Respektabilan opus

Respektabilan opus

Goranka Vrus Murtić, Studio »Josip Račić«, Zagreb

Na našoj likovnoj sceni Goranka Vrus-Murtić visoko je vrednovana. Tu je poziciju umjetnica godinama gradila, strpljivo, postojano, vrlo promišljenim i odmjerenim javnim nastupima, samostalnim izložbama ili pak u suradnji, kao scenografkinja u kazališnim predstavama, u javnim prostorima svojim tapiserijama i sl. No, nadasve, Goranka je svoj ugled izgradila jasnoćom svojega likovnoga stava, koji je realizirala, kako smo spomenuli, u brojnim i često zahtjevnim likovnim formama, isključivo na dosljednoj provedbi stajališta koncipirana na strogim likovnim načelima. Nije suvišno podsjetiti na te činjenice, koje su tako snažno impostirane u samu narav njezina izraza, ali i estetskoga svjetonazora. To ističem i zato što je umjetnica živo nazočna na hrvatskoj likovnoj sceni i što je njezino djelo respektabilno u promišljanju suvremene umjetnosti.

Podsjećamo na ove njezine bitne sastavnice i zato što njezina rijetka i samostalna izložba uvijek promišlja tezu i zatvara tematsku cjelinu s čvrstom koherentnom povezanošću s prijašnjim radom.

Dakle, u nje ne zapažamo naglih ili oštrih skokova ili lomova u izrazu, nego stalno poniranje u dubinu. Ako je prijašnjim ciklusima dodirivala ishodišta tek asocijativno, bilo da je otvarala svoje velike teme zemlje i krajolika, sada je, u radovima datiranim 1998. godine i naslovljenim Slika autorica reducirala asocijativno polje u izravni dijalog forme i boje »tematizirajući njihovu koegzistenciju«. Gdjekad prostor njezinih slika, grafizam linije, zatvara formu a drugi put duboka i snažna gesta buja energijom koja ispunja polje slike izrazito vitalističkim nabojem. Upravo u toj igri otkrivamo dvojstvo ili, bolje, dualističko načelo gradnje prostora. Pa ako smo već isticali njezinu naglašenu osjetljivost za materiju i formu, kao i njezinu vrlo odmjerenu izlagačku aktivnost, tada ovom izložbom Goranka to i potvrđuje. Naime, nije slučajno ciklus naslovljen — Slika. Autorica je željela napraviti jasnu distinkciju od prijašnjih svojih radova te i samim naslovom osloboditi prostor slike bilo kojega motivskoga uporišta, deskriptivnog nagomilavanja ili pak fabuliziranja onih elemenata koji ovdje hoće biti naglašeno likovni dijalog boje i forme, linije i plohe. Isto tako ovim ciklusom, koji autorica decidirano određuje naslovom, hoće se apostrofirati prostor čiste likovnosti koji nema narativnu popudbinu nego prije ontološki promišlja materiju umnažajući u ekranu slike pikturalnu senzibilnost kroz vještu gestu, i siguran potez. Postupkom redukcije autorica minimalizira likovna sredstva kojima, međutim, ekstrahira formu snažna semantička naboja u čvrst i prepoznatljiv idiom, koji i ovim ciklusom potvrđuje prvu rečenicu ovoga teksta.

Milan Bešlić