino veselo ponašanje ne dolazi odatle što ne bi bila svjesna tegobe života. Obratno, uvjeren sam da je ona sve te tegobe odavno shvatila, pa i iskusila, ali ih je uspjela prevladati, te zato sad vedro gleda na stvari i uživa u svakoj sekundi svojega hoda po pločniku.

Sad je već čitatelju jasno zašto me ta žena zainteresirala. Uvijek je neobično vidjeti nekoga tko je očito sretan, tko je, ukratko, postigao ono za čim svi mi težimo. Jer, ja se, naravno, tako ne osjećam, ja nisam sretan, pa ne mogu, a da ne zavidim onome tko jest. I, ne mogu, a da se ne pitam kako se sreća postiže. Zato povremeno hodam za onom starom gospođom, gledam je i mozgam.

U takvim mi se trenucima ponekad čini kako bi bilo bolje i lakše da tu ženu nikad nisam susreo, i kako bih tada čak bio i malko sretniji. Jer, čovjek se s vremenom — i s nadolaskom zrelosti — nekako pomiri s tim da sreća nije moguća, pa i prestane misliti o tome. A onda odjednom, na ulici, ugleda nekoga tko je sretan, i tada mu sine kako je bio u krivu.

Još više, meni se objasnilo i više od toga. Promatrajući tu gospođu i premećući po glavi ono što sam dosad mislio o sreći, prisjetio sam se kako sam i prije ponekad na pločniku znao susresti ponekoga za koga bi mi se učinilo da je sretan. Prebirući tako po uspomenama, došao sam napokon do zaključka da sam sve sretne ljude što sam ih ikada vidio uvijek nalazio samo na ulici. Tako sam na kraju stvorio uvjerenje da na misao o sreći čovjek i može doći samo na ulici.

Kad se malo bolje pogleda, to i nije posve nelogično. Jer, na tu ideju ne možemo doći u obitelji, s obzirom na to da ondje odviše dobro poznajemo ljude, pa znamo da oni nisu sretni čak ni onda kad tako izgledaju; iza radosna izraza na njihovu licu uvijek možemo razabrati brigu i sumnju. Isto tako, ideju sreće nismo mogli pobrati ni među prijateljima: predobro znamo što te prijatelje muči, pa ako nam se na trenutke učini da su sretni, smjesta ćemo posumnjati u njihov zdrav razum, jer ćemo povjerovati da su zanemarili svoje životne nevolje, koje su nam sami povjerili. Nismo sreću mogli upoznati ni u literaturi i na filmu; dapače, naučili smo da upravo po odnosu prema sreći lučimo dobru umjetnost od loše: tamo gdje se u sreću sumnja, imamo posla s pravom umjetnošću, a tamo gdje se u nju vjeruje, zacijelo je posrijedi kič.

Tako onda ostaje samo ulica kao mjesto koje nas može poljuljati u uvjerenju da sreća na svijetu ne postoji i pružiti nam primjere sretnih osoba. Ondje, doduše, vidimo i mnogo nesreće, ali nesreća je nešto što ionako očekujemo od života. A sreća nas — sreća na ulici — zbunjuje i tjera da o njoj mislimo.

Tjera i mene, pa zato uviđam kako ona gospođa o kojoj ovdje sve vrijeme govorim nipošto nije jedina sretna osoba koja se može na ulici sresti. Zahvaljujući njoj — zahvaljujući metežu što ga je ona izazvala u mom svjetonazoru — ja sam razvio sposobnost da uočim i druge sretne ljude.

Tako se mogu zakleti da su neki mladi parovi što ih viđam na pločniku doista sretni: dovoljno je promotriti njihove oči, njihove pokrete, zapaziti da im sve oko njih svjedoči o njihovoj ljubavi, pa da se u tu sreću povjeruje. Isto to mogu tvrditi o nekim ljudima — obično starije dobi — što stoje na ulici (po trojica-četvorica) i razgovaraju, pričajući viceve ili se prisjećajući nekih zajedničkih pustolovina; po tome kako tapšu jedni druge po ramenu vidi se da su sretni. A pogotovo se to može reći za one tipove ispred samoposluge, one što sjede na zidiću s bocom piva pokraj sebe, pa gledaju prolaznike, zvjeraju u nebo i slušaju kako vrijeme prolazi: tko je slika sreće, ako oni nisu? I, da ih tko pita, oni bi to svakako i potvrdili.

Kao što je meni potvrdila ona stara gospođa. Jednom sam, naime, stupio s njom u razgovor, pa sam je otvoreno upitao je li sretna. Rekla mi je da jest, povremeno. To me malo zbunilo, ali sam se onda, srećom, sjetio da postavim još jedno pitanje. Upitao sam je biva li to možda na ulici. Značajno me pogledala i potvrdila.

I, tada mi je puklo pred očima. Objasnilo mi se ono što od tada u sebi zovem gospođin poučak: da sreća nije stanje, nego je trenutak. A takav trenutak opet moguć je samo na ulici, i ulica i jest najprimjerenije mjesto za njega. Sreća postoji samo na ulici.

Jer, na ulici čovjek nije nigdje, nego se kreće između dva mjesta. Ako na tim mjestima ima brige i tjeskobe, na ulici ih nema. Ulica je čista sloboda, tu je čovjek kao bačena lopta što slobodno leti, kao strijela iz luka, kao jabuka što pada sa stabla ispunivši svoju svrhu. Na ulici čovjek ništa ne čini, ničemu ne teži, samo se kreće, a pri tome je okružen drugim ljudima, koji se isto tako samo kreću. I, zato mora biti sretan.

Logično je onda da tu sreću i pokaže, kao što je sebi i drugima pokazuje i ona moja gospođa. Zato sam se odlučio ugledati na nju: hodam ulicom s rukama u džepovima, glasno zviždućem, i bude mi lijepo. Gotovo da sam sretan.

Pavao Pavličić