Smert života jeka

Najdojmljivije su u požeškoj predstavi Kanižlićeve Sv. Rožalije djelovali prizori sa Samoćom, jedinom drugom svakoga ljudskog bića, jer kako svatko sa svojom samoćom živi tako će i umrijeti

Čudni su hrvatski kazališni puti kroz povijest. Vijugaju stoljećima cijelim etničkim prostorom, sve do 19. stoljeća palacajući svojim žarištima, čas tu, čas tamo. Prvi kazališni zapis, Tractus stellae iz 11. stoljeća, pronađen je u zagrebačkoj katedrali, ali trag podrijetla mu vodi, čini se, u Zadar.

Crkvena prikazanja počinju u Dalmaciji, od Zadra do Splita. Prva svjetovna drama u kazališni zemljovid bilježi Hvar. Kazališni epicentar potom se na nekoliko stoljeća seli na jug, u Dubrovnik. Stvaralački on splašnjava početkom 18. stoljeća, a od tada pa sve do kraja vijeka, kada se javlja kajkavska drama, protejski žar se, manje drame, a više književnosti, seli u Slavoniju. Mnogo je povijesnih razloga toj pojavi. Slavonija se diže iz stoljetna rasapa pod Turcima. Stvara se čvrsta građanska, crkvena i vojna organizacija. Pustoš njezine ravni naseljavaju neki novi ljudi. Franjevci i isusovci osnivaju po većim mjestima gimnazije, u kojima su se priređivale katkad i ambiciozne predstave, za koje su se pisali (ili češće prevodili) tekstovi, uglavnom nabožnog značaja.

Nevelik je to dramski opus, svega šest tekstova. Neke indicije ukazuju da bi se možda moglo još nešto pronaći, ali i od onoga što je na uvidu, dosad je iskušana samo brodska, odnosno kako je u osječkoj predstavi, u režiji Marina Carića, nazvaše — Slavonska Judita. Zna joj se i autor: Andrija Antun Brlić koji je u praizvedbi 1770. igrao ulogu Juditine sluškinje Habrame. Unatoč poznatoj temi, predstava je pokazala neke zanimljive stilske odlike teksta, ali najzanimljivija je bila međuigra, naizgled posve neprimjerena nabožnoj drami: u njoj se pojavljuju Hanswurst (njemačka inačica zannija, poslije prometnuta u lutku) i Kolumbina te na lakrdijaški način progovaraju o mnogim onodobnim aktualnostima i nevoljama.

Nerazmjer ipak scenski nije djelovao nezgrapno. A odakle Hanswurst i Kolumbina između Holoferna i opsjednute Betulije? Donijele su ih vjerojatno družine koje s njemačkim vojnicima dođoše u Slavoniju. To ukazuje na postojanje svjetovnoga teatra, premda ne na hrvatskome jeziku. U toj Juditi pak to dvoje lakdrijaša progovoriše jezikom puka, iskazujući žovijalnost kao bitnu crtu slavonskoga mentaliteta.

Kad smo već kod toga, i s Relkovićevim se Satirom nešto scenski pokušavalo, ali ti najdublji reviri slavonske književnosti ipak su ostali scenski nedostupni. Utoliko je važan pothvat profesionalno vođenoga, ali ne samo po glumcima, nego i prema zanosu, amaterskoga Gradskog kazališta u Požegi, da u čast tristote godišnjice gimnazije i rođenja svoga sugrađanina Antuna Kanižlića postavi dramatizaciju Sv. Rožalije.

Kako napisa ravnateljica kazališta Maja Žebčević Matić, »Sveta Rožalija sazrijeva nam vrlo polako i gotovo mukotrpno pod srcem«... Nije ni čudno. Dramatizatorica Anita Jelić ispovijeda svoje muke: »Full je nakićen taj Kanižlić. No nakon desetak stranica sjajnog hrskanja, lupkanja i puckanja, rezultat u zdjelici je neugodno iznenađenje. Očišćeno je tek nekoliko lješnjaka...«

Priča o djevojci koja, pripremavši se za zaruke, u zrcalu ugleda Kristov lik i osjeti njegov poziv te ode u pustinju, gdje proboravi, moleći se, cijeli život, težak je scenski izazov: »Rožalija je plemenit i pravocrtan lik... To mi smeta. Negdje mora biti ključ koji će pokazati koliko je ona ipak jedno krhko ljudsko biće, a ne žena stijena«, kaže Anita Jelić.

I pronašla je ključ. Alegorijske likove podijelila je na dobre i loše. Dobri, Kripost, Milost, Samoća, djelovali su uzvišeno. Kao i obično u nabožnim predstavama, loši, Razbludnost, Nenavidnost, Napast, Cerna zgoda, Udes, imali su zahvalnije uloge, tim više što ih je redatelj Jasmin Novljaković duhovito koncipirao, u suvremenim kostimima, s kovčezima u kojima bodro vuku popudbinu svojih grijeha. Posebno zanimljivo djelovao je ubačeni lik, Sloboda života, koju smo doživjeli kao alegorijsku spodobu današnjih životnih svjetonazora, ali koja se na kraju ipak pretvara u Pokoru. U dramatizaciju je ubačen i lik Majke. Ona se Rožaliji javlja u snovima, moleći je da se vrati životu. Nad Rožalijom bdi Ljubav Božja. On (igra je glumac) će je, nakon čistilišta, dovesti do rajskih vrata.

Novljaković je, uz pomoć dinamične scenografije Miljenka Sekulića i suradnice za scenski pokret Jasminke Petek Krapljan (koja je izabrala i doličnu glazbu) razigrao predstavu u nizovima živih slika kojima je razbijao monotonost radnje i pokretom oživljavao riječi koje su, uz pomoć akcentologinje Snježane Mostarkić, unatoč arhaičnosti, iz usta uglavnom mladih glumaca djelovale svježe i živo.

Novljaković ni u jednom trenutku nije posegnuo za u nas omiljelom persiflažom svetih sličica. Njegovi prizori djelovali su autentično. U njima se scenski živo mogla razabrati Kanižlićeva rokoko kićenost suočena s egzistencijalnim solipsizmom baroka. Možda su zbog toga najdojmljivije djelovali prizori Rožalije sa Samoćom, jedinom drugom svakoga ljudskog bića, a Kanižlićeva misao koja se najdublje usjekla u sjećanje jest kako je »smert života jeka«, jer kako svatko sa svojom samoćom živi, tako će i umrijeti.

Dalibor Foretić