Samaritanac

(Josip Depolo, 1919-2000)

Prvi naš susret bio je davne 1976. Nakon mojega mladenačkog naleta i oštrih riječi u povodu izložbe slika našega kazališnoga i filmskog čovjeka u Umjetničkom paviljonu (ni manje niti više!?) u Zagrebu bio sam pripravan na svašta. Iskreno i mladenački gorljivo istresao sam drvlje i kamenje na izložbu, umjetnika i njegova zagovornika — Josipa Depola.

Nakon kraćeg vremena, u jednoj radioemisiji našli smo se na zajedničkom poslu, a netko nas je, ne znajući ništa, i upoznao. Pripravan na razne neugodnosti koje u ovoj sredini mogu imati i posve elementaran oblik (zabilježeni su i nokauti!) iscrtavajući već pomalo »specijalni plan grada« za bolje snalaženje i osobnu uporabu, očekivao sam bijes čovjeka kojega, kao ni »umjetnika« (navodnike i danas stavljam i podebljavam) nisam nimalo štedio. Kad tamo, dočekala me blagost čovjeka, spremnost na razgovor i polemiku, ponuda da viteški ukrstimo misli te da sam izaberem i mjesto i vrstu oružja. Otišli smo zajedno (u Majmunjak!!) na kavu i postali — prijatelji!

Kao pisci posve različiti, ne krijući neslaganja oko pojedinih imena i pojava, naše smo razlike jednako kao i suglasja pretvarali u živahne razgovore u kojima nije bilo pobjednika. Štoviše, istinski sam cijenio Bepa ponajviše u onom dijelu naših najžešćih i nepomirljivih mimoilaženja. On je poštivao moju mrzovolju i rezerviranost prema nekim njegovim ljubavima, ja njegovu sposobnost da primi na znanje drukčije mišljenje. Razlike koje nismo skrivali, kao i slaganja, raspirivali smo s gorljivošću vršnjaka premda to nismo bili. Nikakvih poduka, pouka, na koje obično daju pravo razlike u godinama. On svoje — ja svoje! Bio je neformalan, boem, sklon pružiti iskren savjet koji više puta nisam poslušao jer mi je mladenački mirisao kompromisno i pomalo mekoputno. Svatko je, uostalom, radio za svoj brk.

U njegovoj sklonosti razgovoru prepoznavao sam Mediteranca, čovjeka širokih i zanimljivih misaonih spekulacija, hedonista, ljubitelja mnogih i različitih stvari. Ponajmanje je u njemu boravio jedan od onih zadrtih duhova i — ovdje gusto naseljenih — čuvara likovnih Istina. Taj je čovjek u težnjama nekoga djela volio vidjeti ciljeve ne zazirući ni od strastvenih (pa i dramatičnih) zagovaranja svojih tvrdnji.

Ne gajeći nikakve negativne emocije, ne mrzeći nikoga, skladan kao čovjek, ponekad proturječan i popustljiv u svojim sudovima, kao da se veselio što se netko bavi slikarstvom, a ne recimo, burzovnim mešetarenjem. Njemu je bilo dovoljno nazrijeti intencije djela. Bio je vrlo često tumač sadržaja, težnje, ciljeva i teme, više nego strukture djela. Ali ne tako rijetko znali smo pročitati čudesne retke njegovih povišenih napisa u kojima riječi nisu zatvarale, nego otvarale vrata razgovorima. U njegovim je riječima bilo oštrine, ali i korektnosti, što se nije moglo uvijek reći za njegove protivnike.

Širok, rasut na mnoge stvari i svoje brojne ljubavi, s istim je žarom pisao o mladom i starom, klasiku i početniku, ponekad ostavljajući dojam da se troše velike i najbiranije riječi na krivom mjestu te da je pohvaljeno ono što pohvalu ne zaslužuje. Bio je jasnim problemom jedne kritike, pisac koji je radio svoj svakodnevni posao, pratilac velikih i malih, popudbina za uspješne i neuspješne, spreman ponekad se založiti za likovno dvojbene stvari. Drugi su bili mudriji, dosljedniji, tajnovitiji. Stilizirajući vlastite riječi i šetajući kao mramorne biste posrtali su rjeđe i u pomno odabranim prilikama iz kojih su izvlačili koristi koje Bepo nikada nije imao.

Mislio je da živi u kultiviranoj sredini, a živio je u zadrtosti u sredini koja napinje i dočekuje najmanje razlike na nož — sredine koja voli moralizirati o »dosljednosti« i beskompromisnosti i koja ne vidi bogati prostor različitosti. Nedogmatski duh, daleko od isključivosti, bio je neko vrijeme zagovornik apstrakcije, potom vidjevši njezinu osvetoljubivost i isključivost i gorljivi zagovornik figuracije kojoj je kao čovjek i pisac bio u svakom pogledu bliži. Bio je zagovornikom geometrijskih oblika onda kada to nije bilo estetičko, nego elementarno pitanje slobode umjetnika i umjetnosti (EXAT 51), ali i zagovornikom nabrekle punoće jednog slikarstva s jasnim smjeranjima i ciljevima. Ali tko se ne sjeća njegovih druženja s pionirima geometrijske apstrakcije u nas, tko ne pamti protuapstraktnu klimu oličenu i u Krležinim riječima, koji je osporavajući apstrakciju (mislim Murtićevu) dotaknuo i Josipa Depola. Evo, kaže otprilike Krleža, dok putujem vlakom, Depolo me uvjerava... itd., što je dakako uvjeravanje osuđeno na neuspjeh i zapravo vrlo teška i nemoguća zadaća s obzirom na Krležine likovne ljubavi i općenito Krležin likovni ukus. A Depolovih bi se zagovaranja novih pojava i oblika toliko moglo naći da bi odveć usmjeren duh u njega mogao čak pronaći i lučonošu!?

Umro je čovjek i pisac s kojim ste se mogli sporiti, miriti i svađati, čovjek koji se više od pola stoljeća hrvao — počesto i u blatu — s anđelima i vragovima hrvatske likovne scene. Čovjek s kojim je polemika bila ugodnija i ljekovitija od brojnih (s)laganja i hrvatskoga zbornog pjevanja.

Ive Šimat Banov